Boris Dežulović: U tri i deset za džumu
Zvao me nekidan u dva iza ponoći Šahin. Ima i Šaki taj običaj, zovne u dva iza ponoći s Boračkog jezera da ispriča vic.
Elem, nazvao Bakir hodžu da ga pita može li sutra izostati s namaza. Ne može, veli, nikako na džumu, pa bi on otklanjao kod kuće. "Dina mi", veli, "sve ću isto ko da sam u džamiji." "Hm", razmislio hodža, "a imaš li u kući frižider?" "Frižider?!", zbunio se malo Bakir. "Ja, frižider", ponovio mu hodža, "onaj veliki, kockasti?" "Imam, efendija, baš takav", spremno će onda Bakir, "kupio ga baš nekidan u BBI-centru". "E pa kad završiš namaz, baci kakvu crnu deku preko njega i obiđi koji krug", objasnio mu hodža, "da odmah i hadždž obaviš."
Tako je u vicu, ali Bosna i Hercegovina nije vic i zajebancija, tamo se te stvari ozbiljno shvaćaju. Ne postoji situacija u kojoj će čestiti čovjek, Bošnjak i Izetbegović propustiti džumu-namaz. Nekidan tako - samo posljednji primjer - član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović zatekao se u vrijeme džume u zgradi zajedničkih institucija BiH u Sarajevu, na sastanku vođa parlamentarnih stranaka sa visokom predstavnicom Europske unije za vanjske poslove Federicom Mogherini i europskim povjerenikom za proširenje Unije Johannesom Hahnom.
Nije to, međutim, bio samo još jedan dosadni i zaludni sastanak: ovaj je stigao nakon nekako istodobnih izbora za bosanskohercegovački i europski parlament, i otvorenih signala nove vlade EU kako bi mogla snažnije povući BiH k sebi - gospođa Mogherini čak je najavila kako će joj Bosna i Hercegovina biti u strateškom fokusu - pa su ga nimalo protokolarnim, vrlo važnim i gotovo ključnim u pristupanju BiH Europskoj uniji ocijenili i komentatori vodećih svjetskih medija. Sve je stoga pažljivo isplanirano i utanačeno, ništa nije prepušteno slučaju, osim jednog malog, naoko nevažnog detalja: sastanak je dogovoren za petak u pola dvanaest.
- Ne razumijem – rekla je europska ministrica vanjskih poslova, gledajući kako se gospodin Bakir Izetbegović, niti petnaest minuta nakon početka sastanka, diže sa svog mjesta i kupi stvari.
- Moram stići tačno u podne – objasnio je Bakir.
- Tačno u podne?! – zbunila se gospođa Mogherini.
- Aha – objasnio joj Bakir. – Za džumu.
- Tačno u podne za džumu? – sažaljivo ga je pogledala europska ministrica, pa ga obzirno ispravila. – Dragi Bakire, nije u podne, nego u tri i deset. I nije džuma, nego...
- Bogami je džuma. I bogami je u podne – lecnuo se Bakir.
- Gospodine, vjerujte da znam, otac mi je bio režiser – ljutnula se sad malo i gospođa ministrica.
Eh da, zaboravio sam vam reći, gospođa je, možda niste znali, kćerka dosta poznatog talijanskog režisera Flavija Mogherinija.
- "Tačno u podne" - nastavila je ona polako - i "U tri i deset za Yumu" nisu isti film.
Sad, jesu li moji izvori sa sastanka u zgradi zajedničkih institucija BiH pouzdani, dalo bi se razgovarati, ali da je stvar bila u tome da se gospoda iz Europske unije i gospoda iz Bosne i Hercegovine slabo međusobno razumiju, to znamo i bez pouzdanih izvora.
Najzad, sve da je na početku možda i najvažnijeg sastanka što će ga imati za svoga mandata Bakir Izetbegović podigao ruku i objasnio gospođi Federici kako mora točno u podne u kino, gledati "U tri i deset za Yumu" – ili u tri i deset, gledati "Točno u podne", sad sam se i ja malo zbunio – ne bi ga ona gledala ništa manje smeteno, nego kad joj je objasnio da mora u tri i deset na džumu. Pardon, točno u podne. Ne, naravno, zbog toga što bi europska gospoda mislila kako su odlazak u kino i u džamiju ista unutrašnja potreba, ili što ne bi znala da je džuma-namaz kod muslimana svetinja i farz, već zato što je svugdje u takvom, pristojnom svijetu, obaveza društvenih vođa da javno dobro i korist stave ispred ličnog.
Da je ovaj Bakir, poput onog iz vica, pitao svoga hodžu, da je pisao bilo kojem alimu, Rijasetu, Vijeću za fetve ili samom reisu, svugdje bi mu rekli - to znam čak i ja, kaurin - da će mu dobri Allah halaliti jednu džumu, ako je za dobro naroda i zajednice. A da nije bilo za dobro Bosne i Hercegovine i Bošnjaka, ne bi se valjda Bakir na tom sastanku ni pojavio, niti bi prije sastanka onako cvrkutao i biglisao.
Prije četiri godine, recimo, na zahtjev njemačkog nogometnog saveza Središnje je vijeće muslimana u Berlinu, konzultirajući stručnjake s egipatskog sveučilišta Al-Azhar, profesionalnim nogometašima - s obrazloženjem da im je nogomet jedini izvor prihoda - odobrilo izuzeće od obaveze ramazanskog posta, a odgovarajući na nedoumice islamskih vjernika učenjaci će upozoriti kako su po Ibn-Abbasu, radijallahu anhu, čak i studen i kiša ponekad opravdani razlog da se preskoči džuma-namaz.
Odlaskom iz zgrade na samom početku sa sastanka s visokim izaslanstvom EU – napuštajući dakle proces europskih integracija već nakon petnaestak minuta – Izetbegović nije tako poslao poruku Europskoj uniji, već državi čijeg je Predsjedništva član i narodu kojega u tom predsjedništvu predstavlja. U Bakirovu unutrašnjem svijetu i poretku, naime, Bošnjaci su kao zajednica negdje ispod njemačkog udruženja profesionalnih nogometaša, a Bosna i Hercegovina kao prirodna pojava manje važna od obične malo jače kiše.
Drugo bi, naime, bilo samo stručno teološko objašnjenje, ono po kojemu funkcija u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine Izetbegoviću, jebiga, nije jedini izvor prihoda.
Gdje je njemu Europa, a gdje Bosna i Hercegovina, Izetbegović je, uostalom - jednako birajući između Europe i džume - pokazao i prije tri mjeseca, kad se istim neoprezom europske koordinacije dogodilo da njemačka kancelarka Angela Merkel konferenciju o zapadnom Balkanu sazove na isti dan kad je u Ankari - ne biste vjerovali, u tri i deset poslijepodne - zakazana svečana inauguracija novog turskog predsjednika i Bakirova osvjedočenog prijatelja Recepa Erdogana. Izetbegović se premišljao točno sekundu: za razliku od zapadnog Berlina, u istočnom je Istanbulu kod kuće. Tamo - kako smo vidjeli prije dvije godine, dok je još predsjednik Turske bio Abdullah Gul - predsjednici zajedno klanjaju džumu-namaz.
Zapad je, naime, nevjeran i divlji, a na Divljem zapadu vrijede drugačija pravila. U "Točno u podne", recimo, vlakom u podne u grad stižu opasni razbojnici, s kojima se - znate svi tu priču - obračunava mjesni šerif, danas bismo rekli predsjedavajući predsjedništva. Da Garyju Cooperu, naime, nije bilo do općeg dobra i Bosne i Hercegovine, skupio bi se s Grace Kelly i pobjegao u Istanbul. Pa bi pravdu u svoje ruke morali uzeti mještani. Kao, shvatili ste, u onom drugom, u kojemu sami hvataju razbojnike i ispraćaju ih na vlak.
U tri i deset za džumu.
Tekst je napisan za Oslobođenje i preuzet sa oslobodjenje.ba