Radovi Martine Grlić nastali na likovnoj koloniji

Kad je riječ o organiziranju likovnih kolonija, čak i oni koji na njima sudjeluju, dakle akademski slikari/ice, kipari/ice, rjeđe grafičari/ke, fotografi/kinje, ... imaju različite poglede, kako zbog različitih programa koji se ostvaruju tako i radi kolega/kolegica koji sudjeluju. Uz to, nema vjerojatno nijedne likovne manifestacije koja se opisuje neprimjerenijim, pa i „ozloglašenim“ riječima kao likovna kolonija. Mnogi smatraju da se radi samo o hedonizmu umjetnika, neradu, traćenju novca i vremena zbog čega se smisao održavanja često dovodi u pitanje. I kada je riječ o likovnoj koloniji koju smo nedavno organizirali na Gračacu u Donjoj Rami, nismo i ne možemo izbjeći prigovore i razne kritike, ni one neargumentirane.

Vodilo se idejom da upravo u složenim vremenima vrijedi otvoriti se onome što nadilazi oporost svakodnevice, otvoriti se umjetnosti i umjetnicima iz raznih krajeva i tako proširiti svoje horizonte. Nakana je bila približiti povijesno, prirodno, etnografsko, religiozno te povijesnoumjetničko značenje Rame u kontekstu Bosne i Hercegovine kojemu pripada. Radi se o autentičnom mikrosvijetu, prirodno lijepom, povijesno i kulturno nadahnjujućem, a o čemu većina sudionika kolonije nisu bili upućeni. Vrijedilo je organizirati koloniju i zbog lokalnih ljudi, posebno učenika i mališana otvorenih očiju. Njima je bilo omogućeno da dotaknu boje, platna i kistove, da svojim očima gledaju čudesni svijet stvaranja kojim se čovjek po sličnosti približava Tvorcu.

Radni prostor kolonije. Foto: Josip Lovrenović

Sudionici/e, većina renomiranih slikara/ca i kipara bili su iz Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Hrvatske: Grgur Akrap, Muhamed Bajramović, Hamo Čavrk, Petar Dolić, Martina Grlić, Anto Kajinić, Zoran Kruta, Josip Lovrenović, Momčilo Macanović, Mia Matijević, Josip Mijić, Ana Ratković-Sobota, Stjepan Šandrk, Perica Vidić, Matko Vekić. Pokrovitelj kolonije bio je načelnik općine Prozor-Rama, Jozo Ivančević, koji je posvećeno pratio program kolonije, s domaćinom i organizatorom, župnikom župe Gračac, fra Matom Topićem, te župnim vikarom fra Miljenkom Petričevićem.

Ono što najpreciznije karakterizira prvu ramsku likovnu koloniju jest različitost. Riječ je o generacijskim (r. 1946., 1995. godine) razlikama, slikarima/icama i kiparima s različitim uvidima i predznanjima o ovom dijelu BiH-a: neki su Ramu posjećivali više puta te ovdje svojim djelima oplemenili sakralni i javni prostor (Matko Vekić, Stjepan Šandrk, Petar Dolić), dok je nekima ovo bio prvi susret. Različitost se odnosi i na likovno izražavanje, od figuracije, slikarstva fotografskog realizma do potpune apstrakcije. O svojim impresijama na koloniju ovdje izdvajamo samo mišljenja nekih od sudionika.

Josip Mijić, Anto Kajinić, Hamo Čavrk, Muhamed Bajramović, Momčilo Macanović i Petar Dolić. Foto: J. Lovrenović


RAMA I LIKOVNA KOLONIJA KROZ VIZURU SUDIONIKA

Sa sudionicima likovne kolonije razgovarala sam o najopćenitijim temama koje se tiču Rame, BiH i ove kolonije. Slikar Grgur Akrap iz Zagreba rekao je sljedeće: „Krajolici Bosne i Hercegovine su fantastični. Kao neki fragmenti raja, zapravo. Ovo je novo iskustvo za mene, ne samo krajolika, nego i okruženja u kojem sam radio. Naime, uvijek radim u izoliranom prostoru – od ljudi i gužve. Ova je kolonija bila zato neka vrsta izazova za mene, ali i obogaćivanje vlastitog procesa rada jer vidim i druge kako rade i nekako uspijem uhvatiti i neke njihove procese. (...) Što se tiče same Rame, izuzetno lijep kraj. Da sam pjesnik, možda bih se bolje izrazio. Teško je to prenijeti i u likovnosti, jer na kraju krajeva, svatko od nas na neki način donese neki svoj svijet sa sobom gdje god da išao. Bez obzira na organizaciju koja je dobra, dobrodošlica koja je pred sve nas stavljena je nevjerojatna jer imam dojam kao da sam u nekoj rodbinskoj vezi s ovim ljudima i znam da taj dojam dijelimo svi sudionici. Vedra atmosfera bez ukočenosti.“

Na pitanje: „Što te najviše inspiriralo da stvaraš i što si stvarao?“, Akrap je rekao: „Jedna od slika o kojoj sam ranije razmišljao i skicirao u Zagrebu, a ovdje naslikao, jest simbolični prikaz Rame, dvojice dječaka koji se igraju sa zmijom. Poput neke vrste moga osobnog pogleda na povijest Rame. Drugi rad bio je doslovnija referenca, portret kojim sam nastojao dočarati fizionomiju Ramca, a pri tom tražeći nekakvu kolorističku senzaciju. Treći rad je ramska kuća. Što se tiče krajolika, pogled s Umne glave me posebno fascinirao jer to je panoramski pogled na Ramu, a ramske kulturne baštine: samostan na Šćitu za mene je posebno iskustvo jer su djela slikarstva i skulpture toliko suvremeni, a toliko dislocirani od suvremenog svijeta. Čovjek bi rekao da su na krivom mjestu, a zapravo nisu, na pravom su mjestu. Možda je najbolje reći da je to neka vrsta 'skrivenog blaga'.“

Josip Lovrenović slikar grafičar sa zagrebačkim i varšavskim akademskim likovnim obrazovanjem koji živi i radi u Sarajevu, često šeta Bosnom i Hercegovinom radi fotografiranja pejzaža sa stećcima čije mu se fizionomije urezuju duboko u vizualnu svijest i o kojima zna pojedinosti koje mnogi ne znaju. Stećci su motivi njegovih fotografskih radova, iako je na ramskoj koloniji sudjelovao grafikom s motivima i simbolima iz ciklusa „Session“ kojima također autentično izražava odnos prema tom važnom dijelu naslijeđa, zatim privatna sjećanja, život u BiH. O svom sudjelovanju izrazio se poetski:„Lijepo je bilo na Gračacu. Sresti kolege, slušati priče, vjerovati umjetnosti.Predvečerje na Blidinju, u sjeni Mastna Bubanjića. Domaćinska večera u 'izgubljenom' poljcu risovačkih kutaka: Život, u punom značenju riječi.“


„Poseban utisak na mene je ostavila spoznaja da je ovdje narod živio jako teško.“

Akademski kipar koji stvara kao slikar i fotograf Momčilo Macanović iz Tivta u Boki kotorskoj istaknuo je: „Sa zadovoljstvom sam se odazvao na ovu likovnu koloniju jer osim što mogu sudjelovati svojim radom, imam priliku upoznati kolege iz sredina koje su mi bliske. Ovo mi je prvi susret s ovim prostorom, a najmanje sam putovao u BiH. Priroda mi se doima, a doživio sam je na nekoliko izleta, posebno okolinu Ramskog jezera i pogled s Umne glave. Proučavajući ovaj kraj kroz monografije, uočio sam da je i prije potopa bio živopisan kraj. Poseban utisak na mene je ostavila spoznaja da je ovdje narod živio jako teško. Na Šćitu mi se dopala crkva i muzejska postavka, to ću pamtiti. Naravno i izvanredno gostoprimstvo organizatora, fra Mate, fra Miljenka i načelnika Joze. Načelnik je proveo dosta vremena s nama, mislim da je to zaista uzorno.“


Odnos estetskog i duhovnog

Tema kolonije bila je Odnos estetskog i duhovnog. Likovna umjetnost Rame u Bosni Srebrenoj čime je sudionicima/ama omogućena širina izražavanja i mogućnost korištenja vlastitog rukopisa, bez tematskih zadatosti i ograničenja medijem izražavanja. Odnos estetskog i duhovnog, duhovnog i materijalnog u crnoj boji teoretski interpretira i likovno izražava slikar Josip Mijić (Split) koji je zaposlen na Akademiji likovnih umjetnosti na Širokom Brijegu. Mijić je naslikao dva ramska pejzaža u različitim nijansama crne (ne)boje.Na koji način se na radovima kojim sudjeluje na koloniji odražava njegova slikarska poetika, Mijić je rekao: „Na kolonijama ovakvoga tipa bavim se onim elementima koje inače upotrebljavam, crnu boju i materiju, te uvijek koristim pejzaže koje imam priliku promatrati u okruženju. Tako istražujem odnose između materije i boje. Crna boja je postala mnogo više nego što je prije bila, naime poslije doktorske disertacije boju sam povezao s transcendentnošću.


„Platna života kojeg ispunjavaju prepletenosti, kaosa i ljepotā“

Uz to što poput većine sudionika inače nema običaj ići na kolonije, valja istaknuti kako je ramska likovna kolonija bila prilika akademskog kiparu, a po zanimanju slikaru Hami Čavrku iz Sarajeva koji živi i stvara u Zagrebu, a nekadašnjem profesoru na Katedri za grafiku Akademije primijenjenih umjetnosti u Rijeci da nakon zadnjeg rata prvi put dođe u svoju matičnu zemlju.

„Rama, pejzaž i prostor koji na prvi pogled izgledaju klaustrofobični, a zapravo su na jedan način i oplemenjeni boravkom ljudi ovdje koji vjekovima žive i oplemenjuju tu prirodu. Ovdje na Gračacu gdje je kolonija organizirana, zanimljiv je jedan spoj mladosti i iskusnih likovnih autora. Prednost jest što nam nije bila obavezna nikakva određena tema, da smo primorani raditi nešto drugo određeno. Tako sam i ja nastavio sa svojim ciklusom koji nazivam carta incognita, nepoznatim kartama kroz koje čovjek putuje duhovno. Kako vjernik putuje pred oltarom i promišlja o Evanđelju tako može putovati i preko ovih karata, razmišljati o vremenima ispred sebe, iza sebe i u kojem živi. Na prvi pogled nekome će se učiniti da su sva moja djela puna mreža, apstrakcije, a rekao bih da je to poput života kojeg ispunjavaju prepletenosti, kaosa i ljepotā. Tako i u poetici netko može pronaći ono što ga interesira i što je njemu blisko i ono što mu je strano. Bit umjetnosti nije više da odgaja, da približava publici tematski nešto, naprosto, svaki od nas sutra može biti umjetnik samo ako ima vjeru u to što radi.“

Zatim se Čavrk nadovezao o temi kolonije odraza duhovnog u estetskom, „Ako vjerujete u svoje slikarstvo, ono će sigurno biti obilježeno. Neko vrijeme će trajati u društvima, zajednici. Ako ne vjerujete, to će se ugasiti. To pokazuje da je vjera iznad svega.“


Oblik križa kao temeljni simbol kršćanstva ima univerzalno i antropološko drevno značenje

Muhamed Bajramović iz Zenice, grada likovne scene koja je svojevremeno (nakon šezdesetih, a prije zadnjeg rata) prepoznata u široj, jugoslavenskoj sredini kao zaseban zenički likovni krug jer su u njoj stvarali slikari vrlo aktualnih likovnih izraza (na primjer, Ljubomir Perčinlić).Iz tih krugova je i Bajramović koji je uz odgovorne dužnosti na poslovima povijesno-umjetničke struke, dugogodišnji muzejski i pedagoški rad u Zenici, ustrajno stvarao. Opus u nedavno objavljenoj monografiji pokazuje da se iskazao različitim pristupima likovnosti, eksperimentiranjem s različitim materijalima, ali i korištenjem zatečenih predmeta.

Okosnicu kompozicija radova kojima je sudjelovao na ramskoj koloniji čini oblik križa koji uz to što je temeljni simbol kršćanstva ima univerzalno i antropološko drevno značenje. O tome je rekao sljedeće: „Ako bi govorili o likovnom, estetskom odnosu prema tom simbolu, onda je to najbolje dizajniran jedan znak, ako promatrate prirodu ili arhitekturu, često ćete u pogledima naći se u situaciji da prepoznajete oblik križa jer je on grafički sjajno raspoređen. To su samo dvije linije koje su ukrštene i koje su tako čiste likovno i oko sebe grade ostali prostor na uvjerljiv i geometrijski jasan način. Međutim, ako odemo na ovu duhovnu stranu, jasno tijekom školovanja, svi smo se upoznali kako se razvijao taj simbol, koje on ima značenje i snagu u sakralnom segmentu. Odazivajući se na ovu koloniju, želio sam da svoj vlastiti likovni rukopis prenesem ovdje u ovaj prostor, da ne narušim likovnost samog djela, a da izrazim vlastit odnos prema temi estetskog i duhovnog.“ (...)

„O organizaciji ove kolonije mogu da govorim sve najbolje. Možda zbog toga nije ništa drugo bilo ni za očekivati, nego da će svima biti ugodno, a uključuje jednu komunikaciju na neposredan i prirodan način s ostalim ljudima. Ovdje je naglašeno i prisutno u svakom kontaktu taj prirodni odnos, kako pojedinca tako i cjeline, samih institucija, počev od načelnika Ivančevića, a da ne govorim o dobroti ljudi koji su zaduženi za ove vjerske objekte. Drugo je činjenica da ti ljudi ulažu mnogo u kulturu, i koliko im je stalo do te različitosti. Bez susretanja tih različitosti, ove vrijednosti koje su ovdje prisutne kroz realizaciju različitih autora, a u različitim djelima, ne bi bilo. Ta različitost, vjerovanje u vlastite vrijednosti je polučilo sve ono što mi u ovom trenutku možemo vidjeti u ovim prostorima kako na Šćitu, tako i na Gračacu. Ovi ljudi, čini mi se da su svjesni kako ne čine ovo samo za ovaj trenutak, nego za neko buduće vrijeme ostavljajući pokoljenjima istinske vrijednosti ljudi koji dođu u ovaj prostor i koji ostaju u ovom prostoru.“


„Pokušavam Ramu naslikati na način na koji inače radim, znači svojom ikonografijom“

I slikar Anto Kajinić iz Modriče koji trenutno živi i stvara u Zagrebu, sudjelovao je na koloniji. Poznat i svojevremeno aktivan u franjevačkim krugovima BiH, neko je vrijeme bio profesor Likovne akademije na Širokom Brijegu, te je upoznat s likovnim životom ovog prostora. O svom pogledu na suvremenu likovnost u BiH rekao je: „Mislim da je i to u krizi kao i društveni moment. Moj je dojam da se ništa ozbiljnije ne događa ni u centrima poput Zagreba, Ljubljane, ... nego da su to eklektički napori, znači prenose se bukvalno europske tendencije, recikliraju se na ovaj ili onaj način. Izgubila se ona stvaralačka bit, a to je autentičnost. Na ovim prostorima je bila prisutnija – mislim na prostore bivše države.“

Zadnji dan kolonije - prezentirani radovi

Za ramsku likovnu koloniju Kajinić je rekao sljedeće: „Ostavilo je dojam na mene što je vaša, povijesno-umjetnička struka angažirana, što ste generacijski šire zahvatili pri odabiru sudionika, i starije i mlađe generacije. Bez obzira što se radi o organizaciji u okrilju Crkve ovim okupljanjem nema nikakvih zadatosti niti ograničenja u radu. Niti je potrebno, niti je tu itko progovorio da treba biti ikonografski sakralni koncept. Ne mora biti. Dapače, više preferiram da se dogodi čisti art, a pragme će biti ako se dogode drugi momenti. Uvjeti za rad su solidni, uz sve vremenske prilike, i smještaj te gastronomski element do kojeg franjevci drže. Ne samo da je domaćinski, nego je i kvalitetno, a i kapljica je kvalitetna. S tim da moram primijetiti i istaknuti kako sam impresioniran da nitko nije uzeo preko mjere.“


Umjetnost i kultura imaju moć

O svom pogledu na baštinu Bosne Srebrene i na ramsku likovnu temu, Kajinić ističe: „Franjevci su za mene institucija Bosna Srebrena. Toliko je široka materija da se mora fragmentarno promatrati ako se želi ozbiljno govoriti. Bio bi potreban cijeli život da neki um posveti kako bi elaborirao sve što su fratri Bosne Srebrene učinili tijekom povijesti, znači za više od sedam stoljeća. Pojedinci nastavljaju tu misiju i u današnjim uvjetima pokazuju se rijetkima svjesnima koju moć ima umjetnost i kultura. Zapravo pokušavaju cijelo vrijeme izbrusiti, istkati identitet naroda, bosanskih Hrvata.

Za pohvalu je ovo što rade fratri ramskog samostana i općenito Rame. Impresioniran sam koliko su utrošili emocija, materijalnih sredstava i volje koja ne prestaje, ali naravno da tu ima i promašaja. Šokantno je da su neka djela realizirali ugledniji umjetnički pojedinci. Ipak, to ne umanjuje da ono što je urađeno jest impresivno, od crkava, uređenja s vitrajima, skulptura u unutrašnjosti ili uređenje prostorne vanjštine. Što ja tu pod promašajima smatram? Drugom prilikom, ili neka svatko odgonetne ako je ozbiljan u ispovijedi.“

Zadnji dan kolonije - prezentirani radovi. Foto: J. Lovrenović

Za vrijeme trajanja kolonije, dok je crtao u prostoru nedavno izgrađene dvorane na Gračacu, što je bio radni prostor, Kajinić je objašnjavao: „Pokušavam Ramu naslikati na način na koji inače radim, znači svojom ikonografijom. Tako da ne izdam rukopis, odnosno ikonografiju koju ima svaki umjetnik. Makar ona bila i apstraktna on treba da je njeguje, ako toga nema ništa nije napravio.“


NA KRAJU

I drugi sudionici/ice na koloniji su ostavili trag svojom prisutnošću i djelima koja će biti postavljena u novoj zgradi općine Prozor-Rama te u samostanu na Gračacu: Matko Vekić dvama pejzažima Gračaca, Zoran Kruta slikom Ramkinje s tetovažama na rukama, Martina Grlić slikom ramske kuće te slikom portreta djevojčice iz Rame prema staroj fotografiji, Stjepan Šandrk slikom koja prikazuje unutrašnjost župne crkve na Gračacu tijekom posjeta turista te pejzažom Rame, Ana Ratković-Sobota prikazom izvora Rame prema fotografiji snimljenoj prije nastanka Ramskog jezera, Petar Dolić gipsanim modelom skulpture istaknutog ramskog franjevca Jeronima Vladića, Mia Matijević slikama Ramkinja u narodnoj nošnji te franjevca u habitu – (portret fra Mate Topića). Slikom pejzaža sudjelovao je franjevac Perica Vidić na koloniji. Neka od djela spominjanih autora bit će prikazana u drugim osvrtima koji se tiču likovnosti Rame, odnosno Bosne i Hercegovine.

Radni prostor kolonije - posjet učenika lokalne škole

Likovna kolonija u Rami bila je međunarodnog karaktera, a nije imala pretencioznih javnih prezentacija, čak štoviše gotovo je intimnog i skrovitog karaktera. Upravo to je razlog zbog čega će vjerojatno sam čin povezivanja renomiranih likovnih autora iz raznih krajeva kako međusobno, tako i s prostorom Rame, u otvorenosti i poštovanju različitosti, imati dalekosežniji trag.

Dječji radovi nastali tijekom trajanja kolonije. Foto: J. Lovrenović

Da kreativno izražavanje rezultira vedrom atmosferom i pozitivnim raspoloženjem naročito su doživjela djeca koja su dolazila u radni prostor kolonije kako bi se družila sa slikarima/icama pa i sama risala. U očima djece, proces miješanja boja čarolija je koju će pamtiti jer nemaju priliku to gledati svaki dan. Niz je činjenica koje idu u prilog širini plemenitosti dosega jednog ovakvog događaja koji treba ponavljati, ali i činiti ga organiziranim u smislu vremenskog omogućavanja posvećenijeg i studioznijeg pristupa smislenim zadanim temama kolonije. Međutim, niz je i činjenica koje su pružile uvid u ono što može biti netipično u tek naizgled tipičnoj likovnoj koloniji.

Nevenka Šarčević

Prometej.ba