Velika čistka 1933. godine: Kako je nacizam uništio nauku u Njemačkoj
"Ako otpuštanje jevrejskih naučnika znači uništenje savremene njemačke nauke, onda ćemo živjeti bez nauke nekoliko godina” - Adolf Hitler
Prije Drugog svjetskog rata Njemačka je predvodila svijet u nauci više od 150 godina. Njenu reputaciju nadmoćnosti u poljima hemije, fizike, biologije, medicine i matematike mogla je, ako uopće, pratiti samo Britanija (Medawar i Pyke, 2000). Od 100 Nobelovih nagrada koje su dodijeljene između 1901. i 1932. godine (godinu dana prije nego će Hitler doći na vlast) 33 su dodijeljene Nijemcima ili naučnicima koji su radili u Njemačkoj. Britanija je osvojila 18, a Sjedinjene Američke Države samo šest.
Rezultat niza događaja nakon što je Hitler preuzeo vlast u Njemačkoj 1933. godine, između ostalog, bilo je i donošenja Berufsbeamtengesetz ("Zakona o obnovi profesionalne državne službe") kako bi se "ponovno uspostavila nacionalna i profesionalna državna služba", na osnovu čega su brojni članovi određenih grupa javnih službenika otpušteni sa njemačkih univerziteta. To je značilo da su državni službenici koji nisu imali “dovoljno arijevskog” porijekla morali napustiti svoj posao.
Netom nakon donošenja zakona, brojni naučnici i akademici bili su otpušteni sa svojih pozicija na Univerzitetu u Göttingenu, Univerzitetu Humboldt u Berlinu i drugim uglednim njemačkim univerzitetima koji su bili svjetski renomirani (Heims, 1980., str. 165.). Bücherverbrennung (paljenja knjiga), Märsche (marševi) i propaganda protiv ideja, pojedinaca i djela koja su smatrana jevrejskim, liberalnim ili ljevičarskim postali su svakodnevnica. U nizu pisama svom kolegi iz Amerike Oswaldu Veblenu, John von Neumann je u proljeće 1933. godine napisao (Rédei, 2005.):
"Vijesti iz Njemačke su loše: Bog zna kako će izgledati ljetni semestar 1933."
Ispostavit će se da će ljetni semestar ali i godine poslije biti obilježeni onim što se kasnije nazvalo "velikom čistkom", masovnim iseljavanjem svjetski poznatih naučnika, akademika i drugih intelektualaca.
Ishod toga bila je propast „matematičkog centra univerzuma“ u Göttingenu i uspon SAD-a kao središta svjetskog naučnog istraživanja.
Kontekst
Nacistički vođa Adolf Hitler naklanja se predsjedniku Njemačke Paulu von Hindenburgu 21. marta 1933. godine
30. januara 1933. godine predsjednik Njemačke Paul von Hindenburg nevoljko je imenovao nacističkog vođu Adolfa Hitlera za kancelara Njemačke. Nakon samo dva mjeseca na vlasti, uslijed paljenja zgrade Reichstaga, njemački parlament donio je "Zakon o odbrani naroda i države” dajući kancelaru potpunu zakonodavnu vlast na period od četiri godine. Nakon smrti von Hindenburga 1934. godine, Hitler je iskoristio priliku da spoji ured kancelara i predsjednika, stvarajući novi ured "Führera i Reichskanzlera". John von Neumann (1903–1957), koji je tada bio u Budimpešti, 3. marta napisao je sljedeće u pismu Oswaldu Veblenu (1880–1960) iz Princetona:
Isječak iz pisma koje je von Neumann napisao Veblenu (3. april 1933. godine)
“Čini se da će ovo ljeto biti ispunjeno beskrajnim nizom iznenađenja - i to ne uvijek ugodnim. [...] Oprostite, molim Vas, što postavljam tako puno pitanja. Ali znate kako me takve stvari zanimaju i koliko malo novine vrijede ako želite da nešto saznate [...]
Vijesti iz Njemačke su loše: Bog zna kako će izgledati ljetni semestar 1933. godine. Sljedeći Hitlerov korak će vjerojatno biti uništenje konzervativno-monarhističke stranke [...] Nisam ništa čuo o promjenama ili protjerivanjima u Berlinu, ali čini se da je "čišćenje" univerziteta do sada stiglo tek do Frankfurta, Göttingena, Marburga, Jena, Hallea, Kiela, Königsberga - što je zasigurno sudbina i preostalih 20. [...] Stvarno je sramota da se tako nešto može dogoditi u 20. vijeku”.
Sredinom aprila
iste godine Glavni ured za odnose sa javnošću i propagandu Njemačkog
studentskog saveza proglasio je nacionalnu „akciju protiv nenjemačkog duha“.
Nedugo nakon toga, javni nacistički marševi na univerzitetskim kampusima
postali su uobičajena pojava. Bücherverbrennung, ceremonije paljenja knjiga,
održane su u znak protesta protiv literature za koju se tvrdilo da
simpatizira socijaldemokratske, ljevičarske i/ili jevrejske vrijednosti.
“Isključivanje „ljevičarske“, demokratske i jevrejske književnosti bilo je najvažnije. Na crnoj listi [...] našli su se Bebel, Bernstein, Preuss, Rathenau, Einstein, Freud, Brecht, Brod, Döblin, Kaiser, braća Mann, Zweig, Plievier, Ossietzky, Remarque, Schnitzler, Tucholsky, Barlach, Bergengruen, Broch, Hofmannsthal, Kästner, Kasack, Kesten, Kraus, Lasker-Schüler, Unruh, Werfel, Zuckmayer, i Hesse. Išli su toliko daleko da je lista uključivala i literaturu od Heinea i Marxa do Kafke”.
- Citat iz knjige “Njemačka diktatura” (1970) Karla Dietricha Brachera
Jevrejski naučnici
Više od 250 jevrejskih profesora i uposlenika na Univerzitetu u Berlinu otpušteno je u periodu od 1933. do 1934. godine i povučeni su brojni doktorati. Oko 20.000 knjiga, koje su napisali “protivnici” nacističkog režima, iznesene su iz biblioteke te su spaljene na Babelplatzu, počevši u maju 1933. godine. Navodno je tom prilikom nacistički ministar propagande Joseph Goebbels u svom govoru proglasio smrt "jevrejskog intelektualizma" (Isaacson, 2007).
Albert Einstein (otišao 1932. godine)
“Znate, mislim da nikad nisam imao naročito povoljno mišljenje o Nijemcima (moralno i politički gledano). Ali moram priznati da me je nivo njihove brutalnosti i kukavičluka iznenadio” - Albert Einstein, 30. mart 1933. godine
Albert Einstein (1879–1955) koji se otvoreno protivio nacističkom režimu, bio je u SAD-u gdje je radio kao gostujući profesor na Kalifornijskom tehnološkom institutu od decembra 1930. godine, kada je Hitler došao na vlast. Einstein i njegova supruga Elsa posljednji put su napustili Njemačku dvije godine kasnije, u decembru 1932. godine, prije Hitlerovog uspona. Unatoč tome što je bio profesor fizike na Univerzitetu u Berlinu, bojao se za sigurnost sebe i svoje obitelji, budući da su njemački časopisi objavili spisak "neprijatelja njemačkog režima" sa slikama i oznakama "nije još obješen" i obećanom nagradom koja je iznosila 5.000 dolara (Jerome & Taylor, 2006).
Kad su 1932. godine zaključali svoj ljetnikovac u Caputhu, Einstein je navodno rekao svojoj ženi Elsi: „Dreh dich um. Du siehst's nie wieder ”(Pais, 1982.).
"Okreni se. Ovo nikada više nećeš vidjeti"
Einstein je nakon toga boravio u Velikoj Britaniji, prije nego što dobio posao na Institutu za napredne studije u Princetonu, New Jersey 1933. godine, kao jedan od šest članova osnivača Instituta, zajedno s J. W. Alexanderom, Johnom von Neumannom, Marstonom Morseom, Oswaldom Veblenom i Hermannom Weylom.
Lijevo: Fotografija Einsteina ispred ljetnikovca u Cromeru 1933. godine (Izvor: Bettman Archive/ Time Magazine). Desno: Einsteinova karta (26. mart 1933. godine) kada je sletio u Dover (Ujedinjeno Kraljevstvo) iz Ostendea (Belgija).
Premda izdaleka, Einstein je i dalje igrao važnu ulogu u akcijama spašavanja koje će se odvijati od 1933. godine do početka rata. U pismima koje je pisao profesoru Maxu Bornu u Göttingenu krajem marta, vidljivi su njegovi pomiješani osjećaji entuzijazma i očaja za misijom koja treba da uslijedi:
Pismo koje je Einstein napisao Bornu (30. maj 1933. godine)
“Dragi Born, Ehrenfest mi je poslao Vaše pismo. Drago mi je što ste dali otkaz (Vi i Franck). Hvala Bogu, za vas nema rizika. Ali srce me boli kada pomislim na mlade. Lindemann je otišao u Göttingen i Berlin (na sedmicu dana). Možda biste mu mogli pisati o Telleru. Čuo sam da se trenutno razmatra uspostavljanje dobrog Instituta za fiziku u Palestini (Jeruzalem).
[...]
Prije dvije godine pokušao sam apelirati na Rockefellerovu savjest o apsurdnom načinu raspodjele grantova, nažalost, bez uspjeha. Bohr ga je otišao posjetiti da pokuša da ga nagovori da poduzme nešto u ime prognanih njemačkih naučnika. Nadam se da će nešto postići. Lindemann je razmatrao London, a Heitler Oxford. Zbog toga je osnovao vlastitu organizaciju koja uključuje sve engleske univerzitete. Čvrsto sam uvjeren da će svi oni sa karijerom iza sebe biti dobro. Ali drugi, mladi, neće imati priliku razvijati se.
[...]
S poštovanjem, Einstein”
“Lindemann” kojeg Einstein spominje u svom pismu bio je Frederic Lindemann (1886–1957), najutjecajniji savjetnik za nauku tada parlamentarnog zastupnika Winstona Churchilla. Unatoč njegovom njemačkom imenu, Lindemann je Englez i fizičar i zato se slagao sa Churchillom, Einsteinom i njihovim kolegama u vladi i akademiji.
Fotografija Churchilla i Einsteina koja je uslikana u Chartwellu u ljeto 1933. godine (Izvor: Članak “Genius Loves Company" iz Airmaila)
Pozivajući se na njegovu humanost ali i vojnu strategiju, Einstein je u ljeto 1933. posjetio Churchilla tražeći pomoć da se jevrejski naučnici izvedu iz Njemačke. O sastanku, koji je održan u Chartwellu, karakteristično za obojicu uzimajući njihovu reputaciju ekscentričnosti, neko je napisao:
"Churchill je nosio veliki Stetson šešir, a Einstein bijelo laneno odijelo koje je izgledalo kao da je spavao u njemu"
Churchill, koji je poznat po svojoj odlučnosti, odmah je reagovao tako što je poslao svog prijatelja Lindemanna u Njemačku u spasilačku misiju da potraži i zaposli jevrejske naučnike i ponudi im smještaj na britanskim univerzitetima (Gilbert, 2007).
Lindemann je prvo posjetio fizičara Maxa Borna.
Max Born (otišao 1933. godine)
„U Njemačkoj su me prozvali ‘zlim čudovištem’ i oduzeli mi sav novac”.
Njemački fizičar Max Born (1882-1970) bio je jedan od šest jevrejskih profesora koji su u proljeće 1933. godine bili suspendirani u Göttingenu zbog donošenja Berufsbeamtengesetza. Ovaj dobitnik Nobelove nagrade za fiziku, u to vrijeme bio je jedan od najvećih svjetskih autoriteta za kvantnu fizike, te je nadgledao Pascuala Jordana, Oppenheimera, Fermia i surađivao sa Heisenbergom, Paulijem i Bohrom. U knjizi “Bornova i Einsteinova pisma” iz 1971. godine Born je prepričao svoje viđenje događaja koji su potom uslijedili:
“Jednog dana (krajem marta 1933. godine) u novinama sam našao svoje ime na popisu onih koji su, prema novim "zakonima" smatrani neprikladnim za državne službenike. Nakon što sam “suspendiran”, odlučili smo odmah napustiti Njemačku. Uzeli smo ljetnikovac u Wolkensteinu u dolini Grödnera, od seljaka po imenu Peratoner. Odmah je pristao da nas primi. Tako smo početkom maja (1933. godine) krenuli prema Južnom Tirolu; poveli smo sa sobom svog dvanaestogodišnjeg sina Gustava, ali smo svoje kćerke ostavili u njemačkim školama".
- Isječak iz knjige “Bornova i Einsteinova pisma” (1971.)
Na putu za Tirol, 10. maja, Born je svjedočio spaljivanju knjiga i uprkos svom tipičnom smirenom i trezvenom ponašanju, toliko je pobjesnio da ga je njegova supruga Heidi morala suzdržavati (Medawar & Pyke, 2000). Ubrzo nakon što je stigao na odredište, posjetio ih je Lindemann te ga je pokušao privoljeti da prihvati posao na Oxfordu. Međutim, zbog toga što je u dvadesetim proveo dosta vremena u Cambridgeu, Born je odlučio prihvatiti posao istraživača na St. John's koledžu u Cambridgeu. Kasnije, 1936. godine, prihvatio je posao Tait profesora prirodne filozofije na Univerzitetu u Edinburghu, gdje je ostao do 1952. godine nakon čega se penzionisao u Göttingenu.
Heitler i London (obojica su otišli 1933. godine)
Kao što stoji u Einsteinovom pismu Bornu, Lindemann je također razmatrao regrutaciju Bornovih bivših učenika Waltera Heitlera (1904–1981) i Fritza Londona (1900–1954). Heitler je bio njemački fizičar koji je doprinio kvantnoj elektrodinamici i kvantnoj teoriji polja i jedno vrijeme je radio kao pomoćnik Erwinu Schrödingeru. Nakon habilitacije 1929. godine, ostao je da radi na Univerzitetu u Göttingenu kao docent do 1933. godine, kad su mu dali otkaz. Kada je sigurno doputovao u Veliku Britaniju, Born mu je kasnije dogovorio posao istraživača na Univerzitetu u Bristolu, gdje je radio sa Nevillom Francisom Mottom (1905-1996). Fritz London, također fizičar, je također izgubio posao na Univerzitetu u Berlinu nakon donošenja Berufsbeamtengesetza. Kao Heitlerov saradnik, London je pomogao redefinirati hemijske veze u doba kvantne teorije. Nakon što je dobio otkaz, radio je kao gostujući predavač u Engleskoj i Francuskoj prije nego što je, kao i mnogi drugi, emigrirao u Sjedinjene Američke Države prije rata 1939. godine.
James Franck (otišao 1933. godine)
Drugi profesor kojeg Einstein spominje u pismu, James Franck (1882–1964), bio je njemački fizičar i dobitnik Nobelove nagrade za fiziku 1925. godine (koju je dobio zajedno sa svojim čestim saradnikom Gustavom Hertzom) zbog „njihovog otkrića zakona koji upravljaju utjecajem elektrona na atom". U vrijeme čistke u proljeće 1933. godine, Franck je bio glavni eksperimentalni fizičar na Univerzitetu u Göttingenu, posao koji je obavljao više od trinaest godina. Bio je i direktor Drugog instituta za eksperimentalnu fiziku u Göttingenu. Pored Borna, zahvaljujući Francku je Göttingenov odsjek za fiziku proglašen jednim od najboljih na svijetu (Rice & Jortner, 2010).
Iako izuzet od Berufsbeamtengesetz zakona na osnovu toga što je bio veteran Prvog svjetskog rata, kao što je Einstein pisao Bornu, Franck je ipak podnio ostavku u Göttingenu, kao prvi akademski radnik koji je dao otkaz u znak protesta protiv novih zakona. Potom se zaposlio na Niels Bohr Institutu u Kopenhagenu, nakon čega je 1938. godine prihvatio posao na Univerzitetu u Chicagu.
Hans Bethe (otišao 1933. godine)
Fizičar Hans Bethe (1906-2005) je također otpušten sa Univerziteta u Tübingenu u Njemačkoj, nakon čega je otišao u Englesku gdje je uz pomoć doktorskog mentora Arnolda Sommerfelda (1868 - 1951) i saradnika Williama Lawrenceae Bragga (1890–1971) dobio posao predavača na Univerzitetu u Manchesteru (Bernstein, 1980).
Bethe se na kraju pridružio Univerzitetu Cornell 1935. godine i dao svoj doprinos projektu Manhattan kao šef Teorijskog odjela u Los Alamosu. Ovaj nuklearni fizičar je tokom svoje karijere također dao važan doprinos astrofizici, kvantnoj elektrodinamici i fizici čvrstog stanja, te je osvojio Nobelovu nagradu za fiziku 1967. godine za svoj rad na teoriji zvjezdane nukleosinteze (Lee & Brown, 2007).
“Marsovci iz Budimpešte”
S lijeva na desno: Edward Teller, Eugene Wigner i Leo Szilárd. Svi su bili prisiljeni pobjeći iz Njemačke u ranim 1930-im.
U Einsteinovom pismu Bornu također se spominje tada mladi mađarski naučnik u usponu Edwarda Teller, jedan od četiri istaknuta “Marsovca iz Budimpešte”, koji su zbog svog jevrejskog porijekla i otvorene antisemitske politike mađarskih univerziteta bili prisiljeni napustiti Evropu te preseliti se u Ameriku 1930-ih. Zanimljivo je da su sva četvorica spomenutih naučnika doprinijeli razvoju prve atomske bombe, zajedno s Franckom, Betheom i drugima:
Edward Teller (1907–2003), Bornov student, koji će kasnije postati poznat kao "otac hidrogenske bombe", bio je u Kopenhagenu gdje je studirao sa Nielsom Bohrom, sve dok Hitler nije došao na vlast. U proljeće 1933. godine bio je u Göttingenu. Odatle je odmah otputovao u Englesku uz pomoć Međunarodnog komiteta za spašavanje, koji je osnovan 1933. godine uz pomoć Einsteina. U Engleskoj Teller je primljen na Univerzitet u Londonu, nakon čega je dobio posao redovnog profesora na Univerzitetu George Washington u D.C. 1935. godine.
Eugene Wigner (1902–1995), koji je također dobitnik Nobelove nagrade za fiziku i Tellerov kolega na Manhattan projektu, u vrijeme čistke bio je na Univerzitetu Princeton od 1930. godine. Prije toga, on je radio i na Univerzitetu u Göttingenu kao asistent Davidu Hilbertu i zajedno sa Hermannom Weylom (1885-1955) radio je na teoriji grupa u vezi sa kvantnom fizikom. Kada se prvi put zaposlio kao predavač na Princetonu, navodno se njegova plata povećala za sedam puta u odnosu na onu koju je imao u Evropi (Szanton, 1992). Međutim, nakon odluke Princetona da mu ne produži ugovor 1936. godine, Wigner je prešao na Univerzitet u Wisconsinu. Ondje je ostao dvije godine prije nego što se vratio u Princeton 1938. godine i gdje je počeo raditi na Manhattan projektu.
Leo Szilard (1898–1964), koji je danas možda najpoznatiji kao otkrivač nuklearne lančane reakcije, napustio je Njemačku da bi otišao u Englesku 1933. godine. Navodno je iz Züricha u London prenio svoju ušteđevinu te je mogao živjeti u hotelima bez da radi više od godinu dana. Njegov prvi posao u Engleskoj sljedeće godine bio je kada se zaposlio kao fizičar u bolnici St. Bartholomew, gdje je radio na radioaktivnim izotopima u medicinske svrhe. Zatim je putovao Amerikom gdje je radio kao gostujući istraživač od 1938. do 1939. godine. Na kraju se zaposlio na Univerzitetu Columbia. Ondje je u saradnji sa Walterom Zinnom preuzeo zadatak provjere vijesti koje je u Ameriku donio Niels Bohr u januaru 1939. godine, tvrdnju Otta Hahna i Fritza Strassmanna da su primijetili barij u ostatku nakon bombardiranja uranija neutronima, time dokazujući do tada nepoznat fenomen nuklearne fisije. Početni test koji su Szilard i Zinna uradili i koji je pokazao da je cijepanjem uranija proizvedeno više neutrona nego što je potrošeno, kasnije je pomogao Szilardu da uvjeri Enrica Fermija i Herberta L. Andersona (1917–1994) da sprovodu velike eksperimente fisije na uraniju kako bi provjerili mogućnost održive nuklearne lančane reakcije.
Enrico Fermi (otišao 1938. godine)
Iako je porijeklom Italijan i rimokatolik, fizičar Enrico Fermi (1901–1954) bio je poput svojih njemačkih kolega 1938. godine primoran pobjeći iz Mussolinijeve fašističke Italije jer je njegova supruga Laura bila Jevrejka.
Fermi je tvorac prvog nuklearnog reaktora u svijetu. 1938. godine dobio je Nobelovu nagradu za fiziku za svoj rad na induciranoj radioaktivnosti. Prije rata, kao i većina svjetski priznatih fizičara, proveo je semestar studirajući kod Maxa Borna na Univerzitetu u Göttingenu. Ondje je sredinom 1920-ih prvi put upoznao neke od onih koji će kasnije postati protagonisti nuklearnog doba, uključujući i "oca kvantne mehanike" Wernera Heisenberga i njegovog saradnika Wolfganga Paulija. Nakon te i nekoliko drugih istraživačkih posjeta, na kraju je pustio korijenje na Univerzitetu Sapienza u Rimu, gdje je dobio posao redovnog profesora 1926. godine. Ovom nobelovcu su, nakon što je emigrirao u Ameriku 1939. godine, ponuđena radna mjesta na pet različitih univerziteta, da bi se na kraju odlučio za ponudu s Columbije, gdje je 1936. godine držao ljetna predavanja. U SAD-u je izveo prvi eksperiment nuklearne fisije i uz pomoć i ohrabrenje Szilárda, prvi veliki eksperiment fisije koristeći 200 kilograma uranij-oksida.
Szilardova otkrića kada je riječ o nuklearnoj lančanoj reakciji, koja su potom potvrdili i Fermi i Anderson, dovela su ga do odluke da stupi u kontakt sa Einsteinom i napiše poznato pismo Einstein-Szilárd belgijskom ambasadoru u SAD-u, budući da je tada belgijski Kongo bio najveći izvoznik rude uranija. Predsjednik Franklin D. Roosevelt tada je tvrdio da bi SAD trebale pokrenuti nuklearni program. Szilárd je pismo napisao nakon razgovora sa Wignerom i Tellerom, koji su se složili da ako Amerika obustavi nuklearna istraživanja, njemački fizičari koji rade pod nacističkim režimom mogu razvojem atomskog naoružanja dovesti do katastrofalnih posljedica za Savezničke sile. 12. jula 1939. godine, Szilard i Wigner odvezli su se automobilom do Long Islanda gdje je Einstein boravio i sastavili pismo, koje je poslano 2. augusta. Tada su u pismu tri evropska imigranta upozorila Roosevelta:
Pismo Einsteina i Szilárda (2. august 1939. godine)
“Radom Joliota u Francuskoj, kao i Fermija i Szilarada u Americi u toku posljednja četiri mjeseca postalo je jasno da će se moći uspostaviti nuklearna lančana reakcija u velikoj količini uranija, što bi stvorilo ogromnu količine snage i velike količine novih elemenata sličnih radiju. Sada se čini da bi se to moglo postići u bliskoj budućnosti.
Taj bi novi fenomen također mogao dovesti do stvaranja bombi, a moguće je i da bi bila riječ o izuzetno snažnim bombama novog tipa. Jedna bomba ove vrste, nošena brodom i koja bi eksplodirala u luci, vjerovatno bi mogla uništiti cijelu luku zajedno sa okolnom teritorijom. Međutim, takve bombe bi se pokazale kao isuviše teške da se prevoze zračnim putem.
[...]
Kako razumijem, Njemačka je zapravo zaustavila prodaju uranija iz čehoslovačkih rudnika koje je preuzela. Takve mjere možda bi se moglo razumjeti na osnovu toga što je sin njemačkog podtajnika, von Weizsäckera, vezan za Kaiser-Wilhelm institut u Berlinu, gdje se dio američkog rada sa uranijem sada ponavlja.
Sa poštovanjem,
Albert Einstein”
John von Neumann (otišao 1933. godine)
Vjerovatno najpoznatiji „marsovac“, John von Neumann (1903–1957), iako nije bio uključen u osnivanje projekta Manhattan, kasnije mu je doprinio svojim radom na matematičkom modeliranju eksplozija, a posebno na konceptualizacija i dizajnu eksplozivnih leća potrebnih za kompresovanje plutonij jezgra bombe "Fat man" kasnije bačene na Nagasaki.
John von Neumann razgovara s Richardom Feynmanom i Stanislawom Ulamom u Los Alamosu (Foto: Nacionalni laboratorij u Los Alamosu)
Von Neumann, zajedno sa Wignerom, poslije Evrope, prvi put se zaposlio na Univerzitetu Princeton 1930. godine. On i Wigner do tada su surađivali na pet radova, a prije toga zajedno su pohađali istu luteransku srednju školu u Budimpešti 1910-ih. Prema Wigneru, zajedno su bili pozvani na Princeton zbog preporuke Univerziteta da pronađu i pozovu:
"... ne jednu osobu, već barem dvije, koje se već poznaju, tako da se ne bi osjećale izolovano kad odjednom ne bi imale ni sa kim prisniji kontakt. Johnnyjevo ime je, naravno, u svijetu bilo poznato pa su odlučili pozvati Johnnyja von Neumanna. Zatim su istražili, ko je to pisao članke sa Johnom von Neumannom? Otkrili su: G. Wigner. Dakle, zato su poslali telegram i meni."
- Isječak, “John von Neumann”, autora Normana Macrae (1992. godine)
Na osnovu značajnog istraživačkog uspjeha, iako mu je bilo samo 30 godina, von Neumannu je ponuđena doživotna pozicija profesora na novoosnovanom Institutu za napredne studije (IAS) zajedno sa Albertom Einsteinom 1933. godine. U pismu Oswaldu Veblenu, von Neumann pisao je o svom dojmu o situaciji u Njemačkoj u aprilu te godine (Rédei, 2005):
"Vjerojatno ste pročitali da su Courant, Born, Bernstein dobili otkaz, a J. Franck je dobrovoljno odstupio sa pozicije. Od Couranta sam saznao prije 6 sedmica (što je u Njemačkoj vrlo dugačak vremenski interval) da je Weyl doživio nervni slom u januaru, te da je otišao u Berlin u sanatorij, ali da će predavati na ljeto"
Von Neumann će kasnije biti ključan u bijegu njegovog i Einsteinovog prijatelj Kurta Gödela iz okupirane Austrije 1939. godine, nakon Anschlussa. Iako nije Jevrej, Gödelova povezanost sa Bečkim krugom i njegovim doktorskim mentorom Hansom Hanom (1879-1934) učinili su ga metom. U pismu osnivaču IAS-a Abrahamu Flexneru (1866–1959), von Neumann u je septembru 1939. godine napisao (Rédei, 2005):
"Možemo sasvim opravdano reći da je Gödel nezamjenjiv za naš obrazovni program. U stvari, Gödel je apsolutno nezamjenjiv; on je jedini matematičar trenutno za kojeg bi se usudio tvrditi ovo [...] Uvjeren sam da bi spašavanje njega iz ruševina Evrope bio jedan od najvećih doprinosa koji bi itko mogao dati nauci u ovom trenutku."
Gödelu je ponuđena pozicija na IAS-u, koju je preuzeo nakon što je Drugi svjetski rat počeo u Evropi.
Richard Courant (otišao 1933. godine)
Među drugim istaknutim jevrejskim učenjacima koji su bili prisiljeni na emigraciju bio je, kako von Neumann piše u svom pismu Veblenu, i matematičar Richard Courant (1888-1972), jedan od tri šefa instituta u Göttingenu. Napustio je Njemačku te se preselio u Cambridge 1933. godine, jer je izgubio posao, doduše ne zato što je bio Jevrej (on je također bio veteran Prvog svjetskog rata), već zbog toga što je bio član socijaldemokratske političke ljevice (Schappacher, 1991). Student Hilberta, Courant je stekao doktorat 1910. godine. Nakon što je Erich Hecke otišao u penziju, 1921. godine Courantu je ponuđeno mjesto redovnog profesora u Göttingenu, a kasnije je osnovao Matematički institut, koji je vodio od 1928. godine do protjerivanja 1933. godine.
Courant je prvobitno pokušao ostati u blizini Njemačke, te je iz tog razloga prvo prihvatio poziciju na Cambridgeu. Međutim, Njemačka mu je toliko falila da se vratio nakon godinu dana i tek je tada shvatio da ne postoji način da tu ostane zastalno. Ponovno je emigrirao, ovaj put u Ameriku, te se zaposlio na Univerzitetu u New Yorku gdje je izradio uspješan odsjek za matematiku i tu ostao do kraja života. (Medawar & Pyke, 2000).
Ostali studenti Hilberta u Göttingenu, Felix Bernstein (1878 - 1956) i Edmund Landau (1877 - 1938) također su bili prisiljeni da napuste Njemačku. Ista sudbina je dočekala i Hermanna Weyla (1885 - 1955), koji je također bio student Hilberta, tri godine nakon što je imenovan njegovim nasljednikom. Na početku mu je ponuđena von Neumannova pozicija na Institutu za napredno istraživanje. Weyl se predomislio kada se politička situacija u Njemačkoj pogoršala (Weyl je bio kršćanin, ali njegova supruga Helene Jevrejka), te se pridružio IAS-u u septembru 1933. godine.
Oni koji su ostali
Dobitnik Nobelove nagrade za fiziku i Einsteinov prijatelj, Max Planck (1858-1947) imao je 74 godine kada su nacisti došli na vlast. Iako su njegovi prijatelji i kolege pobjegli, pokušao je „istrajati i nastaviti raditi“, nadajući se da će se kriza smanjiti i da će se politička situacija poboljšati. Kasniji osnivač i predsjednik udruženja “Max Planck” Otto Hahn (1879-1968), uprkos pretpostavljenom jevrejskom porijeklu (Riehl & Seitz, 1996.), ostao je u Njemačkoj tokom rasta nacizma. U tom periodu je otkrio nuklearnu fisiju 1938. godine i dobio Nobelovu nagradu za hemiju 1944. godine.
Einstein je kasnije napisao:
"Hahn je bio jedan od rijetkih koji su uspravno stajali i činili najbolje što su mogli u ovim godinama zla".
I uistinu, jedini poznati slučaj njemačkog naučnika koji je odbio da preuzme poziciju protjeranog jevrejskog kolege bio je Otto Krayer (1899–1982), koji je kao odgovor na ponudu za posao na Univerzitetu u Düsseldorfu napisao sljedeće u znak protesta (Medawar & Pyke, 2000):
“Radije bih odbio ovu poziciju, iako je ona u skladu sa mojim interesovanjima i mogućnostima, nego što bih iznevjerio svoja uvjerenja, ili da bih šutnjom potaknuo mišljenje o sebi koje ne odgovara činjenicama” - Otto Krayer, docent farmakologije u Berlinu
Posljedica njegovog odgovora bila je ta da je Krayer odmah otpušten sa Univerziteta u Berlinu. Wolfgang Haubner kasnije je pisao o sastanku s Krayerom u svom dnevniku, 4. jula 1935. godine, navodeći:
“Razgovarao sa Krayerom koji je opravdavao svoje odbijanje da se vrati u Njemačku time što nije mogao da položi Hitlerovu zakletvu".
David Hilbert (1862–1943), koji je svjedočio protjerivanju mnogih studenata i kolega, godine 1934. je večerao sa nacističkim ministrom obrazovanja Bernhardom Rustom. Kad je Rust pitao, "Kako je s matematikom u Göttingenu, sada kad je oslobođena jevrejskog utjecaja?", Hilbert je slavno odgovorio:
"U Göttingenu više nema matematike"
Autor: Jørgen Veisdal, Cantors Paradise
S engleskog prevela: Amina Hujdur, Prometej.ba