Da li se mogao dati otkaz u logoru Auschwitzu ili odbiti streljati Jevreje?
11.12.2014. smo u sklopu projekta "Tragovima naših komšija: Jevreji u BiH" imali gosta predavača uvaženog dr. Falka Pingela, do umirovljenja 2009. direktora Instituta Georg Eckert za međunarodno istraživanje udžbenika. Do sada bez imalo sumnje najsimpatičniji i najstručniji predavač na ovom projektu kojeg financira Europska Unija.
Vidi se i osjeti kad netko stručno i s dušom radi svoj posao.
Autor Dino Šakanović, Tuzla
Dr. Pingel je govorio o prikazivanju holokausta u udžbenicima. Nakon predavanja postavio sam tri pitanja. Prvo sam ga pitao da li se u udžbenicima prikazuje kako stanovništvo nije bilo svjesno holokausta ili kako ljude jednostavno nije bilo briga.
Dobio sam odgovor da zapadnoeuropski udžbenici prikazuju i kolaboracioniste i otpor, ali da to nije tako oduvijek. Tek od 1990-ih se pojavljuje trend prikazivanja kvislinga u udžbenicima. Sve deportacije i pogubljenja Jevreja u okupiranim zemljama vršila je lokalna administracija, birokrati, policija, koji su zdušno surađivali s Nijemcima, a ne njemački nacisti. Ovo se nije prikazivalo u udžbenicima do 1990-ih već je preovladavala slika kako se recimo cijela Francuska opirala nacistima što jednostavno nije točno. Do danas se ovakva anomalija u udžbenicima ispravila.
Drugo pitanje je bilo da li udžbenici prikazuju odgovornima za holokaust sve Nijemce ili samo naciste. Predavač nam je pojasnio da su udžbenici različiti. Jedni odgovornima nazivaju Nijemce kao narod, a drugi naciste mada i jedni i drugi na fotografijama prikazuju isključivo naciste i SS kako organiziraju narod da provodi zločine. Generalno, nema okrivljavanja današnjih Nijemaca za zločine iz prošlosti. Prema istraživanju javnog mijenja, 25% ispitanih njemačkih studenata danas se izjasnilo da osjećaju krivnju za holokaust za što dr. Pingel tvrdi da je pogrešno. Današnje generacije nemaju nikakve veze s tim vremenom i kako onda mogu osjećati krivnju? Radi se zapravo o osjećaju kolektivnog stida njemačke nacije zbog onoga što se dogodilo. Taj stid je opći, ali ga dio ispitanih tumači kao vlastitu krivnju.
Moje treće pitanje dr. Pingelu bilo je naizgled banalno: "Da li se mogao dati otkaz u Auschwitzu? Recimo da doktor koji je razvrstavao zarobljenike na ulazu (tko odmah ide u gasnu komoru, tko u radni logor) jednostavno kaže: Dajem otkaz, ne želim to više raditi!
Odgovor je bio zapanjujući: Mogao se dati otkaz BEZ IKAKVIH POSLJEDICA. Nikada nigdje nije zabilježen NI JEDAN SLUČAJ da je netko odbio izvršiti zločine i bio kažnjen. Vojnici koji nisu htjeli strijeljati bili bi zamijenjeni onima koji su htjeli, bez ikakvih posljedica, osim što se nije moglo dalje napredovati u karijeri. Nacisti su znali da je zločin ono što rade te nisu kažnjavali one koji su odbijali. Ipak, otkaz je bio rijedak.
S druge strane, samo je manjina izvršilaca u pismima kući, dnevnicima i slično govorila da mrzi Jevreje i zato ih ubija. Velika većina je tvrdila kako samo izvršava naređenja. Svi nacisti optuženi poslije rata izjasnili su se da nisu krivi iako su znali za logore i holokaust. Čak i nakon presude, pred izvršenje smrtne kazne, svi redom su u zadnjim intervjuima govorili kako nisu krivi.
Na kraju nas je dr. Pingel pitao da li nam je u njegovoj prezentaciji bilo nešto novo ili neobično. Nisam mogao odoliti da ne kažem kako je za naše standarde najneobičnije što je predavač iznosio činjenice, a ne svoja mišljenja.
Kao povjesničaru, studentu povijesti, bilo mi je zapanjujuće slušati vrsnog profesora kako bez ideoloških i nacionalnih opterećenja realno, jasno i smišljeno govori o temi. Kakva samo razlika spram naših univerziteta. Jasno se osjeti koliko kasnimo za zapadnom Europom po svim pitanjima, pogotovo po pitanju udžbenika. Već se naveliko pisalo o našim udžbenicima i svim njihovim manama. Dok s druge strane imamo skoro pa idealne udžbenike povijesti, interaktivne, napredne. Zapadnoeuropski udžbenici ne daju sliku događaja, već uvode učenike u dijalog, uživljavaju ih u ulogu zločinca i žrtve; kako bi se oni ponašali u takvoj situaciji, insistiraju na dijalogu. Dr. Pingel nam je prepričao neka iskustva s takvih dijaloga gdje su se učenici 8. razreda izjašnjavali da bi i oni mogli provoditi zločine tako, "kao dio posla", bez osjećaja odgovornosti što je izazvalo zgražanje njihovih kolega. Ovakve stvari su dobre da bi se razumjelo kako su stvarni zločinci razmišljali i spriječilo ponavljanje takvih strahota. Neki od najvećih nacističkih zločinaca bili su obiteljski ljudi za koje se nikad ne bi moglo pretpostaviti što su radili.
I za kraj nešto jako indikativno: dok je jedan od svjetski najstručnijih ljudi za pitanje udžbenika doktor Falk Pingel predavao, doduše na engleskom ali smo svi imali i prevedeno predavanje, dosta studenata je iza "pričalo svoju priču". Ovo najbolje pokazuje kako mi uopće nismo svjesni da ne trebamo mi Europi već Europa treba nama. Dr. Pingel, došao ne došao, isto mu je, ali nama je ogromna beneficija slušati predavanje ovakvog stručnjaka. Međutim...
P.S. Kako nam je Jakob Finci ranije objasnio, termin Židov dolazi od riječi Juda što je samo jedno pleme naroda. Riječ Jevrej dolazi od riječi Hebrej što je naziv za cijeli narod. Ali kako gospodin Finci reče: „Nećemo se mi naljutiti i kad nam se kaže Židovi.“
Prometej.ba | 11.12.2014.