Onog trenutka kada je u zemljama Evropske unije nastupio tzv. Bolonjski proces u visokom obrazovanju, počela je degradacija univerziteta kao institucije koja je svojim kritičkim stajalištima izgradila i korigirala sisteme društvenih vrijednosti. Kapitalizam je u potrazi za onima koji će mu omogućiti što veći profit nezajažljivo žderao naučno za račun stručnog znanja i stvorio, što bi rekao Konrad Paul Lisman, društvo neobrazovanosti. Destrukcija univerziteta i njegove tradicionalne uloge kao prostora društvene rasprave započela je, dakle, u njemu samom. Da je obrazovanje ideološki aparat države to znaju svi oni koji od Gramšija naovamo prate modele podređivanja znanja potrebama moći. Bolonjski proces samo je to ogolio do kraja, jer, sada već mrtvom, neoliberalizmu nije potrebno naučno znanje koje preispituje ono dosadašnje i proizvodi novo, već ono stručno koje će se odmah uključiti u procese proizvodnje ne pitajući se o njihovom karakteru. Edvard Said je u knjizi Predastava o intelektualcu još prije četrdesetak godina ustanovio da univerzitet zarobljava intelektualca smještajući ga u zonu komfora, pa on, takav intelektualac, ne razvija kritičko, nego mišljenje koje odgovara hegemonijskom vrhu. Ne svjedočimo, stoga, poznatoj tezi o izdaji intelektualca kako je mislio Žilijen Benda, zgrožen proizvodnjom političkih mržnji između dva svjetska rata. Svjedočimo od bolonjskog procesa na ovamo porobljavanju intelektualca, praktički njegovom korumpiranju poslom na univerzitetu kako bi država što lakše i jefitije vladala društvenim poljem. Said je zbog toga razvio tezu o intelektualcu autsajderu koji izvan univerziteta djeluje na društvenoj margini i raozbličuje centar moći. Slično je mislio i Gramši svojom tezom o subalternim intelektualcima koji će se suprotstaviti hegemoniji.

Međutim, naša sadašnjost obilježena je dodatnom kontrolom i inetelektualca, i univerziteta, i medija, a cenzura i autocenzura su takve da je na univerzitetu prešutno zabranjena svaka kritika cionstičkog režima Benjamina Netanjuha i genocida koji je on proveo u Gazi, te terora nad Palestincima na Zapadnoj obali. Tramp je uskraćivanjem finansijskih sredstava onim univerzitetima i univerzitetskim radnicima koji su kritizirali cionistički režim i Trampovu militantnu politiku te agresiju na Iran – praktički obonovio ono što Česlav Miloš naziva ketmanom, odnosno zarobljenim umom. Prostor Evropske unije danas na univerzitetu obilježava proizvodnja rusofobije i sinofobije, te satiranje svakog oblika mišljenja koje kritizira Netanjahuov genocidni cionistički režim. Svaka kritika tog režima unaprijed je osuđena kao antisemitizam. Drugim riječima, kritičko mišljenje je odstrijeljeno poput fazana na lovištu i sad oni mrtvi lete šupljim akademskim nebom, poput onih u čuvenoj Štulićevoj pjesmi.

U BiH kao periferiji surovog kapitalizma stanje je još gore. Umjesto kritičkog mišljenja univerzitet je postao ideološki aparat kilave nacionalističke vlasti koja neprestano samu sebe ruši, ali se u svojoj nemoći ne uspijeva srušti evo već trideset godina od kraja rata. I dok su neposredno iza rata i u samom ratu intelektualci bili važni, čak glas savjesti, oni su danas poptuno nebitni. Umjesto kritike, univerziteski radnik proizvodi šutnju. Šutnju o svemu, čak i o rupama na putu. Ali, zato u kulturu sjećanja kojom se diči ugurava nacionalističke naracije i proizvodi čvrstu granicu između tri nacionalna sjećanja na ratni užas. Šutnja, čast vrlo, vrlo malom broju izuzetaka, rezultira potpunom marginalizacijom intelektualca i degradacijom univerziteta. Bez obzira na rijetke sjajne rezultate pojedinaca, ukupna slika bosanskohercegovačkog univerzitetskog prostora doima se kao pustinja koja poklapa sve više i više društveno polje. Integracijom univerziteta akademska moć je koncentrirana u senate i rektorate, a birokoratizacija i stroga hijerarhizacija univerzitetske vertikale proizvela je strah onih mlađih i s nižim nastavno-naučnim zvanjima od starijih sa višim. Sudbina mladih univerzitetskih radnika je u rukama starijih kolega, a neki od njih baš znaju uživati u svojoj božanskoj svemoći. Istodobno koncentracija moći u rektorat i senat onemogućila je akademsku zajednicu da učestvuje u procesu odlučivanja. Tako je akademski moćnik postao ključna figura ovdašnjih univerziteta.

A baš su akademski moćnici, kolokvijalno rečeno, dohakali polumrtvom univerzitetu. Primjera je puno, a među njima u prvi plan je, ali u potpunoj tišini za širu javnost u zadnjih mjesec-dva isplivao onaj sarajevski, najbolje rangiran od svih ovdašnjih univerziteta na nekakvim kapitalističkim listama uspješnosti. Tišina je pri tom štit kojim se univerzitet brani od utvare javnosti nastojeći sakriti ono što čaršija odavno zna. Naime, činjenicu da je veliki broj članica Univerziteta u Sarajevu dužan milionske iznose Poreskoj upravi Federacije BiH.

Za one koji problem znaju iznutra situacija je izrazito složena s tendenicjom još većeg usložnjavanja, jer na milionske iznose poreskih dugova svakodnevno dolaze ogromne kamate pa se dug uvećava gotovo geometrijskom progresijom. Ali da stvar bude gora, čak kafkijanski apsurdna, skrivanje tih dugova, kao npr. na Filozofskom fakultetu u Sarajevu traje gotovo desetljeće i po. Naprosto je nevjerovatno da su dekani tog fakulteta, Salih Fočo, Ivo Komšić i Muhamed Dželilović tako uspješno skirvali tu prevažnu inofrmaciju od akademskog osobolja. Nevjerovatno je i to da su to činili rektori i njima podređeno administrativno osoblje. Tajna je uvezala uistinu veliki broj ljudi, a pitanje zašto niko o tome nije javno progovorio dovoljno govori o karakteru šutanje kao temljne osobine ovdašnje akademske zajednice.

Budući da autor ovih redova ne poznaje u dovoljnoj mjeri situaciju sa poreskim dugom na drugim fakultetima, može govoriti samo o onoj na Filozofskom, na kojem radi trideset godina.

Poreski dug i njegov iznos ovog fakulteta veoma čestito i odgovorno otkrio je prof. dr. Adnan Busuladžić na sjednici Nastavno-naučnog vijeća fakulteta prije, otprilike, dva mjeseca. To je jedini dekan, važno je to napomenuti zbog slike njegove čestitosti, koji je postupio odgovorno, jer dekani drugih fakulteta koji su također veliki poreski dužnici zasad šute. Kao da im je moć zašila usta najtvrđim silukom. Busuladžić je članovima Vijeća saopštio šokantan podatak: Filozofski fakultet u Sarajevu dužan je Poreskoj upravi Federacije BiH oko četiri i po miliona maraka. To je za budžet ovog fakulteta ogroman novac kojeg on ne može steći ni na koji drugi način osim strogom štednjom, jer nije, kako se to kapitalističkim jezikom kaže, tržišno orijentisan. Baš kako to ne može ni biti niti jedan fakultet humanističkog usmjerenja u svijetu. Svuda je u novom trampističkom svijetu humanistika do kraja ugrožena, a zapadnim vladama je važnije da novac od BDP-a ulažu u naoružavanje, a ne u razvoj humanistike. Kome je humanistika važna u uslovima u kojima politička moć razvija rusofobiju, sinofobiju i različite paranoje, da bi držala građane u stalnom strahu od tobože nadolazećeg rata. Humanistika je za te moćnike luk i voda. Imela na društvenom stablu.

Elem, profesor Busuladžić je prvi poslijeratni dekan ovog fakulteta koji zaslužuje poštovanje nakon negdašnjeg dekana Vlade Sučića, koji je odavno u penziji i već zaboravljen u akademskoj zajednici. Zašto zaslužuje poštovanje profesor Busuladžić? Naprosto zato što je preuzeo veliki rizik u suočavanju s dosadašnjom praksom upravljanja Filozofskim fakultetom. Dosadašnji dekani su se ponašali kao apsolutni vladari, ironično rečeno direktori kosmosa koji se prostirao hodnikom dekanata. E, u tom kosmosu Salih Fočo, kao i dekani nekih drugih poreski zaduženih fakulteta, se dosjetio kako da vara državu, za koju u javnosti trvdi da je voli, baš kao i Ivo Komšić, naročito on kao veliki patriota koji je pred prošle opšte izbore zaplašivao ljude u Stocu pozivajući svog partnera u širenju paranoje, Miru Lazovića, da se ljudima podijeli oružje, jer će tobože izbiti rat. Propaganda je to najniže vrste, dostojna političkog grebatora.

Ali, kako su dekani započeli igru s umanjivanjem poreza koji su se po zakonu morali plaćati državi? Tako što su za poslove koje su od 2009. do 2014. uposlenici Fakulteta radili u okviru svojih redovnih obaveza umjesto kroz lične dohotke plaćani honorarima po ugovoru o djelu. Budući da su porezi na honorare po ugovoru o djelu nemjreljivo niži, država je oštećena za značajan novčani iznos. Poreska uprava FBiH to smatra područjem tzv. sive ekonomije.

Evo šta o takvoj praksi kaže sama Poreska uprava: "Brojne firme u Federaciji BiH već godinama provode praksu angažovanja radnika po osnovu ugovora o djelu kako bi izbjegle zapošljavanje radnika po osnovu ugovora o radu i time plaćale veće poreze.

Na taj način, kako su ukazali iz Porezne uprave Federacije BiH, vrši se zloupotreba u smislu što se za obavljanje istog posla nakon odbitka plaćaju porezi, doprinosi i naknade po stopi od oko 16 posto.

'Kod zaključivanja ugovora o radu plaćaju se dosta veći doprinosi i oni su po stopi od oko 70 posto. Zloupotreba angažovanja radnika po osnovu ugovora o djelu je samo jedan u nizu uzročnika sive ekonomije, koja bi se u što skorije vrijeme morala eliminisati, odnosno svesti na najmanju mjeru.'"

E, tu je ta računica, tvrdiš da voliš državu, da si veliki patriota, a onda je oštetiš za 54 posto poreza. Takav čin je sankcionisala inspekcija Poreske uprave, na šta se Fakultet žalio. Njegova žalba je, naravno, odbijena i dug Fakulteta je narastao na sadašnjih četiri i po miliona.

Dekan Busuladžić je bio prisiljen tužiti Poresku upravu, kako bi odgodio negativne posljedice i pokušao sanirati nanesenu štetu. Ne treba posebno napominjati da zbog poreskih dugova različitih fakulteta prijeti blokda računa Univerzitetu u Sarajevu. Ne treba ni napominjati da su neodgovorni dekani različitih fakulteta doveli Univerzitet u ovu situaciju. A naprosto je nevjerovatno da od 2009, godine do dekana Busuladžića niko Filozofskom fakultetu nije reagovao.

Na tematskoj sjednici Nastavno-naučnog vijeća Filozofskog fakulteta održanoj jučer, 17. 6. o ovom problemu po prvi put je progovorio i rektor Tarik Zaimović. On je na upit autora ovog teksta da li će se bilo kakvim saopštenjem oglasiti u javnosti reako da neće, jer traje sudski postupak.

Ali, radi se o tome da su u pitanju javni novci i uz to javna odgovornost, a Univerzitet bi je po prirodi svoje djelatnosti morao imati više nego neke druge institucije. Ako ni zbog čeg drugog, onda zbog etičke odgovornosti, jer bi s univerziteta morao da se čuje kritički i autokritički glas. Njega nema iz rektorata, a usamljeni Busuladžić kreće u neizvjesnu borbu s Poreskom upravom zbog tuđih grijehova. Ako izgubi spor, ostaje mu nagodba o sporazumnom plaćanju poreza. U svakom slučaju, Filozofski fakultet je zasad spašen. No, u slučaju izgubljenog spora, pitanje je šta će biti.

Autor ovog teksta, pak, postavlja pitanje pravnim stručnjicama na Univerzitetu u Sarajevu: da li su oni koji su Filozofski fakultet doveli u ovu situaciju odgovorni prema članu 387. Krivičnog zakona FbiH. Evo tog člana u cjelini:

Nesavjestan rad u službi

(1) Službena ili odgovorna osoba u Federaciji koja povredom zakona, drugog propisa ili općeg akta ili propuštanjem dužnosti nadzora, očito nesavjesno postupi u vršenju dužnosti, pa zbog toga pravo drugog bude teško povrijeđeno ili nastupi imovinska šteta koja prelazi 1.000 KM, kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do pet godina.

(2) Ako je krivičnim djelom iz stava 1. ovog člana teško povrijeđeno pravo drugog ili nastupi imovinska šteta koja prelazi 10.000 KM, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do deset godina.

Vratimo, se na koncu, Saidovom kritičkom intelektualcu. Zona komfora koju pruža univerzitet uništava kritičku misao. Sloboda je, dakle, moguća ako se ode na marginu. Izvan igrališta moćnika. Odatle se njihova bezobzirnost najbolje vidi.

Enver Kazaz, Prometej.ba