Čistke nepodobnih i neposlušnih u Provinciji Bosni Srebrenoj (II) | Slijepa moć
Piše: Enver Kazaz | BH DANI, br. 838, 07/2013 Drago Bojić žrtva je dvojice udruženih moćnika, fra Miljenka Šteka i fra Lovre Gavrana, koji zloupotrebljavaju svoju institucionalnu poziciju bez obaveze da u javnom prostoru obrazlože svoje argumente. Tipična je to situacija u totalitarnim društvenim sistemima – nevini pojedinac protiv svemoći institucije, bez mogućnosti odbrane i bez bilo kakvog prava na nju. Od njega se očekuje da unaprijed prizna nepostojeću krivnju, bezuslovno je prihvati i javno se pokaje.
Smjena fra Drage Bojića sa mjesta glavnog urednika magazina Svjetlo riječi, a potom i njegovo kažnjavanje unutar franjevačke zajednice Bosne Srebrene, izazvala je reakcije u bosanskohercegovačkim i hrvatskim medijima koje su uglavnom površne i ishitrene. Zajedničko većini reakcija jeste prebacivanje interesa sa smjene i osionog kažnjavanja nedužnog pojedinca unutar hijerarhijski strogo organizirane institucije na tobožnji sukob između hercegovačkih i bosanskih franjevaca i plošna, stereotipna politizacija slučaja.
Novinarske reakcije rukuju stereotipima o tzv. zlim, mračnim hercegovačkim franjevcima i tzv. svijetlim, dobrim bosanskim, a u toj manihejskoj matrici zaboravlja se da fra Dragu Bojić smjenjuje svojim dekretom provincijal Bosne Srebrene, fra Lovro Gavran na zahtjev prvog čovjeka hercegovačkih franjevaca fra Miljenka Šteke. A to znači da je Drago Bojić žrtva dvojice udruženih moćnika koji zloupotrebljavaju svoju institucionalnu poziciju bez obaveze da u javnom prostoru obrazlože svoje argumente. Tipična je to situacija u totalitarnim društvenim sistemima – nevini pojedinac protiv svemoći institucije, bez mogućnosti odbrane i bez bilo kakvog prava na nju. Od njega se očekuje da unaprijed prizna nepostojeću krivnju, bezuslovno je prihvati i javno se pokaje.
Delikt mišljenja Pritom, provincijal hercegovačkih franjevaca ne snosi direktnu odgovornost za Bojićevo surovo, iracionalno, nekršćansko i, u krajnjem izvodu, neljudsko kažnjavanje. On je samo inspirator kazne, onaj koji motivira drugog moćnika, spletkari, danas se kaže u duhu neoliberalne retorike – lobira, smišlja intrigu, te prijeti i ucjenjuje. Provincijal bosanskih franjevaca, Lovro Gavran, pak, surovi je izvršitelj. Na njemu je ukupna moralna, ukupna ljudska i zakonska odgovornost za provođenje nepojamnog čina, a sve uistinu podsjeća na poznatu priču iz Andrićeve Proklete avlije, Bulgakovljevog romana Majstor i Margarita, Selimovićevog Derviša i smrti ili na priče iz Grobnice za Borisa Davidoviča Danila Kiša.
No, zbog čega Lovro Gavran poduzima tako surov korak? Odgovor na ovo pitanje je sasvim jednostavan – jer, birajući između moći i odgovornosti, on se unaprijed odlučio za surovu, slijepu moć, zaboravljajući da onaj koji ju posjeduje mora nositi i odgovornost za nju. Tako on postaje bahati, osioni moćnik koji ne misli o posljedicama svoga čina, a ništa ga u ovom trenutku ne tjera da bilo kakvim argumentima obrazloži svoju odluku.
Istodobno s tim, prema crkvenom pravu on ne polaže odgovornost prema nekoj instanci iznad funkcije koju obavlja u crkvenoj hijerarhiji, pa je isključivo u njegovim rukama sudbina fra Drage Bojića. Stvar je, dakle, sa stajališta crkvenog prava u ovom trenutku završena. Drago Bojić, bečki doktor, profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, poliglot, prevoditelj, znanstvenik, publicist, esejist, novinar, dugogodišnji zamjenik glavnog urednika Svjetla riječi i njegov doskorašnji glavni urednik mora se povinovati kazni i ići za kapelana u Busovaču. Ako se ne povinuje takvoj kazani, njega sljeduje još teža i neizvjesnija borba za svoja prava, čiji se ishod u ovom trenutku ne može pretpostaviti.
A zbog čega je kažnjen, ovaj mladi, angažirani, veoma obrazovani franjevac? Zbog delikta mišljenja, zbog onog što je niz bosanskih franjevaca prije njega izgovorio ili napisao u javnom prostoru. A to podrazumijeva da je Lovro Gavran autoritarni moćnik, neuporediv sa svojim neposrednim prethodnicima, fra Mijom Džolanom ili fra Petrom Anđelovićem, a o fra Anđelu Zvizdoviću ili Josipu Markušiću, dvojici velikana koji su svojim djelom utemeljili identitet Bosne Srebrene da i ne govorim.
U odnosu na njih – da ne pominjem druge velikane ove zajednice, kao što su Ivan Frano Jukić, Anto Knežević, Marijan Bogdanović, Filip Lastrić, Grga Martić itd. – Lovro Gavran djeluje kao potpuni antipod, neko ko je njihova puna suprotnost i negacija. O tome svjedoči i način njegova vođenja Bosne Srebrene, a pogotovu poznata Izjava koju je prije dvije godine izdala Uprava Bosne Srebrene, napadajući slobodnomisleće franjevce, slobodne strijelce, kako se u tom dokumentu kaže, i implicitno im zabranjujući svako javno djelovanje.
Miljenko Šteko; Drago Bojić; Lovro Gavran
Kritički dijalog o ulozi crkve Drago Bojić je otud, slobodno se može konstatirati, žrtva duha mediokritetizacije i konzervativizacije Bosne Srebrene, procesa koje je započeo Lovro Gavran. Oni proizlaze i iz današnje općebosanske devastacije svih institucija i duha mediokritetstva kojim je kompletno društveno polje zahvaćeno. Finansijska, politička, ideološka, akademska, religijska i svaka druga moć potopljena je u taj duh i do kraja destruira društveni sistem vrijednosti.
Šta je fra Miljenko Šteko, inspirator monitiranog procesa protiv Drage Bojića, tačno zamjerio ovom mladom fratru? U pismu upućenom izvršitelju kazne, Lovri Gavranu, Šteko se obrušava na Bojića, optužujući ga da je u svom intervjuu portalu Prometej demonizirao hercegovačke franjevce, i prijeti da će zbog toga uputiti predstavku čak papi u Rim.
Naravno, radi se o krajnjoj manipulaciji, jer Šteko i svako drugi na javno izrečene riječi ima mogućnost javnog, argumentiranog odgovora, čak i pokretanja procesa kod nadležnog suda za klevetu. Namjesto otvaranja argumentirane rasprave o Bojićevim stavovima, on koristi unutar crkvenu moć, prozrijevajući da će u tu stupicu upasti i Gavran.
Bojić u takvoj situaciji nema nikakve šanse da obrazloži svoja stajališta, a svaka vrsta javne odgovornosti nestaje. Stvar postaje strogo unutar crkvena, nakon čega slijedi slamanje nedužnog pojedinca u raljama institucije i moćnika koji ne moraju nikome polagati odgovornost za svoje poteze. Radi se o krajnjem obliku manipulacije kojom se bježi sa javnog u unutar institucionalni prostor, kako bi se onemogućio dijalog i zabranio svaki oblik kritičkog mišljenja. Bojić postaje paradigmatskom žrtvom koja iz perspektive moćnika treba poslati poruku svakom drugom ko se odluči javno misliti da dvojica provincijala strogo to zabranjuju i da zbog toga mogu kazniti najstrožom mogućom kaznom. Konačan i potpun trijumf dogmatskog, autoritarnog uma i modela vladanja nad ljudima, a ne u ime dobra zajednice.
A svakom ko je pročitao spomenuti Bojićev intervju jasno je da je ovaj mladi fratar i vrhunski intelektualac samo tražio otvoreni, kritički dijalog o ulozi crkve, hercegovačkih franjevaca i sljedstveno tome ideologizirane religije u tragičnoj ratnoj prošlosti i pesimističnoj sadašnjosti. Nikakve demonizacije hercegovačkih franjevaca tu nema, a pogotovu ne sukoba bosanskih i hercegovačkih franjevaca.
Bojićev grijeh Oslušnimo za trenutak Bojićeve riječi. Na pitanje novinara o tome zbog čega su hercegovački franjevci, koji su do 1992. sudjelovali u izdavanju Svjetla riječi, napustili projekt Bojić odgovara: “Trebalo bi puno više prostora da se analizira taj kompleksni fenomen, ali jasno je i neutralnom promatraču da ovakav koncept Svjetla riječi nije spojiv s onima koji su podržavali i podržavaju hercegbosansku, kasnije samoupravnu, pa troentitetsku i konačno “narodno-saborsku” politiku i koji i danas žale što se ciljevi te politike nisu ostvarili.
S tim u vezi treba kazati kako hercegovačke franjevce ne možemo jednostavno teretiti – jer je riječ o općoj tendenciji i jer to na koncu spada na etičko-vjerničku razinu – zbog šutnje o zlu koje se događalo na ’njihovu’ području, zbog šutnje o progonima i zločinima nad ljudima druge vjere i nacionalnosti, osobito nad Bošnjacima zbog šutnje o logorima. No, može ih se sasvim jasno teretiti da su konkretno bili sudionici (ponekad i kreatori) u politici koja je za cilj imala preseljenje (tj. etničko čišćenje, a onda i ubijanje i progon) bosanskih Hrvata te njihovo ’udomljivanje’ na ’svome’ – na hercegovačkoj kršnoj grudi. Još se nitko ozbiljnije nije pozabavio tim segmentom ratne priče, posebno načinima manipulacije prognanih bosanskih katolika i njihovim životima u ’hercegovačkom sužanjstvu’.”
Sav Bojićev grijeh sadržan je u ovim stajalištima. A svakom onom ko iole zna čitati tekst jasno je da ovaj kritički intelektualac i fratar traži otvaranje rasprave o ulozi hercegovačkih franjevaca tokom tragičnih ratnih zbivanja, tvrdeći da su oni šutjeli o zlu koje nas je zadesilo i tvrdeći pritom da ih se ne može jednostavno teretiti zbog te šutnje. Potom, on dodaje kako ih se može sasvim jasno teretiti da su bili sudionici i kreatori u politici koja je imala za cilj preseljenje, bosanskih Hrvata u Bobanovu Hercegovinu.
I to je sve što smeta Šteki i zbog čega ga kažnjava Gavran. A tu je sadržana i razlika između načina na koji o ulozi religijskih institucija tokom rata misli Drago Bojić i načina na koji o tome (ne) misle Šetko i Gavran. Razlika je naravno paradigmatska, jer Bojić traži javnu, argumentiranu raspravu, s ciljem da religiju izbavi iz ralja ideologije, a Gavran i Šteko je tamo izravno ili prešutno guraju. To, naravno, nije samo intelektualna, nego ponajprije etička razlika. Zato Gavranova kazna i jest tako nepojamno surova.
Ne treba zaboraviti da je rasprava o odgovornosti religijskih institucija o njihovoj ulozi u ratu ključna za ozdravljenje ovdašnjeg društva i njegovu moguću denacifikaciju, a da šutnja o tome održava nacionalistički ideološki poredak na vlasti. Takva religija nije ništa drugo do instrument ideoloških moćnika.
Gavran je sebi dozvolio da kažnjavanjem Drage Bojića dovede u pitanje simbolički kapital Bosne Srebrene, izda osnovne postulate za koje su se zalagali njegovi prethodnici i u konačnici Bosnu Srebrenu izjednači sa praksom sveopće ideologizacije religije. U njegovoj verziji tome se još pridodaje mediokritetizacija i autoritarnost, a cilj je jasan – uništavanjem Svjetla riječi uništiti i kritički dijalog i znanstvene rasprave o religiji, a kažnjavanjem Drage Bojića poslati poruku o bezgraničnosti vlastite moći. Jednom riječju, ući u kiševsku opštu povijest beščašća.