Poštovani,
javljam se u povodu smjene dr. fra Drage Bojića s mjesta glavnog urednika Svjetla riječi. Mislio sam uopće se ne javljati, nadajući se da će Uprava Provincije Bosne Srebrene preispitati i promijeniti svoju odluku. Iz toga sam razloga pridružio i svoj potpis na papir suradnika Svjetla riječi. Iz istoga razloga pišem i ovaj tekst.


Smjena glavnog urednika Svjetla riječi reflektira se na dvije razine, međusobno povezane. Prva je ona osobna, koja se tiče fra Drage Bojića. Druga je šira, tiče se provincije Bosne Srebrene, zatim odnosa s Hercegovačkom franjevačkom provincijom. Smjena se odnosi i na širu crkvenu i društvenu razinu. Nikako na posljednjem mjestu, tiče se i Svjetla riječi – i to najprije kao novine/revija, kojoj je vlasnik Provincija Bosna Srebrena i koju od početka, od 1983, prati manje-više slična sudbina prihvaćanja ili odbijanja, identifikacije ili klevete, sporadičnih ili orkestriranih napada. U svakom slučaju, činjenica je da se još nikada u svojih trideset godina izlaženja nije dogodilo da zbog bilo kojeg teksta ili stava urednika ili suradnika revije, glavni urednik bude smijenjen.


Stoljetni odnosi

Povod za smjenjivanje fra Drage Bojića, kako u svome pismu (15. 6. 2013.) izričito navodi provincijal Bosne Srebrene fra Lovro Gavran u ime Uprave, jest pisani zahtjev hercegovačkoga provincijala dr. fra Miljenka Šteke provincijalu Bosne Srebrene. U tom pismu hercegovački provincijal zahtijeva da na dijelove Bojićeva intervjua, dana portalu Prometej, bosanski provincijal reagira sankcijama. Izričito stoji da “postupite po svojim ovlastima, sukladno ZKP-u, GS-u i GK-u. Hercegovački franjevci” – nastavlja provincijal Šteko – “očekuju ispriku za ove javno iznesene, ničim dokazane, klevetničke riječi. O ovim mučnim i teškim klevetama prema našoj Provinciji morat ćemo upoznati i Upravu našega Reda. A Vas najusrdnije molimo da nas u budućnosti zaštitite od ovakvih nemilih objeda koji urušavaju naše mukom, dobrohotnošću i bratskom ljubavlju izgrađivane stoljetne odnose.”


Od povoda se, međutim, odustalo, pa je – prema riječima provincijala Gavrana – povod postao nerelevantan te se prešlo na iznuđivanje redovničke poslušnosti prema načelu izvršavanja odluke/dekreta kao stvarnoga razloga smjene urednika. “Dakle, povod za našu reakciju” – piše provincijal – “jest bilo pismo hercegovačkog provincijala, ali hercegovački provincijal nije smijenio fra Dragu, niti je fra Drago smijenjen zbog hercegovačkog provincijala, pa ni zbog samog pisanja na portalu www.prometej.ba – nego zbog nepoštivanja odluka Uprave Provincije.”


No, čini se da upravo u relativiziranju pa i poricanju povoda i stvarnog razloga leži bit stvari: smjenjivanje urednika Bojića, njegovo nepravedno i nefranjevačko ponižavanje, bez mogućnosti da se raspravlja o materiji zbog koje se kažnjava, bez mogućnosti da se Bojić brani ili da se uvaže njegovi argumenti, bez da ga se eventualno prije upozori o kakvoj se mogućoj kazni može raditi, nego se zauzima nepopustljiva pravna pozicija, odustaje od početnih razloga koji su sve pokrenuli i zbog čega je došlo do neprimjerene i za bosansko franjevaštvo nepoznate kazne – kazne, koja je po svojim posljedicama štetnija od Bojićeva mišljenja izražena na mediju izvan Svjetla riječi. Umjesto da bosanski provincijal izrazi hercegovačkom provincijalu svoje mišljenje, pa i ispriku ako smatra da to treba učiniti, on sve podiže na službenu razinu što Bojićev intervju doista ne zaslužuje.


ausvicNije, dakle, riječ o tome da se bosanski provincijal i Uprava slože s Bojićevim mišljenjem, nego da prema franjevačkim redodržavničkim uzusima, kao i uobičajenim novinarskim pravilima, ako to već nije učinio provincijal Šteko ili netko u ime hercegovačkih franjevaca, sugerira hercegovačkom kolegi da onaj tko je “oklevetan” javno opovrgne “objede”, na istom ili nekom svom mediju, kako bi se razjasnili nesporazumi, otklonile eventualne neistine. Ovako se unaprijed osuđenoga, bez da mu je krivica dokazana i bez mogućnosti da se brani, Bojića poziva na bespogovornu poslušnost. Nije franjevački da se u sistemu moći i vlasti – i još u prijetećoj formi i nefranjevačkom duhu – najprije sve prebacuje s jedne provincije na drugu, a onda na pojedinca. I ovdje bi trebalo uvažavati staro potvrđeno načelo, kojeg se pridržavaju i u crkvenoj jurisdikciji: Regnum regno non praescribit leges! Provincijal Gavran, ističući kako Bojića ne smjenjuje hercegovački provincijal nego on i Uprava Bosne Srebrene, upravo potvrđuje ono što želi demantirati: da nije bilo povoda i zahtjeva od strane provincijala Hercegovačke provincije, ne bi bilo ni smjene.

 

Neposlušno postupanje

Neobrazloženo odustajanje od stvarnoga povoda – obrazloženo je jedino ako se shvati kao mogućnost da se povod ukloni kad se poželi, kako to i očituje pismo provincijala Gavrana – ukazuje da je stvar mnogo složenija. Naime, olako se prelazi sa stvarne materije optužbe na proceduralnu formu poslušnosti, što je hercegovački provincijal zapravo i zahtijevao. Tko je čitao pismo hercegovačkog provincijala u cjelini, mogao je primijetiti prekomjerno, neutemeljeno i neistinito isticanje značenja Bojićeva uredništva u Svjetlu riječi tako da se stječe dojam da je Bojić ne samo jedan od uglednih “dužnosnika” u Bosni Srebrenoj nego da je skoro nositelj službenoga stava Bosne Srebrene.


Provincijalu Šteki je bilo važno da stvar podigne na najslužbeniju razinu koja će makar uzdrmati a možda i “ušutkati” Svjetlo riječi, jer Bojićev stav – pa valjda je to bjelodano – ionako nije službeni stav Provincije ni Uprave. Na to je, međutim, provincijal Gavran odano pristao i svemu dao još službeniji pečat kojega je zacijelo očekivao hercegovački provincijal.


Povod je, dakle, iznimno važan, on je presudan. U njemu su, barem tako posljedično možemo zaključiti, sadržani razlozi i Bojićeva kasnijeg “neposlušnog” postupanja kao i juridičkog postupanja bosanskog provincijala i naše Uprave. Štoviše, podizanjem Bojićeva osobnoga uvjerenja skoro na službeni stav Bosanske provincije, hercegovački provincijal odašilje jasnu poruku da se nitko ne smije ni usuditi pozvati na odgovornost hercegovačke franjevce za njihovu umiješanost i indiferentnost u prošlom ratu. Ako se, međutim, pažljivo čita Bojićev intervju, onda je uočljivo da Bojić “hercegovačke franjevce” uvodi u temu u kontekstu šutnje, nemoralne šutnje mnogih za vrijeme rata, a onda i šutnje hercegovačkih franjevaca o zlu koje se događalo, kako Bojić kaže, na “’njihovu’ području, zbog šutnje o progonima i zločinima nad ljudima druge vjere i nacionalnosti”. Zatim ih, točno je, “tereti da su sasvim jasno i konkretno bili sudionici (ponekad i kreatori) u politici koja je za cilj imala preseljenje (tj. etničko čišćenje, a onda i ubijanje i progon) bosanskih Hrvata te njihovo, ’udomljivanje’ na ’svome’ – na hercegovačkoj kršnoj grudi”.


Bojićeve riječi jasno kažu da je riječ ne o sudjelovanju u konkretnim zločinima, što mu se želi tako bezočno i neizdiferencirano imputirati, nego “u politici koja je za cilj imala preseljenje…”, dakle, sudjelovanje u zločinačkoj politici i – šutnjom. Nisam odvjetnik fra Drage Bojića, niti preko njega branim svoju pamet kako me to neki uski i zlobni duhovi s obje strane Ivan-planine žele difamirati, pa da bi Bojić bio nesamostalni i istureni “žrtveni jarac” I. Šarčevića ili neke “pozadinske grupe”, manjinske skupine koja tako rješava svoje fratarske frustracije oko vlasti.


Ovo pišem s punom ljudskom i kršćanskom, katoličkom i franjevačkom sviješću i odgovornošću, zbog same stvari i istine, prijateljski solidarno i odgovorno prema Bojiću, prema Svjetlu riječi, kao i prema svojim i hercegovačkim franjevcima, te zbog obaveze prema suradnicima Svjetla riječi. Želim kazati da je “institucionalna odgovornost” (u ovom slučaju se to odnosi na “hercegovačke franjevce”) u prošlom ratu neotklonjiva bez obzira na tobože generalizirane Bojićeve stavove, a upravo od te “institucionalne odgovornosti” uzmiče i sadašnji hercegovački provincijal i ne pokušava Bojićeve “objede” javno opovrći, a bosanski provincijal i Uprava Bosne Srebrene upravo legitimiraju takvu “hercegovačku neodgovornost”, iako je Bojić javno nastupio i što ima mnogo veće društveno značenje za sve nas u ovoj državi, pogotovo za Hrvate u BiH za koje smo primarno zaduženi, a manje značenje ima za međuprovincijske odnose, a najmanje za Svjetlo riječi.


potocari-srebrenicaČišćenje memorije

Da budem jasniji što to znači korištenje zbirne imenice “hercegovački franjevci”, koja je, čini se, najviše izvanjski predmet zahtjeva provincijala Šteke da se sankcionira urednika fra Dragu Bojića. Nju uspoređujem s terminom “korporativna osobnost”, kako se u Svetom pismu razumijeva izabrani narod kao “odgovorna osoba” za svoja djela pred ljudima, a još više pred Bogom. Za Bibliju nisu odgovorni samo pojedinci, postoji odgovornost i naroda. Ne krivnja naroda, ne kolektivna krivnja, nego odgovornost naroda.


Odatle je razumljiva “institucionalna odgovornost” koja je sastavnica korporativne osobnosti. O sličnoj institucionalnoj odgovornosti pod zbirnom imenicom “Katolička crkva” – u kontekstu kajanja za grijehe prošlosti – izričito govori koncilska konstitucija Gadium et spes, kao što je to, također, u zahtjevu “čišćenja memorije” za cijelu Katoličku crkvu, i ovu našu krajevnu, dakle onda i hercegovačku, u svojim/crkvenim “Mea culpa” izrijekom jasno istaknuo papa Ivan Pavao II. Uostalom, i u Isusovom slučaju odbacivanja i osude slično se govori o odgovornosti – ne krivnji – naroda, a zna se da se ta odgovornost najprije odnosi na “starješine, poglavare i pismoznance”.


Za još jasnije razumijevanje za Bojića inkriminirane sintagme “hercegovački franjevci”, donosim jedan primjer. Bivši provincijal Hercegovačke provincije fra Jozo Pejić, u povodu 25 godina izlaženja Svjetla riječi, za jubilarni, 300. broj (ožujak 2008), opisao je iz svoga kuta početak recentne “šutnje” i odgovornosti “hercegovačkih franjevaca” prema Bosni i izrazio svoju osobnu ispriku bosanskim franjevcima.


U tekstu s naslovom Za evanđeosku slobodu fra Jozo Pejić piše između ostaloga i ovo: “Za nas hercegovačke franjevce postojali su i drugi razlozi da zajedno s bosanskim franjevcima pokrenemo vjerski mjesečnik (misli na Svjetlo riječi, prim. I. Š.). Jedni i drugi napajamo se primjerima i plodovima bosansko-hercegovačkih ’ujaka’ koji su se iskazali i na duhovnom i na književno-prosvjetarskom polju i u dalekoj i u ne tako dalekoj prošlosti, te je svaki zajednički rad ujedno značio poštovanje te prošlosti i jamstvo da će se zajedničkim nastojanjima više uspjeti u sadašnjosti. Posebice je to vrijedilo za našu Hercegovačku provinciju kojoj od 1945. komunističke vlasti nisu dopuštale oživljavanje njezine negdašnje institucije (od novicijata, koji je ’na mala vrata’ otvoren u Slanome kod Dubrovnika 1959, i preseljen na Humac kod Ljubuškog iste godine, do gimnazije i teologije, Društva sv. Ante, vlastite tiskare…).


Odbijanje stereotipnih etiketiranja

Bilo kako bilo, pisanom riječju upućenom narodu Božjem, ali i svim ljudima dobre volje, željelo se odgovoriti zahtjevima vremena u kojemu su svim vidovima života, pa tako i u duhovnome, pisana riječ i slika imaju nenadomjestivu ulogu. Kao negdašnji provincijal Hercegovačke franjevačke provincije” – nastavlja fra Jozo Pejić – “ne mogu prežaliti što se suradnja u izdavanju Svjetla riječi, i u drugim vidovima nije nastavila.


vjerujem

Dapače, neka mi bude dopušteno javno se ispričati braći fratrima provincije Bosne Srebrene koja su nakon Drugog svjetskog rata, iako i sama stjerana u kut i dovedena na rub opstanka, široka srca i duše udomila hercegovačke franjevačke pripravnike, i to: i učenike, i novake i bogoslove, a na sve to, umjesto dužne zahvalnosti uslijedio je, malo prije početka Domovinskog rata, neobrazložen i neočekivan prekid suradnje u pripremi i tiskanju Svjetla riječikao i nenajavljeno povlačenje sjemeništaraca iz Franjevačke gimnazije u Visokom kao i bogoslova s franjevačke bogoslovije prije samoga početka nove studijske godine. I uz pretpostavku da se radilo o nesnalaženju Uprave Hercegovačke provincije pri donošenju spomenutih odluka, na sve nas hercegovačke franjevce koje je kao druga majka podizala provincija Bosna Srebrena, nadvila se sjena nezahvalnosti. Neka se stoga ova isprika, ako je to moguće shvati kao vapaj za svjetlom koje će raspršiti sjene uskogrudnosti i crne nezahvalnosti.” 

Ove riječi bivšeg hercegovačkoga provincijala fra Joze Pejića, koji u daljnjem tekstu sa žaljenjem odbija primjenu “stereotipnih etiketiranja i podjela ’vas’ i ’nas’ s jedne i druge strane Ivana”, navodim jedino radi usporedbe što znači kada se nešto stavi u opću sintagmu “hercegovački franjevci”.


Uz zahvalnost provincijalu fra Jozi i manjem broju hercegovačkih kolega, ne bih želio ovo podizati na službenu razinu, nego upravo pokazati da fra Jozina isprika – posve je očito – nikada nije bila niti je sada ni opći ni službeni stav Hercegovačke provincije ni “hercegovačkih franjevaca”, ali se neosporno odnosi na sve “hercegovačke franjevce”. Može li tako biti i s Bojićevim riječima ili se nešto arbitrarno prosuđuje kako se kada odluči s pozicije udružene moći?


Pogubna hercegovačka politika

Bivši provincijal Pejić jasno detektira ono stanje duha i stav, ponajviše institucionalni stav hercegovačkih franjevaca koji je vladao u Hercegovačkoj provinciji pred početak rata. Od tada, o “ratnim” odnosima dviju provincija, pisalo se uglavnom samo s bosanske strane, od bosanskih franjevaca, i to ne velikog broja. Pisalo se pogotovo o pogubnoj hercegbosanskoj politici u kojoj su sudjelovali i pojedini hercegovački franjevci.


Sjetimo se samo “sjedeljki” i razvijanja herceg-bosanske strategije s hrvatskim ministrom Šuškom, da ne spominjemo niže razine, ili Bobanova pisma kardinalu Kuhariću. Neke knjige, dnevnici (npr. Sarajevski dnevnik Lj. Lucića), Kronologija događanja koju je pisao i u Biltenu Franjevačke teologije Sarajevo objavljivao prof. dr. fra Marko Karamatić, mogli bi biti polazište da se istraži što su to govorili ili pisali, i o čemu su to “šutjeli” hercegovački franjevci te njihove i druge tiskovine u Hercegovini kad je bilo riječ o bosanskim katolicima, Hrvatima, o njihovoj “humanoj selidbi”, o bosanskim franjevcima, “ujacima”; što su govorili i pisali o Tuđmanovoj politici prema Bosni i apsolutno pogrešnoj herceg-bosanskoj politici.

 

posebni-broj-isus-iz-nazareta

Upravo u tom kontekstu i novine/revija Svjetlo riječi je iznimno validan i koristan sažetak što je bila hercegbosanska politika kao i jasno ogledalo složenosti odnosa dviju provincija. Revija Svjetlo riječi bit će za budućnost, bez ikakve sumnje, povijesni dokument prvoga reda. Dovoljno je prelistati uvodnike ili pročitati pojedine tekstove urednika od onoga Stani, fra Ante! fra Ladislava Fišića, preko Lucićevih, Markešićevih i tekstova suradnika poput I. Lovrenovića i drugih za vrijeme urednikovanja fra Marijana Karaule, do iznimno društveno-kritičkih tekstova urednika fra Mirka Filipovića, posebno onoga njegova antologijskog teksta za naše vjersko-katoličko-crkveno i uopće bh. novinarstvo, naime, njegova komentara Autogol, u kojem urednik Filipović krajnje kritički govori o pogubnosti odlaska kardinala Vinka Puljića i bosanskog provincijala fra Mije Džolana na HDZ-ovski samoupravni sabor u Novi Travnik (v. Svjetlo riječi, studeni 2000). I mnogi drugi kritički tekstovi objavljivani su ne samo u drugim medijima nego upravo u Svjetlu riječi. No, nikada zbog političkih uvjerenja nije smjenjivan nijedan urednik.

 

Miješanje hercegovačkoga provincijala u navedenom predmetu u drugu Provinciju te smjena fra Drage Bojića su bez presedana. Ova je smjena ne samo neprimjeren odnos prema pojedincu nego i prema povijesnoj istini. Lišena je znanja i odgovornosti prema stvarnom društvenom kontekstu, kontekstu odnosa dviju provincija, pogotovo prema kontinuitetu i tradiciji uređivanja Svjetla riječi.


Stoljetni odnosi

Neopravdanost ove smjene očituje se, dakle, u povodu i širem društvenom značenju. Ona svoj izokrenuti epilog u nepravdi zadobiva i u tobožnjem logičnom relativiziranju toga povoda od strane provincijala Gavrana, u zamjeni razloga, u uzimanju sve vlasti u svoje ruke, odnosno u beskrupuloznom prijenosu optužbe s povodom na pitanje crkvenosti, franjevaštva i redovničke neposlušnosti fra Drage Bojića. To je poznati proces perverzije optužbe unutar Crkve koja prati sve one koji su bili ili jesu društveno-kritični. Naime, s političke optužbe, s optužbe za slobodnu misao i govor, prelazi se na optužbu za manjak crkvenosti i franjevačke poslušnosti, razbijanja crkvenog i franjevačkog jedinstva. Čak se nerijetko uvodi suspektnost i u pogledu dogmi katoličke vjere.


Umjesto da hercegovački provincijal, Uprava hercegovačkih franjevaca ili uopće netko od hercegovačkih franjevaca, imenom i prezimenom, opovrgne “objede”, nastavlja se uhodanim scenarijem: bijegom od razgovora i suočavanja s onim koga se to tiče. Povlači se od javnosti u nedodirljivi prostor vlasti. Pritom se istodobno šutke odobrava i dopušta, kao i nebrojeno puta do sada, da se po hercegovačkim novinama i medijima, po najprljavijim, pa i psovačkim hercegovačkim portalima bezočno blate i Bojić i druga “braća” – bosanski franjevci.


“Hercegovački franjevci” šute i zagovaraju koristoljubivu ili pobožnu apolitičnost. Istodobno sve se štiti silnom povrijeđenošću, prijetnjama, vlašću crkvenoga prava i pokriva pobožnom molitvom i lažnom nemoći da ih se, kako piše provincijal Šteko, “u budućnosti zaštiti od ovakvih nemilih objeda koje urušavaju naše mukom, dobrohotnošću i bratskom ljubavlju izgrađivane stoljetne odnose”. Ako hercegovačka provincija – kao institucija – ne može sagledati svoju odgovornost i ulogu prema Bosni i Hercegovini, i Bosni Srebrenoj u njoj, u zadnja dva desetljeća, ako nije na javni tekst mogla odgovoriti i javno se obraniti, kako to možemo ispravno sagledati svoje međuprovincijske odnose i odgovornosti te se odrediti oko mišljenja jednoga bosanskog franjevca koji je slobodno i samostalno izrazio svoj stav.


I pritom mu još nije omogućeno da se brani, nego se bez ikakve mogućnosti uvažavanja njegovih argumenata stavlja pred svršen čin: da samo prizna krivnju i snosi teške posljedice. Štoviše, nastaje posvemašnje izokretanje stvari. I samo nerazboritost ne uviđa da će više štete i podjela i između dviju provincija izazvati njegova smjena, nego njegov javno izneseni politički (nestranački) stav. No, kako stvari stoje, umjesto zdravog suočavanja i rasprava, krivnja i odgovornost i dalje će biti tovarene “nedužnima”.

 

nestali 1

U posebnom broju Svjetla riječi (ljeto 2008.) prvi put je objavljen popis ubijenih i nestalih Hrvata Bosne i Hercegovine.


Povijesne činjenice

Kako god stvari tekle dalje, smatram – s obzirom na odnos dviju provincija – da bismo konačno trebali jedni drugima početi gledati “iskreno u oči”, kao i vlastitom narodu komu smo poslani, osobito onom njegovom dijelu koji je “ostatak ostataka”, pa da se doista vidi tko to koga i kako kleveće; tko je nemoćan, tko prešućuje vlastita zla; tko, što, čemu i zašto se treba ispričavati. Jer pobožni cinizam u molitvi provincijala fra Miljenka Šteke “za zaštitu od objeda i mukom… i bratskom ljubavlju stoljećima izgrađivanih odnosa”, trebalo bi izokrenuti naglavačke.


Jer, koga to i od koga treba doista zaštiti: nepravedno smijenjena pojedinca, fra Dragu Bojića, ili “nezaštićene” hercegovačke franjevce? Ako se čak i neće uzeti u obzir notorne povijesne činjenice, zadnji moralni zahtjev je paziti da se ne nanese nepravda pojedincu. Naime, svi koji su se u svome javnom djelovanju na bilo koji način suočili s neumoljivim crkvenim aparatom u krivim optužbama, neobrazloženim i nepravednim odlukama i kaznama, crkvenom izolacijom i nebranjenom samoćom, i pri tome nisu imali komu institucionalno se uteći – a koliko znam to se i prema njegovom govoru dijelom događalo i samom fra Miljenku Šteki – trebali bi ipak znati nadići svoje stvarne ili umišljene povrijeđenosti te iz tih povreda ili nekoga straha od drugih ili za svoju poziciju, nipošto ne bi trebali djelovati, nego upravo razumjeti neopravdano optužena pojedinca.


U svakom slučaju, povod smjenjivanja fra Drage Bojića ne samo da je ljudski nepravedan nego je moralno i franjevački neispravan, novinarski nekorektan i nedosljedan čin; povreda ljudskih prava, koje se, nažalost, u crkvenim strukturama gotovo i ne tretira kao osnovni kriterij odnosa. Ono što se kasnije događalo od strane provincijala fra Lovre Gavrana ne može se shvatiti drukčije nego kao jedna vrsta osvete, osvete pojedincu s pozicije dokazivanja vlasti, jer se Bojića – od povoda kojeg se odjednom zanemaruje te podizanja njegova stava na “službenu razinu” – dodatno neistinito ugurava u kršenje redovničke poslušnosti, ili ga se depersonalizira i desubjektivizira svrstavajući ga u dio onih (ili grupe) koji od Svjetla riječi prave svoj “privatluk”, a ne zajednički projekt bosanskih franjevaca, što je posljedično moguć razlog ne da ga se smijeni nego i još teže kazni. Smatram da se ovaj začarani krug neće moći razriješiti nikakvim ukazima i dekretima nego jedino činjenicama i istinom, priznanjem pogreške i opraštanjem.


Poštovani, većina našega franjevačkog društvenog života je poražavajuća prosječnost, lažno smirivanje svake mogućnosti da se preispitamo u svjetlu evanđelja i moralnosti u političkom i širem društvenom djelovanju. I naša ljudskost i naša vjera provjerava se u odnosima, u odnosima prema drugima a ne samo u zaštićenoj i nepopustljivost odluci vlasti. Jasno, uvijek imamo dostatno razloga da iz starih povreda, ponekad i umišljenih i nedoživljenih nepravdi, ili iz dodijeljene ili osvojene pozicije pravdamo svoje današnje zloće ili licemjerje prema drugima. Strašno je, međutim, ako si nismo postavili pitanje da možda nismo oštetili drugoga, pojedinca, i da mu možda ipak nismo nanijeli tešku nepravdu, stvarno ili svjesnom grešnom neutralnošću.

 

Mostograditelji

Stvar jest složena i mislim da se u konkretnom slučaju smjena fra Drage Bojića ne može olako svesti na osobne nesporazume i animozitete, niti na podjeljivanje jednake krivnje i odgovornosti s obzirom na odnos pojedinca i Uprave, niti na raspoređivanje jednake odgovornosti dviju povijesno i geografski, franjevački i egzistencijalno nerazdvojnih provincija, u budućnosti sigurno opet jedne provincije. U ovom slučaju, smatram da ni bosanski ni hercegovački franjevci, kao ni suradnici Svjetla riječi, ne mogu zauzeti neki neutralni stav, neki navodno franjevački pomiriteljski da ne kažem “božanski stav” po kojem bi se po svaku cijenu trebalo sačuvati dosadašnje “dobre odnose”, koji su, uostalom, ako hoćemo biti autentični pred Bogom i Evanđeljem – po svojim činjenicama i stvarnim odnosima, a ne po oportunizmu, strahu za sebe i (novčanom) koristoljublju, ne po političkoj moći i pobožnim željama – u zadnja dva desetljeća narušeni.


papa franjo_I._svjetlo_rijeciNaravno, i samom mi je stalo do dobrih odnosa. O tome što sam činio za njih, nema smisla uključivati se u “borbu za zasluge” niti svrstavati među “mostograditelje”, nego ću i dalje nastojati da se ti odnosi obogaćuju, ali nikada po cijenu lažnoga mira, lažnoga jedinstva i licemjernog franjevačkog bratstva. Neiskrenost nas je i dovela do ovoga. (Samo usput napominjem da u tom kontekstu istinitih i dobrih odnosa treba čitati i moje kritike hercegovačkim franjevcima, posebno onu kritiku svima onima koji neevanđeoski i nekršćanski proizvode “hercegovačke blaženike” i od onih franjevaca koji su aktivno sudjelovali u Pavelićevom zločinačkom režimu.)


Moja podrška i solidarnost s fra Dragom Bojićem, ne samo kao s urednikom i čovjekom-funkcijom, nego s osobom-franjevcem, nije emotivna reakcija iz povrijeđenosti i želje za vlašću, niti u meni gori vatra za konfliktom i podjelama u zajednici i s hercegovačkim franjevcima kako se insinuira. Ne mislim, također, da će Bojićevom smjenom i odustajanjem nekih suradnika propasti revija Svjetlo riječi ni njegova koncepcija. Naprotiv. Smatram, međutim, da je osoba više od revije i njezine koncepcije.


U nedavnom razgovoru s ravnateljem FMC Svjetlo riječi i članom Uprave, fra Jankom Ćurom, kazao sam mu da, upravo svjestan što je zajednički, provincijski projekt Svjetlo riječi te s iskustvom njegova urednika, ne mogu pristati na neke stvari iz moralne obveze, po savjesti i prijateljske solidarnosti s fra Dragom Bojićem zbog njegove nepravedne smjene.


Nijednim činom ne želim obeskrijepiti ovaj važni provincijski projekt, ali smatram da je nemoralno smjenjivati čovjeka i kriti se iza koncepcije i tobožnje ljubavi prema Provinciji i Svjetlu riječi. Naime, protura se ideja da ako se voli Provincija i projekt Svjetlo riječi, treba nastaviti kao da se ništa nije dogodilo. Upravo se u ovoj smjeni, kao i u nekim drugim, manje važnijim odlukama u vezi s našim izdavaštvom, pokazuje da provincijal, Uprava Provincije (ovdje i ravnatelj SR) postupaju po načelu slijepe odanosti, da ne računaju na novinarsku stručnost, teološku kompetentnost i osobni integritet nekih svojih fratra.


Nema govora ni o tome da bi, a što je stvar i demokratičnosti i franjevačke tradicije, moglo birati i postavljati ljude po kompetenciji i po načelu kritičke lojalnosti, kritičke solidarnosti, što znam ne samo iz Bojićeva i drugih slučajeva, nego baš iz osobnog iskustva. Rekao sam, također, da nikome ne niječem stvarno ili “umišljeno” iskustvo prošlih nepravdi, ni fra Janku, ni provincijalu ni članovima sadašnje Uprave. No, valjda bismo svi trebali zaključiti da se u važnim stvarima ne smije djelovati iz negativnoga iskustva, iz različitih svjetonazora i starih zlopamćenja. Smatram, dakle, da i bez Bojića, kao što se jasno pokazalo da i bez mene i drugih prije mene, Svjetlo riječi može izlaziti. Ovdje je prije svega riječ o strašno nepravednoj kazni čovjeku pojedincu koja nema ni dovoljno povoda ni razloga, gdje nije dokazano u čemu je njegova krivica osim što neće da se pokori kazni koja je neopravdana i nepravedna.


Zaključujem: Iz iskustva svoje suradnje od prvih brojeva Svjetla riječi, kao studenta, dok se još tiskalo u Oslobođenju, iz tridesetgodišnjeg čitanja, slušanja i učenja, razgovaranja i plodne suradnje s urednicima i ravnateljima (fra Ladislav Fišić, fra Ljubo Lucić, fra Marijan Karaula, fra Anto Batinić, fra Mirko Filipović, fra Petar Matanović, fra Zdravko Kujundžija, fra Miljenko Petričević), iz suradnje s drugima u uredništvu i sjajnoj ekipi redakcije, a pogotovo s tolikim brojem ozbiljnih i dobrohotnih, moralno i intelektualno odgovornih suradnika, koji su to radili autorski savjesno i pritom najčešće badava, kao i iz komunikacije s mnogim čitateljima i pretplatnicima Svjetla riječi, od malenih do uglednih, od bosanskih sela do svjetskih metropola, na koncu iz iskustva zajedničkoga rada s fra Dragom Bojićem, kao zamjenikom urednika, smatram i jamčim da je fra Dragi Bojiću nanesena nepravda jer je nastavio – naravno na svoj vlastiti način – tako veliku tradiciju Svjetla riječi da ono bude vjersko i kršćansko, katoličko i crkveno, i pritom uvijek bosansko-franjevačko glasilo. Smatram, također, da se ovaj neopravdan i nerazborit postupak, koji bi mogao postati uzrok većeg razdora u Bosni Srebrenoj, među dvjema provincijama i na široj društvenoj razini, može i treba ispraviti. Tomu se i nadam.