Autor: Feđa Pavlović

Čini se kako igra “kukavice” s Europskom Unijom postaje sve popularniji sport kod vođa zemalja Trećeg svijeta.

Liga šarmantnih, drskih džentlmena južno od Dunava dobila je najnovije pojačanje u liku albanskog premijera Edija Rame.

U nedavnom zajedničkom intervju s ministrom vanjskih poslova (i bivšim premijerom) Kosova Hashimom Thacijem, Rama je izjavio kako je „ujedinjenje Albanaca Albanije i Kosova neizbježno i neupitno“, pitanje je samo na koji će se način to dogoditi.

„Hoće li se to dogoditi u kontekstu Europske Unije kao prirodni proces kojega će svi razumjeti, ili će se dogoditi kao reakcija na sljepoću i lijenost Europske Unije“, zapitao se Rama.

Ova razmišljanja došla su u kontekstu rasprave oko liberalizacije viznog režima za Kosovare. Ukoliko EU nastavi odbijati proširenje bezviznog režima na Kosovare, natuknuo je Rama, granice na Balkanu mogle bi se ponovno revidirati.

Skeptična europska javnost bi mogla odbaciti ove prijetnje kao prazan govor iza kojega ne stoje stvarne mogućnosti, no, podsjetimo, iza rešetaka Scheveningena nalazi se čitava posada planiranih državnika čiji je velikosrpski projekt nekoć podcjenjivan kao dokona samoobmana (a vidite samo što je sve proizašlo iz te samoobmane).

Ne kažem naravno da bi neprimjerena paranoja bila posebno produktivan način pristupa svim budućima manevrima redefiniranja granica.

No sjećanje na nacionalističku histeriju i agresivne ultimatume, koji su nekoć i sada, uspijevali zapaliti regionalno bure baruta, trebalo bi potaknuti na oprezno promišljanje u kojoj je mjeri vjerodostojna prijetnja albanskog premijera.

„Velika Albanija“

Evidentno je da problem postoji: Gallupovo istraživanje provedeno među etničkim Albancima 2010. otkrilo je kako 62% Albanaca u Albaniji, 81% njih na Kosovu i 52% u Makedoniji podržava formiranje „Velike Albanije“.

Neozbiljno procjenjivati ono što govore ove brojke bilo bi najblaže rečeno neodgovorno.

No, ispravno razumijevanje albanskog ekspanzionizma moralo bi, smatram, ići dalje od činjenica iz obavještajnog izvješća o sigurnosti.

Važno je razumjeti snažan kontrast između veličine velikoalbanske ideje – etničke države koja bi obuhvaćala Albaniju, Kosovo, te dijelove Makedonije, Crne Gore i Srbije – i životne stvarnosti unutar granica ove zamišljene mitske Velike Albanije.

Ovaj kontrast nije nigdje tako očigledan kao u blizini centra Tirane.

Sjećam se posjeta Tirani prije nekoliko godina; ogromna autocesta koja me odvela od sjeverne granice Albanije do prijestolnice bila je načičkana bunkerima, betonskim spomenicima totalitarnog ludila koje ih je podiglo.

Nekoliko blokova užeg centra Tirane prikazuju uobičajen prizor – skladne zgrade sa slabo osvijetljenim fasadama, širokim ulicama, prostran trg sa spomenikom nacionalnog junaka na konju i hotel Sheraton.

Međutim, uputite se malo dalje niz cestu i svjedočit ćete kaotičnom prometu, arhitekturi u raspadu i nizu ulica u lošem stanju.

Ovaj mjehurić samog centra grada, koji štiti fikciju reda i snage od stvarnosti u kojoj ni red ni snaga ne postoje, podsjeća na kolosalne paradne bulevare u Bukureštu i nekadašnjem Istočnom Berlinu – velike fasade sagrađene kako bi prikrile siromaštvo, lošu vlast i korupciju.

Čini mi se kako je, na određen način, san o Velikoj Albaniji samo novi sloj na ovoj staroj fasadi.

Etnoimperijalizam

Jedna od tužnih činjenica povijesti je to da je buđenje agresivnog ekspanzionizma uspješan protuotrov za oskudicu i nezadovoljstvo u nekoj zemlji.

Ne tako davno vidjeli smo kako su u našoj regiji ratoborni pozivi na etnički čistu Veliku Srbiju (uspješno) plasirani usred neuspjelog procesa demokratske tranzicije i usred ekonomske krize masivnih razmjera.

Sličan razvoj događaja gledamo i u Rusiji, čije su se vlasti (prilično nedavno) okrenule prema otvorenom etnoimperijalizmu, a što je bar djelomično motivirano nezadovoljstvima artikuliranima na valu protesta protiv Putina 2011.

Kako tvrdi Walter Benjamin, „iza svakoga fašizma stoji neuspjela revolucija“.

U Albaniji su pad totalitarne diktature 1991. i godine anarhije koje su slijedile, vodili do procesa tranzicije koji je rezultirao slično kao i drugdje u jugoistočnoj Europi – krhke institucije, visoka stopa kriminala, razuzdana korupcija, neliberalne vlade i lažirani izbori.

U međuvremenu, prosječan stanovnik Albanije živi od manje od 400 Eura mjesečno.

Na Kosovu se euforija nakon stjecanja nezavisnosti, iako i dalje snažna, suočava sa sve većim izazovom stvarnosti duboko nefunkcionalne države, s nezaposlenom trećinom ukupnog stanovništva i više od polovice mladih, te s 30% Kosovara koji službeno žive ispod granice siromaštva.

U okviru ove teške situacije opijat Velike Albanije nalazi svoj put do krvotoka razočaranog stanovništva. Kako nezadovoljstvo raste, za očekivati je da će političke elite sve više pribjegavati upotrebi ovog sedativa sa sve jačom žestinom.

Ramine kritike prema „sljepoći i lijenosti EU“ stoga nisu tek pokušaj ucjenjivanja Europske Unije („ako ne uključite Kosovo u sustav bezviznog režima, mi ćemo uvući regiju u novu rundu etničkih tenzija“).

One su također i panična reakcija na sve teži izazov samo-legitimiziranja narativa albanskih i kosovskih političkih vođa, izazov koji se očituje u odgovoru na valove masovne emigracije iz Albanije i s Kosova.

Egzodus

U zadnjih 25 godina, četvrtina albanskog stanovništva je napustila zemlju.

Od kolovoza 2014, najmanje je 100.000 Kosovara pobjeglo s Kosova – 7% odrasle populacije zemlje, u manje od godinu dana.

Ljudi pakiraju stvari u sportske torbe i potajno se ukrcavaju na noćne autobuse, bježeći iz fiktivnog područja Velike Albanije u manje romantizirane, ali naprednije zemlje Europe.

Ovo nas podsjeća na tvrdnju Miltona Friedmana o glasanju nogama – ako je tako, hipotetska stranka Kosovara koji su u zadnje vrijeme odlučili emigrirati bila bi treća najveća, i na duge staze, najbrže rastuća politička snaga na Kosovu.

Kad bi se javno očitovana želja Rame i Thacija ostvarila i kad bi se granice EU potpuno otvorile, možemo samo zamisliti koliko bi još prazniji postao teritorij zamišljene Velike Albanije.

Nadolazeći bi egzodus na neki način ipso facto bio glas nepovjerenja društvima čija budućnost ne nudi optimizam i političkim elitama koje ne nude rješenja.

Oglašavanje ratnih bubnjeva neće donijeti ništa dobroga, a može izazvati mnogo štete – što prije Rama i Thaci ovo shvate, to bolje po sve u regiji.

S engleskog preveo: Marijan Oršolić

Izvor: https://euobserver.com/opinion/128340