DRUGAČIJA TUZLA. 70 GODINA SLOBODE
Drugog oktobra 2013. godine Tuzla slavi 70 godina slobode, krvlju stečene. Priča o slobodi ne počinje ni lijepog ni sunčanog dana već u sumorno jutro 21. decembra 1928. kada rudari Tuzle kreću u štrajk, nakon što je na njihovo traženje kruha Vlada uzvratila da „ima dovoljno mitraljeza“. Rudari, Hrvati iz sela Husino primaju u svoje kuće rudare Slovence i njihove obitelji koje Vlada želi istjerati iz Tuzle nazad u Sloveniju.
„Rudari se zaklinjali majko
Da će pravdu istjerati štrajkom
Oko Tuzle učestala buna
Na ustanak digla se komuna
Borimo se pred očima svijeta
Gola prsa protiv bajoneta
Neka s nama počne nova era
Crvena od krvi proletera“
Tuzla pobjeđuje fašizam prvi put. Rudari ne dozvoljavaju da ih se dijeli po naciji, ne prodaju dušu za kruh. Ostaju jedni uz druge do kraja!
(spomenik Husinskim rudarima u Tuzli)
Godine 1941. ustaške vlasti dolaze u grad soli. Počinju progoni, a rudari se ponovo dižu na oružje. U borbu odlaze svi slojevi društva, sve nacije Tuzle, a Tuzlanske vlasti prijete Paveliću općim ustankom ako nekome padne dlaka s glave. Paradoksalno, najviše zatvorenika u tuzlanskim zatvorima „Nezavisne“ „Države“ „Hrvatske“ činili su Hrvati. Da učine sablasan balans, ustaše hapse istaknute Srbe i Bošnjake. Nakon ovoga, u Tuzli više nema ni jednog naroda koji podupire fašiste. Tuzla krv proljeva po okolnim brdima, partizanske čete vode tešku borbu, sami, gladni, promrzli. Ginu vođe husinske bune, a Konjuhom se uz krv liju i suze:
„Konjuh stenje, ruši se kamenje
Mrtvoga drugara, husinskog rudara
Sahranjuje četa partizana
Kiše jesenje po grobu su lile
Bure snježne kosti su raznijele
A na vrh planine
Zastava se vije
Crvena od krvi proletera!“
Tuzla pobjeđuje fašizam drugi put. Građani ne dozvoljavaju da ih se podijeli po nacijama, istjeruju mržnju iz grada. Ostaju jedni uz druge do kraja!
(Suza na mjestu kapije stare željezničke stanice, spomenik Židovima Tuzle odvoženim s ovoga mjesta u smrt)
Drugog oktobra 1943. nakon teških borbi, partizanske jedinice ulaze u Tuzlu. Tuzla je najveći oslobođeni grad Europe! Sloboda je potrajala 40 dana. Partizani tiskaju novine „Front Slobode“, a iz Tuzle odlaze jači nego ikada. Mnoštvo građana odlazi u borbu protiv fašizma. Do kraja 1944. Tuzla je ponovo slobodna. Ne mogu, a da ne napišem ovdje stihove velikog Ivana Gundulića:
„O liepa, o draga, o slatka slobodo,
dar u kôm sva blaga višnji nam Bog je dô,
uzroče istini od naše sve slave,
uresu jedini od ove Dubrave,
sva srebra, sva zlata, svi ljudcki životi
ne mogu bit plata tvôj čistoj lipoti!“
Tuzla je pobjeđuje fašizam treći put. Iako je već bio istjeran iz srca ljudi, 1944. istjeran je i iz grada. Svi narodi su nepokolebljivi. Ostaju jedni uz druge do kraja!
(Partizani ulaze u Tuzlu 1943.)
U novo vrijeme mraka, godine 1991. Tuzla se odbija pokoriti i podijeliti. Nacionalisti gube izbore. Gradske vlasti sazivaju Skupštinu Općine u kojoj sjedi 11 nacionalnosti i jednoglasno odlučuju da će svaki građanin Tuzle braniti svakog građanina. Sprječava se podjela MUP-a po nacionalnom ključu, garantira se sigurnost svim građanima. Nitko ne dobiva otkaz zbog vjere i nacije. Nema logora, nema progona. Načelnik Selim Bešlagić svako obraćanje počinje riječima: „Građani Tuzle“. Za godinu 1991. velika stvar.
Povijest nas je naučila da jedino zajedno možemo opstati. Razjedinjeni propadamo.
Načelnik Bešlagić piše B.B. Galiju generalnom tajniku UN-a, predsjednicima parlamenata SAD-a, Rusije, Velike Britanije, Francuske, Španjolske i Europskom Parlamentu:
„Tuzlanska regija kao i sam grad Tuzla, svojom demokratskom postojanošću, uprkos ratu, ruše sve na silu proklamirane postavke o nemogućnosti multietničkog i multikulturalnog suživota. Ovdje uistinu živi Evropa, ovdje živi demokracija, i građani slobodne Bosne i Hercegovine nikad neće pristati na getoizaciju i rušenje principa međunarodnog prava i demokratije. Možda si Evropa i Svijet još mogu dozvoliti takav luksuz, ali mi za nepravdu više nemamo vremena!!!“
Pismo potpisuju načelnik Tuzle i predsjednici općinskih i regionalnih odbora: HDZ-a, SDA, SDP-a, Stranke Reformista, LBO (MBO) i Liberalne Stranke.
Tuzla pobjeđuje fašizam četvrti put. Građani ostaje ujedinjeni, složni. Ostaju jedni uz druge do kraja!
(Selim Bešlagić, ratni načelnik Tuzle)
Tragičnog 25. maja 1995., na sam Dan mladosti, granata pogađa centar Tuzle, Kapiju, okupljalište mladih. Poginuo je 71 građanin Tuzle, svih nacija. Prosječna starost ubijenih iznosi 24 godine. Najmlađa žrtva, Sandro Kalesić, ima 2 godine. Ovo je zadnji, a molimo se i posljednji, pokušaj da se Tuzla ubije, kad se nije mogla pokoriti. Zadnji okrutan i krvav pokušaj ubijanja duše grada. Tuzla ga je pobijedila. Nikad nije dozvolila da Kapija postane izvor mržnje. Građani su ponovo u svojoj tuzi stali jedni uz druge. Ubijena mladost je pokopana zajedno. Zajedno je živjela. Zajedno je umrla. Danas zajedno i počiva. Pokopu prisustvuju hodža, pop i fratar. Napisani su tragični stihovi:
„Ne mogu da shvatim šta se to zbilo
u jednom trenu, u jednom dahu,
u ovom gradu, na ovoj cesti
nikad se više nećemo sresti
Ledi se pamet, a usta nijema
milijon pitanja, odgovora nema
odoše sad naši najdraži,
odoše raja, dobri drugovi
Steglo se srce Tuzlo moja
slila se tuga na vrata tvoja
Kapija nijema, nijema od bola
Tu osta stotinu maštanja, snova“
Selim Bešlagić izgovara rečenicu: Poruka je svijetu da niko ne doživi da svoje poginule sahranjuje u osvit zore.
Tuzla pobjeđuje fašizam peti put. Grad nije dozvolio da ga zločin podijeli. Nije dozvolio da ga pobijedi mržnja. Nije dozvolio da umre, da ga ubiju. Načelnik Bešlagić još ranije piše: „Najbitnije je da je narod ovog kraja svjestan ispravnosti puta kojim je krenuo, JER NIKAD TAMU NEĆE PRIZNATI ZA SVOJ SVJETIONIK.“. Narodi ostaju jedni uz druge do kraja!
Na mjestu udara granate koja je ubila mladost Tuzle danas stoji grb grada, grb na kome su oslikana otvorena vrata.
(Spomenik žrtvama na Kapiji sa stihovima Maka Dizdara: „Ovdje se ne živi samo da bi se živjelo. Ovdje se ne živi samo da bi se umrlo. Ovdje se i umire da bi se živjelo.“)
(Zastava i grb Tuzle)
Danas, 2. oktobra 2013., Tuzla slavi. Slavi slobodu, slavi što postoji, što živi, što ne mrzi. Poslije svega što je proživjela, poslije Husinske bune, progona, dva oslobađanja, rata, poslije Kapije, zaslužuje predah. Podnijela je mnogo, nikad ne dozvolivši da je slome.
I zato, ako vam netko kaže- „moralo je“, „nije se moglo“, „svi su“, laže. Sjetite se Tuzle!
{youtube}DOuJ9fv14PQ{/youtube}
Autor: DINO ŠAKANOVIĆ
Prometej.ba | 02.10.2013.