Na tadašnju Radioteleviziju Zagreb Bašić dolazi sredinom 1980-ih, kada zajedno s kolegom Lukom Mitrovićem priprema prelazak u novi politički sustav i prve višestranačke izbore, što je ispit koji je televizija uspješno položila. Augustin Bašić za “Novosti” govori o razlozima i okolnostima osnivanja Religijskog programa, o brojnim sukobima koje je imao unutar kuće zbog promicanja ideje tolerancije, o marginalizaciji svog djela i ideja u programu…

________________________


Obično se misli da su religijski sadržaji na televiziju stigli s HDZ-om i njegovim direktorima Hrvojem Hitrecom i Antunom Vrdoljakom. Međutim, prva je inicijativa krenula ranije. Kako je zapravo došlo do osnivanja Religijskog programa i kakva je bila vaša uloga?

Tada je, kao i danas, direktor bio Goran Radman. Politiku sam doživljavao kao nužno zlo. Osjećao sam da je taj posao u sukobu s mojim unutarnjim bićem i mojim razmišljanjima o životu. Uočio sam da nema religijskih sadržaja i odlučio pokušati osnovati redakciju Religijske kulture pri Informativnom programu. Radman i Miroslav Lilić to su mi omogućili. Tada je došao Hitrec i dao da sazovem predstavnike svih vjerskih zajednica, jer sam želio da svi budu zastupljeni i da program bude ekumenski. Između 16. i 17. siječnja 1991. održali smo prvi sastanak u Dežmanovom prolazu u Zagrebu. Katolike je predstavljao biskup Đuro Kokša, pravoslavce protojerej Vajo Jović, muslimane tadašnji glavni imam zagrebačke džamije, a kasnije reis-ul-ulema Mustafa Cerić. Nenad Porges predstavljao je Zagrebačku židovsku općinu, biskup Vladimir Deutsch evangelike, baptiste Branko Lovrec, a bilo je i drugih. Dogovorili smo i jedan magazin, pa je tako u veljači 1992. rođena emisija “Mir i dobro”. Bio sam prvi urednik, a uskoro su došli pater Tonči Trstenjak i Neno Kužina.


Tražili su napad na muslimane


Kako je pater Trstenjak došao?

Njega je instalirao biskup Kokša da koordinira između Katoličke crkve i HTV-a, da javlja događaje, i ta je suradnja bila korektna. Kasnije su se stvari promijenile, kada je 1992. jedna grupa s HTV-a otišla kardinalu Franji Kuhariću, a vodila ih je po zlu čuvena Marija Peakić-Mikuljan. S njom je bio i Trstenjak i tražili su da od mene to preuzmu, to je bila politička direktiva. Zalagao sam se za što laičkiji izražaj, profesionalan, a oni za političko-stranačko-klerikalni program.


Čega se posebno, po dobru i zlu, sjećate?

Svakako bih izdvojio prvi prijenos Božića iz zagrebačkog pravoslavnog hrama Preobraženja Gospodnjeg 7. siječnja 1991. U potpunosti sam ga pripremio, našao komentatora i tako se prenosila dvosatna liturgija. To smatram jako važnim datumom. U odnosu na svoje protivnike bio sam dosta liberalan, nisam bio ni lijevi ni desni, stranačka pripadnost bila mi je strana, iako su pritisci da uđem u HDZ bili česti. Oni su smatrali da onaj tko nije s njima, taj je protiv njih. Počeo je rat, a ja sam i u njemu tražio da religijski program bude čist i da nastavimo izvještavati. Puno mi je pomogao protonamjesnik Milenko Popović s kojim sam surađivao, ali prijenos Božića ponovili smo tek nakon povratka mitropolita Jovana 1996. godine. Po zlu sam zapamtio Bajram 1993. kada sam, kao i ranije, želio profesionalno napraviti posao. Najprije su tražili da se u džamiju uopće ne ide, pa su tražili napad na muslimane, a ja sam odgovorio kako ću ih kritizirati samo ako bude vrijeđanja i politizacije, znajući da toga neće biti. Na kraju sam izvijestio profesionalno, ali je kolega Jozo Ćurić u Dnevniku izjavio kako su muslimani urlikali i iznio još nekoliko uvreda, koje su me ražalostile.


Danas se u Religijskom programu izbjegava govoriti o problemima unutar Crkve i izbjegava se profesionalni pristup. Zašto novinari ne rade svoj posao, nego se bave isključivo afirmacijom vjere?

To je važno pitanje, činjenica je da se sve prati na razini manifestacija, tradicije, dok manjka kritičkog odnosa prema religijskim fenomenima i utjecaju religije u društvu. Zato sam prije 13 godina započeo s emisijom “Ekumena”, u kojoj sudjeluju ljudi iz raznih konfesija i drugi stručnjaci, poput sociologa i politologa. Odnos crkve, vjere i društva naše su teme.


Kako je to u početku bilo prihvaćeno?

S kardinalom Kuharićem, koji je bio puno otvoreniji prema novinarima nego njegov nasljednik Josip Bozanić, imao sam korektne odnose. Ja sam bio taj koji je 15. kolovoza 1991. izvijestio o njegovoj poruci u Mariji Bistrici, kada je rekao da ako tvoj neprijatelj tebi sruši i zapali kuću, ubije brata, ti njegovu čuvaj. Desetog kolovoza to je rekao i u Petrinji, ali bez novinara. Izjava nije naišla na odobravanje, vladala je militantna psihoza, a meni je to bila glavna poruka. Prošvercao sam se, a kasnije su se time ponosili i oni koji su tada bili protiv.


Neemitirani intervju s patrijarhom


Slažete li se da je tada slične poruke u Crkvi javno širio samo šibenski biskup Srećko Badurina?

Može se reći da je Badurina razumio demokratska i politička kretanja, bio je iskreni ekumenist. Godinu prije njegove smrti, rekao mi je da su oko njega militanti i među svećenstvom. Pitao ih je kuda će s ovim ljudima, misleći na pravoslavce, jer možemo im otvoriti i more, ali je bolje da ostanu gdje su stoljećima sa svojim svećenstvom i da se suživot nastavi. Nažalost, njegovi su se nasljednici odmaknuli od takvih stavova.


Zanimljivo, kada se obilježavalo 20 godina Religijskog programa vama je zabranjeno gostovanje u “Hrvatskoj uživo”, gdje je urednik Jozo Barišić pozvao patera Trstenjaka. Je li vas to pogodilo?

Htjelo me se marginalizirati i reći da su Religijski program započeli neki drugi ljudi. Na to je nasjeo nesretni kolega Jozo Barišić, koji za sebe kaže da je ugroženi katolik. On je dogovorio gostovanje Trstenjaka, koji je došao nekoliko godina iza mene. Zanimljivo je da se s time složio sam Trstenjak, kojega su zvali “Pater slučaj”, i da je odlučio preskočiti činjenice.


Koliko ekumenska ideja živi danas na ovim prostorima?

Tomislav Šagi Bunić, sudionik Drugog vatikanskog koncila, rekao je da ako prihvatimo ekumenizam, zbog toga neće ni Srbin ni Hrvat biti veći ili manji Srbin ili Hrvat, to je bratska ideja, jer imamo isto evanđelje, isti nauk i po toj smo liniji svi od istog Boga Oca. Međutim, danas govoriti o ekumenizmu znači upasti u političku zamku. Politika to radi samo kada joj odgovara. Nažalost, teško je očekivati tu ideju iz vrha crkvene hijerarhije, koja je sama sebi dostatna. Opterećeni smo i povijesnim hrvatsko-srpskim odnosima i mislim da je zato to pitanje vrlo važno.


Kakav je, po vama, stav Srpske pravoslavne crkve o tome?

Prošle godine u Zagrebu je bio patrijarh Irinej i susreo se s predstavnicima Hrvatske biskupske konferencije i državnim vrhom. To je vrlo važan posjet, ali nije imao većeg odjeka, mediji ga nisu popratili kako treba. Nažalost, naša ga kuća također nije prepoznala. Napravio sam intervju s patrijarhom koji je trebao biti objavljen u Dnevniku plus, ali je tadašnji glavni urednik Bruno Kovačević rekao kako to, po njemu, nema neku težinu. A Hrvatski radio i mi jedini smo imali ekskluzivu, jer je patrijarh samo nama želio dati intervjue. To je tragično. SPC u Hrvatskoj, za razliku od rata, nove odnose gradi u tišini, nema ih u javnosti, dok su s druge strane hrvatski biskupi jako prisutni.


Kako komentirate odnos prema javnosti vrha SPC-a i HBK-a? Od dolaska Kukuriku koalicije na vlast HBK ne silazi s naslovnica. Svakodnevno kritiziraju vlast, a povremeno na sramotan način, poput sisačkog biskupa Vlade Košića, vrijeđaju antifašizam i žrtve fašističkog terora. Kažu da zastupaju sve rimokatoličke vjernike. Imaju li na to pravo, s obzirom na to da nisu izabrani na izborima i nemaju pojma što misle svi vjernici?

SPC je doista u Hrvatskoj na dobrom putu, žele pokazati da buduće odnose grade na temeljima evanđelja i vjere što je dobro, pogotovo u svjetlu činjenice da ih je i ova i ona politika izigrala i marginalizirala. U emisijama koje uređujem prisutni su svi događaji važni za život pravoslavnih vjernika u Hrvatskoj i svi svećenici. Što se tiče pristupa HBK-a javnosti i politici, uvijek se postavlja pitanje odakle biskupi crpe svoj legitimitet. Oni imaju poslanje i svoju bazu, ali bi se trebali upitati jesu li baš uvijek predstavnici moralnosti kakvima se prikazuju. Mislim da to često nisu i legitimno je postaviti pitanje njihove vjerodostojnosti. Teško je govoriti o bogatstvu a živjeti u vilama, govoriti o plaćama a primati nadarbine, to je jedna vrsta ruganja.


Augustin Bai


Najviše uvreda zbog ateista


Kako gledate na pisanje kolege Ivana Miklenića u “Glasu Koncila” i na oštar ton njegovih političkih komentara?

On je u tržišnoj utakmici, nema više ex cathedra, danas su njegove novine samo jedno od jela na meniju a la carte i to je problem. Prije su imali samo jednog protivnika, komuniste, a sada imaju puno toga, imaju pluralizam. Oni i dalje žele zadržati jednog protivnika, ali upadaju u paradoks jer se HBK pretvorio u imitaciju Centralnog komiteta. Ne trebaju mijenjati evanđeoske principe, ali način življenja i mentaliteta svakako. Moraju shvatiti da nisu više jedini čuvari kulturnog i nacionalnog blaga i identiteta u Hrvatskoj. To su preuzele institucije civilnog društva, a s tim se teško mire.


Nedavno je smijenjen urednik vjerskog časopisa “Svjetlo riječi” u BiH, fra Drago Bojić, koji je kritizirao konzumerizam Međugorja i odnos hercegovačkog svećenstva prema Herceg-Bosni i zločinima počinjenima u ratu. Što mislite o toj smjeni i sukobima na relaciji bosanski i hercegovački franjevci?

Kolegu Bojića cijenim, a za “Svjetlo riječi” smatram da nosi pravi naziv. Franjevci Bosne Srebrene kroz povijest su evangelizirali i pastorizirali među svim narodima, nisu se htjeli getoizirati među Hrvatima i zato su bili obljubljeni i među muslimanima i pravoslavnima. I danas jedan fra Luka Markešić, fra Ivo Marković ili fra Ivan Šarčević, a prije pokojni fra Petar Anđelović, na tom polju čuda čine. Oni nikada nisu htjeli da se trguje ni s ljudima ni s teritorijem BiH i naravno da su bili u sukobu s Franjevačkom provincijom u Hercegovini. Oni imaju drugačiji pogled na takozvano ukazanje Gospe, kažem takozvano jer nije službeno, ali ako se dobra djela čine, to može i bez službenog naziva. Moliti se Gospi i u Sarajevu i u Zagrebu i u Međugorju posve je svejedno ako je prihvatimo. Ne želim ulaziti dublje u fenomen Međugorja. Oni ne prihvaćaju ni politički koncept trećeg entiteta i to je razlog sukoba. Mislim da te mlade ljude treba podržati, jer su se otvorili svim građanima.


Koga trebaju slušati vjernici, biskupe ili…?

Čovjek sam kršćanske opcije, u tradicijskom smislu, ali kao intelektualac koji pokušava dublje proniknuti u čovjekovu bit, želio bih da imamo širu sliku. Netko će me nazvati liberalom i sinkretistom, jer bih rado pokupio nešto od svake religije, od istočnih, hinduizma i budizma, do kršćanstva, islama i judaizma. Kod mene poseban položaj imaju i ateisti, jer su vrlo hrabri ljudi, nisu se dali kupiti i kada sam ih devedesetih ugošćavao na televiziji, zbog njih sam doživio najviše uvreda. Optuživali su me da ih protežiram i da uvodim ateizam. Za mene je bitan čovjek i želim svima poručiti da slijede glas svoje savjesti i da na njih ne utječe politika, ni stranačka, ni crkvena, ni konfesionalna, bilo koja.


Razgovarao: Goran Plavšić | novossti.com | 07/2013