Košarka je ključni simbol jugoslovenske civilizacije i dokaz da je u sportu SFRJ bila vrhunska zemlja. Nikad ni jedna zemlja s manje novca, bez profesionalizacije košarkaša, nije postigla više uspjeha. Za košarkom su malčice zaostajali veterpolo, rukomet i odbojka, a fudbal se nikako nije mogao mjeriti s uspjesima košarkaša. Ne treba zaboraviti ni velike uspjehe ženskih kolektivnih sportova ili boksera. No, zašto je košarka bila tako uspješna, kao i drugi kolektivni sportovi osim fudbala? Jednostvano zato što je država imala najbolju sportsku politiku u svijetu koja je omogućivala svakom djetetu da se bavi sportom. Npr. šire područje mog rodnog kraja, Crnoriječka/Nišička visoravan u vrijeme moje mladosti imalo je čak četiri fudbalska kluba i jedan košarkašaki. Ovaj zadnji je bio najuspješniji i po svemu najbolji. Općina u kojoj sam rođen imala je fudbalsku ligu, a moj rodni kraj tri biblioteke, napravljene, što je važno napomenuti zbog današnjih šovinista koji mrze Ivu Andrića, iz njegovog fonda formiranog od novca dobijenog od Nobelove nagrade, koji je poklonio BiH za akciju hiljadu biblioteka, kojoj je pridružena akcija hiljadu kilometara asfaltnih puteva. Imalo je i vrhunske tri osnovne škole i tri doma kulture i sve zamislive sekcije za kulturu u osnovnim školama.

Jugoslovenska civilizacija je, jednostvano rečeno, u mojoj mladosti bila obilježena zrelom fazom samoupravnog socijalizma a obrazovna i sportska politika stvarala je vrhunske pisce, naučnike i sportiste. Upoređena s današnjom pustinjom koju je napravio kompradorski kapitalizam i društvena propast koju je proizveo, jugoslovenska civilizacija kao da se razvijala negdje drugdje, daleko od ove pustare obilježene stravičnom demografskom krizom i rasapom humanističkih vrijednosti. Danas u širem području mog rodnog kraja ima samo jedna osnovna škola, niti jedan fudbalski klub, a košarkaški je umro davno. Da, višestruko je uvećan broj džamija kao simbolički dokaz ideološkog obrata u kojem je religija postala osnovom nove ideologije u koju su zarobljeni svi jugoslovenski narodi.

Krvavi raspad Jugoslavije donio je i smrt humanističke civilizacije u kojoj su djeca iz radničkih porodica mogla postajati vrhunski sportisti, naučnici, kulturnjaci, ljekari, inžinjeri itd. Identifikacijska polja u kojima smo mogli živjeti svoja djetinjstva i mladost prostirala su se od velikog slovenačkog košrakaša Ive Daneua, ili Ljubodraga Simovića Ducija, Radivoja Koraća Žućka do Ivana Cankara, Edvarda Kocbeka, sjajnih slovenačkih pisaca, Tina Ujevića ili Miroslava Krleže do Vaska Pope, Branka Miljkovića, Meše Selimovića, Skendera Kulenovića itd. Bio je to, dakle, univerzum koji je prizivao kreativnost, individualni razvoj, društveno snažno strukturiranje ličnosti i ono što je posebeno važno univerzalni humanizam preko kojeg se živjelo u Jugoslaviji, a bilo stanovnikom svijeta.

Sjetimo se, jugoslovenski košarkaši su bili višestruki prvaci Evrope i svijeta, olimpijski pobjednici, a Bosna, Cibona, Jugoplastika i Partizan su bili prvaci Evrope. Doduše, bila je to Crvena zvezda u fudbalu, ali tada je već nicalo jedno drugo društvo i ideologija iz kojih će prokuljati ubilačko zlo.

Genij Duleta Vujoševića nije, dakle, došao ni otkuda, kolokvijalno rečeno s ledine, nego iz civilizacijskih vrijednosti i košarkaške tradicije s moćnim igračkim i trenerskim imenima. Aca Nikolić, pogledajte na internetu čuda koja je npravio, Mirko Novosel, Bogdan Tanjević, Božidar Maljković, Dušan Ivković, Željko Pavličević, Ranko Žeravica, a poslije Svetislav Pešić, Željko Obardović Žoc samo su neka, najpoznatija imena tvornice jugoslovenske košarke. A to znači da je Dule imao od koga učiti, nasloniti se na velika imena i njihovo znanje i dići se u košarkašku vječnost. To je onaj odnos individualnog talenta i tradicije o kojem govori veliki engleski pjesnik Tomas Strenz Eliot, pri čemu individualni talenat ulazi u tradiciju, ali je i mijenja, preraspoređuje vrijednosti u njoj, modernizira je, a tradicija za Eliota nije samo nacionalna, već znatno šira, kmpletno nasljeđe jezika Evrope i svijeta.

Na djeci one zemlje izgrađeno je ono najbolje u zemljicama nastalim nakon njenog raspada. Nije slučajno da Dule Vujošević, dijete one zemlje, na glupo pitanje, što ga istaknutim sportistima vole postvaljati šovinistički ostrašćeni novinari koji navijanje za reprezentaciju proglašavaju vrhunskom patriotskom obavezom, kako se nacionalno osjeća kaže da je Crnogorac i Jugosloven. Reći da ste Jugosloven u nacionalizmom i šovinizmom premreženom društvenom polju ravno je izdaji svih svetih vrijednosti koje proklamiraju vjerske, političke, značajan dio sportskih i kulturnih, te akademskih nomenklatura.

Ali, Dule je bio takav – nepopustljiv u borbi za društvenu istinu, baš kao što je bio nepopustljiv u radu na košarkašoj ljepoti prije svega, a onda i na efekisanosti njegovog sistema igre i treniranja, iz čega su prozašli brojni uspjesi. S Partizanom je prije rata osvojio evropski Kup Radivoja Koraća u sezoni 1988/1989, a tome treba pridodati i šture podatke: pet titula prvaka Jadranske, odnosno ABA lige, 12 šampionskih titula u prvenstvu Srbije, te pet kupova te zemlje. U sezoni 2009/2010 proglašen je za trenera godine u Evroligi, kada je Partizan doveo do polufinala i u produžecima nesretno izgubio od Olimpijakosa. To je najveći klupski uspjeh regionalne košarke iza krvavog raspada Jugoslavije.

Za Duleta oni koji ne razumiju košarku kažu da je počeo radom s mlađim kategorijama i da je tu kalio trenerski zanat. Kažem ne razumiju, jer se njegov trenerski put, za razliku od naprijed pomenutih velikih trenerskih imena i razlikuje po tome što Dule nije dobijao gotove, već formirane i iskusne igrače, nego ih je gradio u svojoj trenerskoj tvornici, Tako se i jedino moglo u pustoši koja je ostala iza rata. Napomenut ću te nestručnjake da je Dule sa nedovoljno zrelim igračima osvojio Kup Radivoja Korača i došao do polufinala Evrolige. A sve druge titule je morao da osvaja s igračima koje je stvorio i u pravilu s novim timskim postavama. A to znači da mu je bilo teže nego bilo kojem drugom treneru, osim Božidaru Maljkoviću. I on je stvorio tim Jugopslastike s Kukočem, Rađom, Perasovićem, Sretenovićem, gdje je jedini iskusniji igrač bio Duško Ivanović. Ta će Jugoplastika osvojiti tri evropske šampionske tiutule, uz napomenu mlađim čitaocima – bez ijednog stranca u timu. Što je danas nezamislivo i nemoguće. I košarka je u neoliberalizmu otklizala iz sporta u veliki unosni biznis.

E, kod Duleta nije bilo toga – da je biznis iznad sporta. On nije kupovao skupe zvijezde, nego je stvarao vrhunske igrače i što je važnije odlične postave Partizana u pravilu svake sezone s nekoliko novih mladih igrača. Čak je i kao selektor Crne Gore, BiH i Srbije pokušao nešto slično, ali, nažalost, nije išlo.

Njegova odbrana u pokretnoj zoni 2-3, začas je prelazila u 3-2, ili 4-1, a potom presing zonu ili snažan pritisak u odbrani 1-1. Njegovi napadi su iz unaprijed nacrtanih začas prelazili u inidvidulane kreacije igrača na terenu, ljepotu i slobodu igre kakvu može donijeti samo košarka, jer za razliku od fudbala koji se lakše šematizira, a danas je to sasvim učinjeno, izuzimajući djelimično reperezantaciju Španije s Jamalom, Rodrigom i Nikom Vilijamsom, košarka u značajnoj mjeri zavisi od igračke inteligencije i talenta. Ali, genij košarkaškog trenera u velikoj mjeri određuje konačan ishod utakmice. Dule je bio, kako sam naglasio, nasljednik velikana, ali je i ličnom genijalnošću doprinio promjeni košarkaške filozofije. Filozofije, kažem, jer to kod Duleta nije bila samo taktika. Zamislite, dobijete osamnaestogodišnjaka u tim i morate ga voditi u teškoj utakmisici. Tu morate biti i pedagog, i psiholog i trener, i autoritet.

Duletova formula, mogu to slobodno tako nazvati, je ne samo izgrdanja košarkaša, nego i odgovorne, obrazovane ličnosti. Zato je Dule, kao što su to činili negdašnji jugoslovenski treneri, tjerao svoje igrače da čitaju knjige, idu u pozorište, posjećuju galerije, jednom riječju da se produhovljavaju a ne postaju ljudske i sportske sirovine koje ne znaju sintaksički organizirati tri rečenice u nizu. Zamislite gromadu od mišića kakav je bio. Npr. Nikola Peković s Andrićevom Prokletom avlijom ili Kiševom Grobnicom za Borisa Davidoviča u rukama. Da, to je bio Dule, poznavalac književnosti, filozofije, slikarstva, ali i sociologije i politologije.

S Duletom me upoznao isto tako veoma obrazovan košarkaški trener, ljudska dobrota i ljepota kao i Dule, Menso Bajramović. Otišao sam s prijateljima u Podgoricu i čuvenu lijepu dvoranu Morača na prvu, istorijsku (zamislite ovdje crnogorski akcent) utakmicu košarkaške reprezentacije Crne Gore. S kojim protivnikom će biti, nego s Bajramovićevom reprezentacijom BiH. Elem, Crnogrci du dobili utakmicu, jer je Dule razbio bosanskohercegovački reket zahvaljaujući snažnom Pekoviću. Naš tadašnji centar Kikanović sa svojom krhkom građom nije mogao ništa. Poslije utakmice sjedimo na zajedničkoj večeri s repreznativcima obje zemlje, slavi se, naravno, a ja imam sreću da zahvaljujući Mensi sjedim do Duleta i prijateljski razgovaramo. Odmah smo, kako se kaže kliknuli, i to na književnost, a šta bi drugo bilo, i naravno na ideologiju. Dule je bio, kao i Boša Tanjević, koji književnost studirao sa Kišem i Mirkom Kovačem u Beogradu, književno veoma obrazovan. U jednom trenutku, Menso daje Duletu knjigu Derviški redovi u jugoslovenskim zemljama Džemala Čehajića. Poptuno šokiran da se i time bavi, pitam Duleta šta će mu ta knjiga? A odgovor je genijalan. Znaš, kaže on, derviši su imali poseban oblik razvoja samodiscipline i transa. Hoću tome da naučim moje igrače. Poslije smo lijepo pričali o islamskoj filozofiji, a nekoliko godina kasnije saznat ću od Benje, Mensinog sina i sjajnog pisca s odličnim romanom Itake, nekolko drama i čudesnom knjigom Djeca boga Imane, koja preduogo čeka na objavljivanje u izdavačkoj kući Bajbuk, da je on tu knjigu tražio dugo, mjesecima po Sarajevu da je Menso odnese Duletu. Ja sam, naravno, laprdao o našoj, štokavskoj književnosti, a Duletu nije bilo nimalo mrsko. E, tad mi je bila želja da izrecitujem veliku pjesmu Još ne sviće rujna zora o čijem autorstvu se još uvijek vode polemike, a smatra se nezvaničnom himnom Crne Gore. Ta je pjesma jedna od najljepših ljubavnih pjesma našeg zajedničkog policentričnog jezika, a svoj zasnov ima u narodnim tužbelicama. U spomen toj večeri i Duletu neka je ovdje:

Još ne sviće rujna zora
Još ne trepti list sa gora
Ne čuje se glas slavuja
Zoru da najavi
Zoru da najavi

Ne čuje se ni Zefira
Niti svirka od pastira
Tišina je svud okolo
Sve živo počiva
Sve živo počiva

Neka cvjeta rosno cvijeće
Nek se kiti s njim proljeće
Ja ga neću više brati
Jer nije za mene
Jer nije za mene

Ja ga neću više brati
Jer ga nemam kome dati
Kome sam ga darivao
Zemlja je pokriva
Zemlja je pokriva

Drugi susret sa Duletom imao sam u Beogradu, nakon utakmice Partizan – Crvena zvezda. Na utakmicu me odveo Božo Koprivica, dramaturg i vrhunski esejist, sjajan igrač malog fudbala, patrizanovac i ljevičar kao i Dule. Utakimcu pamtim po odličnoj igri Zvezdinog igrača, mladog Nemanje Bjelice. Njemu je to prva sezona, a Partizanu je izmako za dlaku. Božo cijelu takmicu gleda stojećki i neprestano grdi upravu Partizana što nije dovela Bjelicu, koji igra vrhunski, probija odbranu, razigrava i po svemu se vidi da je rođen da postane vrhunski košarkaš. Igra u transu i nema odbrane za njega. Poslije će postati MVP Evrolige i NBA igrač, gdje neće napraviti neku značajniju karijeru. Zamišljam šta bi od njega napravio Dule, dok Božo šuti i stišće zube. I on je nedavno umro. Mrtvo mi je to lijepo košarkaško društvo. Poslije utakmice sjedimo Božo, Dule, Paspalj, Danilović i ja u Partizanovom klubu i ja zezam Duleta zbog Bjelice. A on odmah odgovara: „Je li me to Bota, (tako su Boža zvali od milja) grdio?“ Nego šta sam, ljutito govori Bota, a Dule miran kaže: „Pa moraju i oni imati nekog igrača, protiv koga bih igrao da nije tako?“ A meni sijevne misao: e to je veličina, voditi računa i o tome da imaš dostojnog protivnika. Kako bi znao koliko vrijediš da igraš isključivo protiv puno slabijih od sebe. Dule je, dakle, znao ključnu sportsku tajnu – ne samo poštovati protivnika već mu i pomoći da bude bolji. To je draž sporta koji uzdiže protivnika, dok ga današnji sport pretvoren u biznis nastoji dotući kupovinom najboljih igrača. Zato sport u zemljama perfireije i trpi. On gradi igrače, a krupni kapitalizam ih proždire.

Dule nije ni u čemu griješio, a odgojio je i izgradio najviše košarkaških postava u istoriji košarke na južnoslavenskom prostoru. Ljudska tvornica igrača s ljudskim licem, a ne trener koji troši igrače – to je bio Dule Vujošević, Crnogorac, Jugosloven, ljevičar i Drug, obavezno s ovim velikim D.

Enver Kazaz, Prometej.ba