Dugo vremena neki saborski govor nije izazvao toliko reakcija kao što je to slučaj s potresnom osobnom ispovijesti koju je sa saborske govornice ovaj tjedan iznijela Anja Šimpraga, saborska zastupnica Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS) i dožupanica Šibensko-kninske županije. U kratkom govoru Šimpraga je ispričala kako je ona preživjela „Oluju“, kao dijete koje se našlo u izbjegličkoj koloni.

Iako je njen istup, sudeći po reakcijama na društvenim mrežama, uistinu dirnuo ljude koji nisu navikli da se o „Oluji“ govori iz ove perspektive, Šimpraga je naišla i na niz neshvatljivo mrzilačkih komentara ljudi koji očito smatraju da Srbima ne bi trebalo biti dopušteno da uopće govore o ovoj temi, što jasno pokazuje kako postoji i poražavajuće veliki broj ljudi koji ne mogu imati empatije čak ni prema osmogodišnjoj djevojčici. Takvom se pokazala i saborska zastupnica Karolina Vidović Krišto iz Domovinskog pokreta koja je od cijele potresne priče koja poziva na izgradnju „društva slobode i zajedničku budućnost“, čula samo kako je Šimpraga izgovorila „tačno“ i „avgust“.

Anja Šimpraga u Hrvatski sabor ušla je kao zamjena Borisu Miloševiću koji je otišao na mjesto potpredsjednika Vlade. Rođena je 1987. godine u Kninu, a danas živi u selu Radučić nedaleko tog grada. Potpredsjednica je SDSS-a i Aktiva žena SDSS-a, te predsjeda županijskom organizacijom ove stranke u Šibensko-kninskoj županiji. Magistrirala je agronomiju i obnaša dužnost potpredsjednice Općinskog vijeća Ervenika. Lupiga je s njom razgovarala dva dana (2. 8.) nakon ovog, sad već možemo reći, povijesnog govora.


Saša Kosanović, Lupiga.com: Vaš govor izazvao je brojne reakcije, većinom pozitivne. Ipak, na društvenim mrežama stotine su mrzilačkih komentara koje ostavljaju ljudi očito nezadovoljni što se jedna Srpkinja uopće usudila govoriti o toj temi. Kakve to emocije u vama izaziva?

Anja Šimpraga: Sretna sam što je moj govor dopro do dobronamjernih i normalnih ljudi koji su shvatili poruku. Javili su mi se brojni i Hrvati i Srbi i ljudi drugih nacionalnosti koji su mi iskazali podršku zbog mog istupa i naglasili kako se takav govor u Saboru trebao čuti i puno ranije. Prevladavaju pozitivni komentari. Moji vršnjaci koji su prognani 1995. godine iz Drniša i Knina poručuju i da oni koji su doživjeli progonstvo i izbjeglištvo zapravo žive normalnim životom neopterećeni, a oni koji su to promatrali sa strane i nisu osjetili našu muku, sada daju sebi za pravo da pišu negativne komentare.


Zanimljivo je da mnogi koji pozdravljaju vaš govor, vama čestitaju na hrabrosti, iako je od rata prošlo 25 godina. Je li trebalo skupiti hrabrosti za onakav govor u Saboru?

- Pretpostavljam da ljudi tako reagiraju s obzirom da se u Saboru još uvijek bavimo ratnom tematikom. Izlaganja koja imaju pojedini saborski zastupnici upućuju na to. Rekla sam što sam osjećala i to mi je bilo najbitnije. Poslala sam poruke mira i onaj tko to nije shvatio jasno daje do znanja da i ne želi okončanje ovakvih međuljudskih i međunacionalnih procesa. Usput, vi ste prvi koji ste mi postavili to pitanje. Čitala sam tekst povjesničara Dragana Markovine na Telegramu, koji se pita “je li došlo vrijeme da razumijemo odnos Srba prema Oluji” i baš me se dojmio. Ja također ne razumijem u čemu je problem da se i naše emocije uzmu u obzir i prihvate kao vrijedne.


Kako komentirate zadihani istup saborske zastupnice Karoline Vidović Krišto koja vam je, nakon onakvog emotivnog istupa, prigovorila, jer ste upotrijebili dvije, navodno, srpske riječi – tačno i august?

- Zastupnica Vidović-Krišto nije uspjela u svom naumu, ali očito smo se razumjele. Drago mi je da sada ljudi na svojim profilima na društvenim mrežama ukazuju koliko sam zapravo govorila standardnim jezikom. Smisao jeste da se u Saboru čuje jezik ljudskosti bez obzira gdje smo se rodili, koje smo nacionalnosti i na tome ću ustrajati.


Približava se Dan domovinske zahvalnosti kojem će u Kninu prisustvovati i potpredsjednik Vlade, Boris Milošević. Mnogi Srbi taj dolazak doživljavaju kao izdaju srpskog naroda. Kakvo je vaše mišljenje o njegovom sudjelovanju na proslavi u Kninu?

- Na taj dan nikome od Srba nikada nije lako, niti ugodno prisjećati se. Zna se što je to značilo za moj narod. S jedne strane, Hrvati slave taj dan, a nama je to dan kada smo morali napustiti svoje ognjište i ostavili svoj dojučerašnji život. S druge strane da bismo izgradili tolerantnije odnose u društvu svatko mora doprinijeti na svoj način, koliko god to teško bilo. Boris ne ide slaviti. On je na svom Facebook profilu iznio svoju bolnu životnu priču vezanu za Oluju u kojoj je izgubio baku. Sve je to njega duboko emotivno obilježilo i nitko se ne pita kako se on kao čovjek zbog svega toga osjeća. On je čovjek koji je na svoja pleća preuzeo ogroman teret i vjerujem da neće biti uzaludan. Činjenica je da su mišljenja podijeljena i da mnogi smatraju da ne smije ići. Imaju pravo na takve osjećaje, ali da bi međusobne žrtve bile poštovane i stvorila se kultura mira potreban je iskorak. Boris Milošević svojim odlaskom u Knin ne daje legitimitet zločinima koji su se dogodili u Oluji i nakon nje.


S druge strane, u Grubore ide ministar branitelja Tomo Medved, kojem je u ratu poginuo brat. Ovo je prvi put da se sa strane hrvatske države obilježava ratni zločin koji je Hrvatska vojska počinila nakon Oluje. Kako to komentirate?

- Važan je taj reciprocitet. Važno je što će ministar doći u Grubore i pokloniti se bezrazložno ubijenim civilima srpske nacionalnosti. U obilasku sela Plavno posjetili smo i zaseok Grubore i strašno je kad sve to vidite. Danas tamo nitko ne živi. Struje nema, put je probila i nasula Hrvatska vojska, ali zbog kiša potrebno ga je opet urediti. Poneka kuća se uređuje, ali dok ljudi nemaju osnovnih uslova za život teško da će netko opet doći živjeti tamo. Nevjerojatno je vidjeti koliko je taj zaseok udaljen od centra sela i koliko truda je bilo potrebno uložiti da bi se stiglo do kuća koje su zapaljene i ubiti nekoliko stanovnika starije životne dobi. Namjera je potpuno jasna. Predsjednik Republike Hrvatske, Zoran Milanović, također je najavio dolazak, kao i premijer Andrej Plenković u Varivode. Relaksacija odnosa i početak rješavanja najznačajnijih pitanja osnov su svega.


Zašto se odabralo baš Grubore? Tamo su pripadnici ATJ Lučko okrvavili ruke, ali tamo je na ispitu palo i pravosuđe, koje je propustilo kazniti ubojice koje su im se prošetale kroz sudnicu.

- Svako mjesto gdje su nevino stradali civili, moglo se izabrati. Moglo se ići i u Uzdolje i u Mokro Polje i u Golubić i u Oćestovo i na brojna druga mjesta, ali upravo zbog toga što ste i sami istaknuli da se u Gruborima dogodio ratni zločin, ali i pravosudni propust, odabrani su Grubori.


Srpske žrtve u Oluji i dalje su nepriznate, ali s druge strane mnogi Srbi zaboravljaju da su iz Krajine 1991. godine protjerani Hrvati. Kninski gradonačelnik, Marko Jelić, dolazi u Varivode i Gošiće kako bi obilježio ratni zločin koji su pripadnici HV-a tamo počinili nakon Oluje, iako je njegova kuća u Kninu te 1991. godine uništena među prvima. Je li to primjer koji trebamo slijediti?

- Da, Marko Jelić je pokazao svojim primjerom što znači biti čovjek, čovjek koji razumije i suosjeća i koji se poklonio nevino stradalim civilima, bez obzira na nacionalnost. Mislim da nam to treba biti pokazatelj kako se odnositi prema ratnim i poratnim žrtvama i da kao društvo ne toleriramo drugačije ponašanje.