Jesu li bosanskohercegovačka javnost i institucije u Bosni i Hercegovini 550. godišnjicu Ahdname obilježili onako kako ovaj dokument to zaslužuje?

Nisu. Ipak je godišnjica obilježena prikladno. Ne onako kako ta povelja zaslužuje, ali ipak, kažem, prikladno. Ta povelja nastala je ovdje, u Bosni. Ko god voli Bosnu, voli i Ahdnamu. Danas Ahdnamu možemo posmatrati i kao test koji pokazuje ko voli Bosnu, ko je za Bosnu, a ko je protiv Bosne. Jedna skupina, koja se okuplja oko Udruženja bosansko-turskog prijateljstva “Bosfor”, potrudila se i na dostojanstven način obilježila ovu godišnjicu. Mi smo također pozvali i poglavara franjevačkog reda Jose Carballa i željeli smo mu uručiti priznanje “Prijatelj Bosne”. U svome odgovoru on je podržao proslavu 550. godišnjice Ahdname, čestitao nam je, ali nije mogao doći jer ga je novi papa Franjo prije nekoliko dana unaprijedio i imenovao članom jedne kongregacije. Časne sestre Klarise iz Brestovskog također su nam na vrlo lijep način čestitale, ističući da su zahvaljujući Ahdnami u Bosni i Hercegovini ostali ne samo franjevci nego i katolici općenito.


Spomenuli ste da se ove godine u Milodražu na neki način ponovo čitala Ahdnama, da se tumačila i interpretirala. Kako vi danas gledate na ovaj dokument?

Milodraž je jedno od najljepših mjesta u Bosni, gdje je bio jedan od kraljevskih dvorova. Današnja tumačenja Ahdname ne samo da su različita nego su i suprotna. Ahdnama je dio mene. To je dio moje prošlosti, ali i dio moje sadašnjosti i budućnosti. Ja sam s Ahdnamom povezan kao s jednim značajnim događajem u povijesti Bosne, a posebno u povijesti franjevaca. Fra Anđeo Zvizdović je vrlo mudro i vjerski vrlo hrabro pristupio tada najmoćnijem političaru i vojskovođi. U tom razgovoru sultana i fratra došlo je do međusobnog prihvaćanja, a Ahdnamu možemo posmatrati kao darovnicu. Njome je franjevcima bilo omogućeno da ostanu u Bosni, te im je omogućeno da vjerski, socijalno, pa na neki način i politički nastave djelovati. Što se tiče moje sadašnjosti, povezanost s Ahdnamom izražava se u mome prihvaćanju te povelje kao dokumenta o ljudskim pravima. Ta povelja danas ima svoju poruku o mogućnosti jednog zdravog zajedničkog života različitih vjerskih zajednica, kultura, naroda.


Prije nekoliko mjeseci napisali ste jedan prilično oštar tekst čiji naziv je “Odgovor protivnicima Ahdname”. Šta je to što je izazvalo vašu reakciju?

Danas je mnogo onih koji su osporavatelji Ahdname. Takvi ljudi, po mom mišljenju, pogrešno tumače Ahdnamu, ne pristupajući joj kao jednoj zasebnoj temi. Isključivo pozitivistički ili historicistički pristup Ahdnami dovodi do pogrešnih zaključaka jer ne otkriva nutrinu. Ahdnama se ne može razumjeti bez teologije, jer se u njoj prevashodno radi o teološkim pitanjima.


andeo ahdnama_prometej.ba


Svojevremeno ste napisali i tekst “Teološke implikacije Ahdname”. Šta vi, kao teolog, iščitavate iz Ahdname?

Da, jer Ahdnama daje odgovor na pitanje mogu li u Osmanskom carstvu živjeti nemuslimani. U to vrijeme u većem dijelu svijeta, posebno u Evropi, važilo je pravilo “Čiji kraj, toga i religija”, i u Evropi su se upravo oko toga stoljećima vodili ratovi. Oni koji tumače Ahdnamu posebno zaboravljaju šta je to franjevačka duhovnost koja naglašava prioritet ljubavi, prioritet mira nad bilo kakvim nasiljem. Franjevci nisu bježali ni pred kim, nego su tražili mir i način za suživot s drugima. Treba imati u vidu i da je sam Franjo Asiški bio protiv križarskih ratova. Ja, kao teolog, iz Ahdname iščitavam mogućnost postojanja više religija u jednom društvu, što je u to vrijeme bila novina. Ahdnama svjedoči o postojanju jednog oblika dijaloga sa svima. Franjevci su prvi krenuli u dijalog sa sultanom, a stoljećima kasnije, 1950, oni su, na čelu s fra Bonom Ostojićem prvi krenuli u dijalog i s komunističkom vlašću, što je kasnije prihvatio i Vatikan. Taj dijalog nikada nije išao nauštrb kršćanstva i franjevačkog duha, nego je taj dijalog upravo nerazdvojni dio kršćanstva i frenjavaca. Ahdnama svjedoči i o tome da je islam tražio i nalazio dijalog s “religijama knjige”, odnosno kršćanima i jevrejima.


Međutim, ne samo da kod bosanskohercegovačkih katolika danas ne postoji jedinstveno tumačenje Ahdname, nego ni Katolička crkva o Ahdnami nema jedinstven stav. Nisu rijetke prilike kada se o fra Anđelu Zvizdoviću govori kao o izdajniku, kolaboracionisti?

Franjevci su ostali u Bosni sa svojim narodom, dok su se drugi svećenički redovi nakon dolaska Osmanlija povukli iz Bosne. Već tada su neki o franjevcima govorili upravo etiketirajući ih kao izdajnike i kolaboracioniste. Tek s dolaskom Austro-Ugarske u Bosnu se vraćaju i drugi svećenički redovi. I tu postoji jedno “teško unutrašnje podnošenje” između franjevaca i svjetovnog klera. Franjevci su ostali istoga duha kao i prije, za nas je fra Anđeo Zvizdović model koji vrijedi slijediti. Korištenje ovakvih etiketa je, prije svega, nekršćansko, i mi to odbacujemo kao pokvarenost duha. Oni koji negiraju Ahdnamu, kao argument koriste činjenicu da se ona kršila. Ali ove vrste dokumenata – kao što su Ahdnama, Povelja o pravima čovjeka i građanina iz Francuske revolucije, UN-ova povelja o ljudskim pravima, ili Evropska konvencija o ljudskim pravima – sve su to povelje koje imaju idealne vizije i sve su one bivale kršene. Bilo je kršenja Ahdname, ali ona ima svoje neosporno značenje, i kritika treba biti upućena onima koji su je kršili. Oni koji osporavaju Ahdnamu niječu njezino osnovno značenje povelje o ljudskim pravima. Franjevac Julijan Jelenić u svome djelu “Kultura i bosanski franjevci” Ahdnamu naziva “Magna carta libertatum” (velika povelja ljudskih prava), što ne znači da on nije znao da je bilo kršenja Ahdname. Također, fra Ignacije Gavran Ahdnamu naziva poveljom ljudskih prava, ali naglašava da se ona nije uvijek poštovala. Ove autore navodim kao neosporne autoritete među franjevcima, jer se, valjda kao posljedica ratnih sukoba Hrvata i Bošnjaka tokom 1990-ih, i među franjevcima pojavilo onih koji negiraju značaj Ahdname.



Nedžad Novalić, u: Novo vrijeme, 31.svibanj 2013.