U tom smislu treba razumjeti i značenje Ahdname, koju je fra Anđeo Zvizdović primio od sultana Mehmeda II. El-Fatiha 1463. Zato je on kao pravi nasljedovatelj sv. Franje postao uistinu svetački lik, a ne izdajnik i kolaboracionist, kako mu prišivaju ljudi izopačenog duha kao protivnici bosanskih franjevaca danas, koji u svom nacionalističkom stavu o fra Anđelu i Ahdnami izražavaju zapravo svoje ne-franjevačko i ne-kršćansko životno opredjeljenje. Istinu o tome prikazao sam šire u svom tekstu Teološke implikacije Ahdname, gdje sam pokazao kako je ona bila i ostaje znak i potvrda franjevačkog mirotvorstva, koje metodom dijaloga traži opće dobro s drugima i drugačijima, podnoseći za to često nepravdu i klevetu ne samo od drugih nego i od svojih u istoj vjeri, kulturi i nacionalnosti. Ali, bosanski franjevci su znali i mogli vršiti uvijek strpljivo i hrabro svoje poslanje u izgradnji zajedništva, mira i slobode svih ljudi i naroda povijesti BiH.


Uvodni i zaključni dio teksta Teološke implikacije Ahdname:


Ahdnama, koju je sultan Mehmed II. El-Fatih dao bosanskom franjevcu Anđelu Zvizdoviću godine 1463., ima također svoje teološke implikacije: ona svjedoči o vjeri u Boga i shvaćanju odnosa vjerske zajednice i države, ne samo sultana kao vjernog muslimana nego i fra Anđela Zvizdovića, koji je prihvaća kao stvarni zaštitni znak franjevaca i katoličkog naroda u Bosni. Ovdje želim pokazati upravo ono zajedničko i različito u njihovoj vjeri u Boga i njihovom shvaćanju odnosa vjerske zajednice i države kao temelj mogućnosti izdavanja ove Ahdname sa strane muslimanskog državnika  i njezina prihvaćanja sa strane katoličkog svećenika-franjevca.


Na teološke implikacije Ahdname ukazuje izričito i sama svečana zakletva sultana Mehmeda El-Fatiha u njoj:

 

'…Budući da sam spomenutim milostivo dao ovu carsku Zapovijed, kunem se slijedećom zakletvom:


Tako mi Stvoritelja zemlje i neba, koji hrani sva stvorenja, i tako mi sedam mushafa /svetih knjiga/ i tako mi našega velikog Proroka, i tako mi 124.000 vjerovjesnika, i tako mi sablje kojom se pašem, nitko neće protivno učiniti ovomu što je napisano dok ovi budu pokorni mojoj službi i vjerni mojoj zapovijedi.'

 

Franjevačka tradicija vidi također u toj Ahdnami teološke implikacije. Fra Julijan Jelenić piše ovako: 'U ahdnami Mehmed II. nalaže: svim plemićem i neplemićem, da se nitko ne usudi niti se u Bosni nalazeće, niti se povraćajuće Franjevce, niti njihove crkve uznemirivati ili se u njihove stvari miješati, nego da ih puste da slobodno u njegovu carstvu polag svoga zakona živu. A da će bosanske Franjevce, dokle god mu budu vjerni, štititi i njihov imunitet braniti, te sve plemiće i neplemiće, koji budu protiv ove ahdname radili, kazniti, kune se: sa Stvoriteljem neba i zemlje, sa svim svetim knjigama, sa svojim velikim prorokom, sa sto dvadeset i četiri proroka i sa sabljom, kojom se paše.


Ova je ahdnama kroz cijelo vrijeme osmanlijske vlade u Bosni bila prava ’magna charta libertatis’ bosanskih Franjevaca. Na njezinu su se temelju s narodom u Bosni zadržali, od traženih se poreza branili, te porušene i oštećene crkve podizali i popravljali' (Kultura i bosanski franjevci, I. Svezak, Sarajevo 1912, /foto tisak 1990./, str. 116).


Fra Ignacije Gavran isto tako piše o njoj: 'Ahdnama je bila osnovna pravna isprava, na koju su se uvijek iznova – tijekom vjekova, pozivali bosanski franjevci; njom su, iako vrlo često bezuspješno, branili osnovna ljudska prava svoja i svoga naroda' (Suputnici bosanske povijesti, Sarajevo 1990, str. 41).


Sam govor o ljudskim pravima spada, pak, u područje kršćanske vjere i teologije, posebno u socijalni nauk crkve. U tom smislu franjevci prihvaćaju ahdnamu pozitivno u duhu svoje vjere, te ona za njih ne znači prihvaćanje podložnosti i kolaboracije s neprijateljem, kako im neki, često upravo oni koji su kukavički pobjegli iz Bosne, zlobno imputiraju, nego potvrdu hrabrog  svjedočenja te vjere u opasnostima i po život vjernika u novonastaloj situaciji. Ahdnama im služi upravo kao sredstvo da to čine uspješnije, braneći svoja ljudska i vjerska prava, kao i prava svojih vjernika i naroda u osmanlijskom carstvu, kako to svjedoče osobito franjevačke kronike. Dovoljno je za to ukazati na brojne carske fermane, kojima se ta ahdnama krši i ujedno potvrđuje,  kako to, na primjer,  fra Bono Benić donosi u svojem «Ljetopisu sutješkog samostana», Sarajevo 1979: ferman sultana Mahmuta iz godine 1744, str. 145 – 147, odnosno ferman sultana Mustafe-Hana iz godine 1760, str. 193 – 195;  «Povijest parnice o vjeri, vođene u Travniku na turskom sudu između nas i grčkog patrijarha iz Duklje» iz godine 1760, str. 184 sl.; ferman sultana Abdul-Hamida iz godine 1783, str. 295-298.


andeo ahdnama

 

Na temelju iznesenog gradiva o teološkim implikacijama Ahdname, mogu se iznijeti slijedeći neposredni i posredni zaključci:


1. Ahdnama  svjedoči o postojanju više različitih religija u jednoj državi/društvu, odnosno osmanlijskom carstvu, u kojem je islam bio državna religija.  Ta je činjenica bila novost u srednjovjekovnoj praksi gdje je uglavnom vrijedilo načelo – «čija regija, njegova religija» (cuius regio, eius religio).


2. Ahdnama  svjedoči o postojanju jednog oblika dijaloga među abrahamskim religijama – judaizma, kršćanstva i islama – imajući u vidu ono što je među njima zajedničko i različito, koji je bio prihvatljiv i koristan svima, premda sudionici u njemu nisu bili ravnopravni i  kao takav nije trajno valjan model dijaloga.


3. Ahdnama svjedoči  da je islam tražio i nalazio dijalog s religijama knjige, tj. Biblije, a ne s manihejstvom, odnosno bogumilstvom, ako je ono uopće i postojalo kao ozbiljan fenomen u srednjovjekovnoj Bosni, s kojim je u mnogo većoj suprotnosti od tih religija.


4. Ahdnama potvrđuje katoličko svjedočenje vjere u Boga i put nenasilja kod franjevaca u svom misijskom i mirotvornom djelovanju u društvu/državi koja ima islam kao državnu religiju.


5. Ahdnama potvrđuje islamsko svjedočenje vjere u Boga i nenasilni put  islama, odnosno takvog shvaćanja džihada kao zauzimanja na puta Allaha, premda je to bilo povezano s tadašnjom osmanlijskom politikom silovitog osvajanja Evrope i svijeta.


***Objavljeno pod naslovom Teološke implikacije Ahdname u: Bosna franciscana VIII (2004) 20, 345-357, i u knjizi Fra Luka Markešić,  Kako živjeti zajedno, Svjetlo riječi, Sarajevo – Zagreb, 2009, 58-72.

 

HNV.ba