Foto: Ena Jurov

Marijana Hameršak

Marijana Hameršak je znanstvena savjetnica na Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu. Voditeljica je znanstveno-istraživačkog projekta Hrvatske zaklade za znanost Europski režim iregulariziranih migracija na periferiji EU: od etnografije do pojmovnika (ERIM, 2020-2024) te aktivna suradnica akademskih i aktivističkih kolektiva i inicijativa iz područja migracija.


Marijana Hameršak: Umjetnička knjiga igra / the game selme banich zbirka je pisama, emailova koje je autorica u razdoblju od 2019. do 2023. upućivala različitim institucijama, prvenstveno policiji, a nakon toga i drugim akterima vezano uz direktne dojave koje je dobila s granice. selma banich u tom je razdoblju inicirala osamdeset i pet molbi, odnosno uputila više stotina emailova za postupanjem za više od šest stotina osoba iz različitih zemalja od Sirije i Pakistana do Somalije i Konga, muškaraca, žena, djece, trudnica i drugih. U njima poziva odgovorne i druge adresate da preveniraju i sankcioniraju progone i nestanke, zatvaranja i otmice, da omoguće pristup sustavu azila, da osiguraju medicinsku pomoć ugroženima. Iz njezinih emailova saznajemo o uspješnim ishodima tih intervencija, ali puno češće o izostanku intervencija, o neobaziranju na molbe, kao i o protjerivanjima, izguravanjima s teritorija, premještanjima na lokacije na zelenoj granici, razodijevanjima, premlaćivanjima i sličnom.

Korespondencija i dokumenti koji se objavljuju u ovoj knjizi primjer su epistolarnog aktivizma, dopisnog, tekstualnog, direktnog otpora nasilju na granicama i oblik podrške ljudima u pokretu. Kao takve oni su u užem smislu dokument aktivističkih epistolarnih taktika, njihovih mogućnosti i zadanosti, situiranosti u konkretnim okolnostima, pa i reakcija u nju uključenih aktera. Oni su i dokument vremena i stanja na hrvatskim granicama i s njima na različite načine povezanih institucija i pojedinaca. Oni su i postaja na putu prakse koja se ne može zaustaviti, prakse otpora nepravdi, nasilju i brisanju. Oni su važni zbog toga jer u njima selma svjedoči, opisuje ono što se događa na granici, ali i zbog načina na koji selma imenuje ono čemu svjedoči. selma, recimo, o pušbekovima govori kao o otmicama, pozivajući nas da se i u hrvatskom kontekstu potajna protjerivanja i protokoli koji ih prate sagledaju i kao državno orkestrirane otmice, odnosno prisilni nestanci i da im se pristupi za tu vrstu zločina razvijenim konceptualnim, konvencijskim i drugim pravnim alatima.

Knjigu je oblikovala Ena Jurov koja je sa selmom radila i u drugim kontekstima, na oblikovanju drugih njezinih knjiga, ali i drugim radovima od kojih ću ovdje navesti spomen platno Prijelaz / The Passage posvećeno umrlim na granicama. Ena Jurov i Olja Savičević Ivančević nedavno su objavile važnu slikovnicu Djeca s Igrališta Madine Hussiny koja nas također može nadahnjivati hrabrošću s kojom imaginira drugačije svjetove od onih u kojima smo se zatekli.

Osim zbog sadržaja, knjiga je tegobna, mučna zbog šutnje koja njom odjekuje, šutnje onih kojima se selma u pismima obraća. To je prije svega šutnja onih kojima se obraća i koje moli za postupanje, šutnja policije i drugih institucija i tijela, humanitarnih organizacija i organizacija za ljudska prava.

I sama sam puno puta šutjela, nedjelovala. Stoga sam zahvalna na tome što je selma odlučila i uspjela okupiti te mailove u knjigu i što mi je dala priliku da se kroz pisanje predgovora, pa i ovu današnju promociju glasnije uključim. O knjizi će govoriti Drago Župarić Iljić, Josipa Lulić, Ivana Perić i autorica, selma banich.

Drago Župarić Iljić

Drago Župarić Iljić, izvanredni je profesor na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Koautor više knjiga i kourednik više zbornika koji se u nastavi istraživanjima bavi temama iz područja izbjeglištva, migracija, etničkih odnosa i sociodemografije. Drago je posredno primao selmine mailove, a u više navrata smo razgovarali na koji način bismo kao istraživači mogli podržati njezinu praksu. Ova se promocija nametnula kao prilika i zahvalna sam Dragi što je prihvatio poziv da govori na promociji.


Drago Župarić-Iljić: Radi se o radu na tome da se ljudima u pokretu koji su tu među nama, ali su istodobno i zaglavljeni na našim granicama, pa ih ujedno i vidimo i ne vidimo ih, čujemo i ne čujemo, da glas kroz ovu vrstu epistolarne forme. U ovoj je knjizi prvenstveno sakupljena jedna vrijedna dokumentaristička građa koja je dokument svih tih znanih i manje znanih, lokaliziranih proturječja cijelog europskog migracijskog i graničnog režima. Ona je dokument toga kako se taj režim utjelovljuje i rastjelovljuje na našim granicama. U tim prostorima divergencije i konvergencije različitih sekuritizacijskih i humanitarnih praksi, u kojima sudjeluju različiti akteri, od onih iz sfere državnog aparata i na njih navezanih službi, pa i onih možda paradržavnih, paravojnih, parapolicijskih i sl. koji mogu u tome sudjelovati, ne samo u našem kontekstu, do različitih humanitarnih aktera, novinara, akademske zajednice, svih ostalih koji su nekako prisutni u humanitarnom prostoru. Baš danas, prisjetimo se, točno prije deset godina, prve su tisuće izbjeglica došle na naše granice. Kretanje balkanskom rutom postalo je masovno i vidljivo, ubrzo se formirao i izbjeglički koridor koji je preko Srbije, Hrvatske i Slovenije išao do Njemačke. To se isprva prepoznavalo kao humanitarna kriza, ali se vrlo brzo pokazalo da se ne radi o humanitarnoj, nego o političkoj krizi, o krizi morala, krizi solidarnosti, krizi zajedničkih vrijednosti, unijskih i svakih drugih. Od zatvaranja koridora gotovo da ne prestajemo svjedočiti nekim vrlo nasilnim praksama. Iz selminih emailova objavljenih u ovoj knjizi, iz svih ili iz većine tih pisama, molbi, zamolbi, upita evidentno je da naša država krši dva temeljna principa međunarodne izbjegličke zaštite. Prvi je da svatko tko ima neki strah od progona – a svatko tko bježi iz svoje zemlje, zasigurno to ne radi zato što mu je to prekrasno i divno – ima pravo doći na teritorij druge zemlje i tu pokušati zatražiti zaštitu. To, kao što vidimo da brojni primjeri iz knjige pokazuju, ovdje često nije bio slučaj. Drugi je da kad su ljudi već došli na teritorij Hrvatske, kada su to uspjeli i kad su izrazili namjeru da zatraže zaštitui uđu u postupak odlučivanja o odobrenju zaštite, to, vidimo iz ove korespondencije, nažalost, ne znači baš puno. I tad su, naime, mogli biti privedeni, zatvoreni, pušbekani, nasilno vraćeni do granice, udaljeni itd.

Kada budete čitali knjigu, susrest ćete se i s brojnim svjedočenjima uskraćivanja i hitne medicinske pomoći, oglušivanja na pozive za spašavanje, pozive za pružanje neodgodive medicinske pomoći ljudima koji su ozlijeđeni na putu, i kada se radi, kao što je to u puno slučajevima, trudnicama, djeci i tako dalje i tako dalje. U tom su kontekstu, naglasio bih, svi zapravo ranjive skupine, jer su svi u nekoj poziciji rizika, ustvari nekoj vrsti povećanog, često i izrazitog rizika za vlastito zdravlje i život.

Frapantan je podatak da temeljna ljudska prava – kao što su pravo na sigurnost, zaštitu i zdravlje – bivaju zanijekana ili prebačena na osobnu odgovornost pojedinca. U literaturi se to naziva "herojska otpornost" - nekakav pristup "snađi se druže". Ova individualizacija ide ruku pod ruku s outsourcingom različitih usluga koje bi trebale biti dostupne u neoliberalnom kapitalističkom sustavu. Pritom zaboravljamo da su to zapravo zagarantirana ljudska prava svih nas, neovisno o etničkim, nacionalnim ili bilo kakvim statusima - nešto što bi trebalo biti dostupno svakome.

Nedavno sam čitao zanimljivu knjigu politologa Williama Plowrighta pod naslovom War on Rescue. Autor opisuje razloge zašto se države odlučuju na takav rat, protiv koga ratuju i koje mehanizme koriste.

Čitajući tvoj tekst, pronašao sam puno elemenata koji odgovaraju Plowrightovim tumačenjima. Države, prema njemu, vode taj rat jer percipiraju ljude u pokretu - migrante i izbjeglice - kao različite vrste prijetnji: ekonomskih, kulturnih, sigurnosnih. Posebno je zanimljivo da to rade i da bi prikrile zločine ili zloupotrebe sustava koji bi trebao služiti spašavanju. Mehanizmi toga, po autoru, mogu uključivati uhićenja, kaznene progone i zatvaranja, prijetnje, uznemiravanje i nasilje, te kampanje širenja dezinformacija. U našem kontekstu posebno zastrašujuće je što se ljude može oteti usred bijela dana bez ikakvih sankcija, da je državni aparat sposoban i spreman na, kako ih selma imenuje, otmice. Te se otmice događaju svugdje. Policija ljude odvodi na granicu, otima iz policijskih postaja, prihvatilišta za međunarodnu zaštitu, pa čak i iz bolnica. Ljudi mogu biti oteti iz autobusa, vlakova. Usudio bih se reći, ljudi su otimani čak iz šuma i brda, iz prirode same - izmješteni iz jednog prirodnog okruženja u posve drugo koje je možda tek nekoliko kilometara dalje, niz rijeku, s druge strane granice. Tu nema milosti prema nikome. Svi su jednako ranjivi, osobito trudnice, osobe s invaliditetom, starci, djeca i djeca bez pratnje. Svi su jednaki u strahu od mogućih nasilnih protjerivanja. selma u emailu od 9. kolovoza 2021., naslovljenom "Zašto ljudi nestaju iz prihvatilišta za tražitelje azila u Zagrebu", opisuje slučaj dviju somalijskih obitelji - dva bračna para, od kojih je jedna žena u petom mjesecu trudnoće. Odvezeni su iz Zagreba i ostavljeni na zelenoj granici s Bosnom i Hercegovinom bez ikakvih dokumenata ili objašnjenja.

selma pita: "Zar se Dan pobjede u Hrvatskoj slavi novim otmicama ljudi?" "Zašto hrvatska policija u fantomkama plaši, ponižava, šikanira i proganja djecu? Ovo su djecu pushbackali još dublje u šumu, policija ih je odbila zaštititi. Tko preuzima odgovornost za njihove živote?", i "Jedno od djece sutra ima rođendan." To su u određenom smislu apeli na ljudskost policijskih službenika, ali upućuju na dimenziju strukturne zakinutosti. Ono što bi se fukoovski nazvalo upravljanjem kroz neupravljanje - gdje je grijeh propusta jednako strašan po svojim posljedicama kao i aktivno činjenje.

Knjiga se uklapa u šira, višegodišnja nastojanja na dokumentaciju policijskog nasilja na našim granicama, od Black Book of Pushbacks Border Violence Monitoring Networka do izvještaja i svjedočenja drugih aktera, organizacija i pojedinaca. Oni, kao i neki emailovi u selminoj knjizi govore i o nasilju policajaca prema ženama. I onda selma u svom mailu pita zašto hrvatski policajci šamaraju žene, je li tako šamaraju i svoje majke i sestre, svoje supruge, svoje kolegice u službi. Sve su to pitanja na koja se ne dobiva odgovor. Nadam se da se bar netko zamislio u tom sustavu, jer sam siguran da je čitajući knjigu od početka do kraja napravljen pomak i ostvarena neka promjena - neke male pobjede koliko god, ali ipak su ostvarene.

Mi smo kao istraživači svjedočili tom nasilju kad smo obilazili teren i nailazili na fizičke artefakte i zapravo neke vrstu dokaza o sveprisutnosti nasilja - od mobitela i punjača u rijekama do odbačenih ruksaka, odjeće i obuće. U svemu tome malo me zabrinuo jedan podatak s terena. Nedavno sam radio intervjue s maloljetnicima bez pratnje. Oni nemaju apsolutno povjerenja u nikakvu vrstu autoriteta jer su na svojoj koži iskusili toliko loših stvari da su internalizirali to nasilje, shvaćajući ga kao normalizirani tijek svog puta.

Dokumentaristički aspekt vjerujem ima i arhiva koju si napravila - fotografija od ljudi koji su ti slali, kojima uvijek možeš potkrijepiti sva ova svjedočanstva. To nas vraća na priču o kriminalizaciji migracija i ljudi u pokretu, ali i solidarnosti. Tu je i problem dvostrukih standarda u odnosu prema osobama koje su raseljene iz Ukrajine pod privremenom zaštitom, u odnosu na sve ove druge vaneuropske, vrlo često i najčešće rasno profilirane, rasijalizirane ljude u pokretu koji onda bivaju podvrgnuti brutalnostima režima kontrole.

Za kraj ću se samo kratko osvrnuti na tehnokratski, ekspertni diskurs iz kabineta ministarstva koji selmu vrlo učtivo, s oprezom i pomalo blago poziva da ipak ne dijeli informacije svima. Ili ako ih dijeli, da dijeli informacije o pozitivno riješenim slučajevima isto tako. Na to ona odgovara vrlo borbeno. S jedne strane kaže: "Nisam u mogućnosti dobiti suglasnost migranata koju ste tražili, no moju suglasnost kao zabrinute građanke - imate. Nemate samo moju suglasnost, već i moju zamolbu da se istragom nastavite bez obzira na proceduru koja, ako smijem primijetiti, ne korespondira s trenutačnim stanjem na terenu." I kasnije dodaje: "Ne pristajem biti ušutkana niti zastrašena pokušajem kriminalizacije solidarnosti. Nastavit ću raditi na zaštiti prava onih koji traže međunarodnu zaštitu i surađivati s relevantnim organizacijama kako bismo osigurali pravdu i poštivanje međunarodnih standarda ljudskih prava."

U komunikaciji ukoričenoj u ovu knjigu osjeti se tuga, ljutnja, bijes i frustriranost. Istodobno je i svaka poruka koja završi s "Hvala vam svima, evo da vas obavijestim - jutros su osobe prebačene u Porin" ujedno i jedna mala, a za te ljude u tom trenutku velika pobjeda. Vršeći epistolarni pritisak selma i njezini suborci i suborkinje pokretali su akcije u kojima su se spašavali životi. Uvjeren sam da su emailovi o kojima je ovdje riječ zasigurno ublažili stradanja o kojima šutimo i svjedočimo.

To je zaista predan rad i hvala selmi i svima ostalima na toj požrtvovnosti, ljudskosti, hrabrosti i prkosu da se odupremo tom režimu koji uništava. Situacija danas nije baš sjajna, potreba će sigurno biti. Znači, nema druge nego: samo hrabro!

Foto: Mihaela Blagaić Kišiček

Josipa Lulić

Josipa Lulić je povjesničarka umjetnosti, ali i trenerica kazališta potlačenih, ujedno i motor Pokaza. Također je i aktivistica samoorganizirane SOS linije za podršku izbjeglicama Solidarity Line Croatia. Josipa je bila jedna od primateljica selminih mailova, a u knjigu je uključen i njezin poziv za spašavanje ljudi iz ledene Save.


Josipa Lulić: Knjiga je teška i to je sasvim u redu. Puno mi je lakše bilo čitati je kao knjigu nego pratiti svakodnevne mailove u realnom vremenu. Lakše je, jer knjiga ipak nudi jednu vrstu odmaka i ipak funkcionira kao zatvorena cjelina – uknjižena stvar. Činjenica da se radi o fizičkom objektu - o knjizi, o nečemu što je uređeno i prelomljeno nije nevažna. Pritom, doista svaka čast na tome na koji način knjiga vizualno funkcionira, odnosno izgleda. Činjenica, dakle, da držimo u ruci objekt koji nije trenutak hitnosti i reakcije daje nam prostor - meni daje prostor da mogu s tim i dublje i lakše raditi nego kada sam usred situacije. Sve to omogućuje jednu vrstu odmaka i posredovanja. To nam ujedno dozvoljava da uopće sagledamo stvarnost koja se krije iza ovih mailova.

Jako mi je bilo zanimljivo da se ovdje radi o selminim upitima i izvješćima posredovanim informacijama s granice koje prati ta strašna šutnja koja je već spomenuta. Zanimljiv je odabir da je selma odlučila izložiti svoju korespondenciju umjesto da izlaže direktne dokaze i korespondenciju s ljudima u pokretu. Na mnogo razina je to važna stvar. Čini mi se da je neka doza odmaka potrebna da uopće možemo procesuirati što se zaista događa kada je riječ o toliko mučnoj stvarnosti. Knjiga kao takva ne oduzima stvarnosti mučnost, nego joj daje formu koja omogućuje da od nje ne bježimo, da je ne negiramo, nego da joj pogledamo u lice.

Mislim da je ova knjiga nevjerojatno vrijedna jer daje prostor, ulaz u susret i razumijevanje onog što često nije moguće ili je preteško - što mnogima od nas nije dostupno u direktnom radu ili komunikaciji. U kontekstu edukacija o burnoutu, izgaranju susrela sam se s dva koncepta koji mi se čine važni za razumijevanje šutnje institucija, ali i nas koji svjedočimo nasilju institucija. Prvi je teorija pravednog svijeta. Ako su nam osnovni odnosi s primarnim skrbnicima kao djeci bili zadovoljavajući, stvorit ćemo uvjerenje da je svijet generalno pravedan, da se dobre stvari događaju dobrim ljudima. Kad se susretnemo sa stvarnošću koja potpuno krši tu osnovnu vjeru u pravednost svijeta, dolazi do teške kognitivne disonance. Kod sekundarne traumatizacije se ta vjera – to duboko uvjerenje – mijenja. Važno je razumjeti koliko je teško suočiti se s nečim što je toliko suprotno našem rano usađenom vjerovanju da postoji odnos između djela i posljedica, da se dobre stvari događaju dobrim ljudima, a loše lošim. Kad god sam pokušala s drugima pričati o nasilju na granicama - recimo na obiteljskim ručkovima - uvijek sam nailazila na otpor. S jedne strane, otpor prema vjerovanju da se to što pričam stvarno događa jer je u to o čemu pričam jednostavno nemoguće povjerovati. Na to najčešće reagiramo na način da krenemo iznositi sve gore i gore slučaje, ali što je priča gora, to je manja mogućnost da će ljudi povjerovati - jer je teže povjerovati da je nešto tako moguće. Ili će misliti da pretjerujem, da nisam dobro shvatila, da me netko zavarava, da ljudi koji mi govore pretjeruju, ili da sigurno nije tako strašno. Ako i prihvate da se tako nešto i događa, vođeni uvjerenjem o pravednom svijetu napravit će odmak: "Zašto onda uopće dolaze? Vjerojatno imaju razlog, pa su to zaslužili. Oni su to prouzročili." Taj refleks je vrlo ljudski, svima nam je blizak. Neki od nas su se samo našli više izloženi ili u poziciji da budu hrabri ili glasni. selmina je hrabrost inspirativna i ne znam kako da joj zahvalim. Ova knjiga, ukratko, ljudima omogućuje da mogu procesirati informaciju drukčije nego kad im pričamo za božićnim ručkom.

Drugi koncept koji mi se čini važnim za razumijevanje ove knjige je koncept moralnog distresa. Ne znam kako primjereno prevesti distress, pa ću govoriti o moralnom distresu. Uočen je i opisan prvo na vojnicima koji su bili suočeni sa zapovijedima koje su se kosile s njihovim moralnim uvjerenjima. Moralni distres se ne događa samo kada činimo nešto što je protivno našim vrijednostima, nego i kada svjedočimo nečemu što je duboko protivno našoj ideji pravednosti - a bespomoćni smo da nešto poduzmemo. Ili kada mislimo da ono što poduzimamo doprinosi nepravdi, ili naše nepoduzimanje i šutnja također pridonose nepravdi. Prvi put sam čula za moralni distres nakon što sam 2019. dežurala na SOS telefonu za podršku izbjeglicama Centra za mirovne studije. Našla sam se direktno suočena s porukama ljudi s granice, s događajima na granici. Nakon tjedan dana vratila sam telefon i rekla da ne mogu. Nije mi bilo dobro. Prijateljica koja se bavi psihologijom objasnila mi je da mi nije bilo dobro jer sam osjećala da svojom šutnjom ili svjedočenjem sudjelujem u nečemu što je strašno. Simptomi su vrlo slični posttraumatskome stresu. S moralnim distresom nosim se na način da energiju dajem u progovaranje, u traženje, u izgradnju malih prostora - koraka u odbijanje šutnje. Ne zato da budem hrabra, nego da preživim. Trudim se da me svjedočenje nasilju potakne na akciju, a ne zatvori u nezdrav krug patnje, krivnje, šutnje i straha. Kada se zaista suočimo sa strahotama, kada dopustimo da vidimo da se radi o ljudima - a ne pričama i brojkama - tada nam, ako se ne zaledimo, ustvari ne preostaje drugo nego da nešto napravimo, bar malo, korak po korak.

Ivana Perić

Ivana Perić je novinarka tjednika Novosti, članica Sindikata novinara Hrvatske i feminističkog kolektiva fAKTIV. U svom novinarskom radu trajno se bavi migracijama. Objavila je mnoge važne istraživačke članke, među njima i članak „Garaža za mučenje“ koji je povod jednom od prvih emailova u ovoj knjizi. Povodom tog članka selma u ime šire grupe upućuje molbu za postupanje, istragom Uredu pučke pravobraniteljice.


Ivana Perić: Jedan od prvih slučajeva u knjizi je garaža za mučenje u policijskoj postaji u Korenici. Ja sam bila u kontinuitetu na mailing listi kojoj se selma stalno javljala i obraćala. U nekom opsegu sam pisala o tome, nikako sveobuhvatno - puno je toga što ni ja ni moji kolege nismo popratili ili o čemu nismo izvještavali. Mogu govoriti iz pozicije medijske odgovornosti ili neodgovornosti oko ove teme. Već tada, ako gledamo unazad prije deset godina ili prije šest-sedam kad kreću slučajevi s kojima počinje ova knjiga, bilo je jako malo medija koji bi uopće bili skloni objavljivati ovakve teme. U međuvremenu se ta scena još dodatno razmrvila i oslabila različitim političkim pothvatima s kojima ste svi upoznati. Jedna stvar o kojoj se manje priča, a mislim da utječe na to zašto se mediji malo bave ovom temom i sustavnim problematikom hrvatske migracijske politike: postoji čak i u onom što se naziva progresivnim medijskim prostorima inzistiranje na takozvanom kredibilitetu koji često pada na leđa ljudima u pokretu. Vrlo često taj tip inzistiranja poziva se na stara novinarska načela koja podrazumijevaju da ljudi koji izlaze s teškom pričom stoje iza toga imenom i prezimenom, i da ako adresiraju doživljeno nasilje, to bude potkovano različitim dokazima.

Mislim da postoji razlika između tretiranja drugih kategorija žrtava nasilja i migranata, izbjeglica, ljudi u pokretu koji su doživjeli nasilje - od kojih se ipak inzistira na dodatnoj razini. To je problematično jer već postoji razvijena politika senzibiliteta prema nekim drugim žrtvama nasilja, pogotovo kada se radi o direktnim pričama. Ipak postoje načini kako novinari mogu doskočiti tome u nekoj mjeri, a to je da oni sami puno više bivaju na terenu i da dio svjedočenja dođe kroz njih da taj teret onda ne pada na ljude koji su već ugroženi. Na tome sam nastojala u svom radu. Pogotovo ako su protjerani ili oteti, jer to znači da će morati opet proći kroz te zemlje. Navođenje imenom i prezimenom u novini ili takav tip izlaganja ne da im ne ide u prilog, nego se izlažu mogućem nasilju zbog svog progovaranja u medijima. Znam slučajeve u kojima se tako nešto doista i dogodilo. Dakle, ne da im se ne isplati, nego svima je jasno da su se potencijalno samo dodatno opteretili, odnosno zatvorili prostor mogućnosti.

Također, važno je istaknuti da je u ovoj knjizi primijenjeno bluriranje, zamagljivanje imena kao oblik zaštite ljudi. Možda su mogli neki od nas primatelja ovih mailova biti manje zaštićeni u tom smislu - manje blurani. Svi mi koji smo bili s ove strane zaštićeni smo u mnogim aspektima svoga djelovanja i trebamo biti vidljiviji, trebaju se vidjeti propusti različitih aktera koji su odgovorni i bili dionici svjedočenja. To je bitno reći na medijskoj razini.

Osim toga, meni je, iako sam potpuni laik u umjetničkoj produkciji, drago da je ovo objavljeno kao umjetnička knjiga iz perspektive političkog kulturnog rada. Ova knjiga je nastala iz direktnog angažmana i svjedočenja i nikad nije bio proces koji je započeo s intencijom da iz toga nastane umjetnička knjiga. Ona nije umjetnički proizvod na koji je naknadno kalemljen politički narativ - što je često slučaj u kulturnoj produkciji zbog čega se događa vrlo površna naknadna politizacija. Svaki put kad bi došao mail od selme potpisan "samostalna umjetnica", bilo mi je drago da se netko tko se bavi ovakvim radom paralelno pozicionira i iz perspektive kulture i umjetničkog rada. selmin rad u kontinuitetu pomiče granice odgovornosti i na toj razini je neizmjerno vrijedan jer vraća neki tip političkog, direktnog u tu sferu.

Jednu stvar bih voljela spomenuti. Spomenuto je da nismo ovdje da se bavimo hijerarhizacijom patnje i svi ljudi na putu su ranjivi, ali kad budete listali knjigu, vidjet ćete koliko je djece, a to je ono što mi je poznato iz novinarske prakse. Maloljetnika, koje mislim da je bolje zvati djeca, jer se ustaljuje taj naziv maloljetnici s razlogom da se zapravo olabavi realitet teškoće koje ti klinci proživljavaju na putu. Naravno, svi ljudi koji moraju proći ovakve putove jesu ranjivi i u teškoj situaciji, ali golemi broj su djeca i mislim da je u redu to naglasiti kad razmišljamo o ranjivim skupinama na putu. Njihovo postojanje je najčešće brisano kroz termine mladića, muškaraca, maloljetnika – portretira ih se gotovo kao one koji su trebali ostati negdje i boriti se u ratu.

19.10.2022., Skela, na lokaciji pušbeka, foto: Marijana Hameršak

selma banich

selma banich, umjetnica i aktivistica. Radove stvara u mediju performansa, kroz akcije i intervencije u javnom prostoru te angažirane javne prakse u zajednicama. Svoju umjetničku praksu temelji na procesualnom, istraživačkom i aktivističkom radu, vođena idejama anarhizma i feminizmom. Umjetnost koristi kao alat za društvene promjene, razumijevanje i izgradnju odnosa.


selma banich: Čudno mi je reći knjiga jer to za mene nije knjiga, to je praksa koja je u ovoj iteraciji dobila taj format i nadam se da će dalje ovaj format biti koristan za nastavak borbe. Ta dugogodišnja praksa koja nije moja, nego je praksa komunalnosti, praksa zajedništva koja je donijela puno bolnog, ali mi je donijela i osjećaj zajednice, sada je dobila svoj knjižni oblik. Donijela mi je osjećaj drugarstva s ljudima s kojima sam možda bila u kontaktu jednom i nikad više, a isto tako s ljudima koje danas mogu zahvalno zvati drugaricama i drugovima. Ta praksa donijela mi je zahvalnosti za drugarstvo, za zajednice kojih mogu biti dio.

Ideja je bila da u ovoj manifestaciji ili formatu knjiga može biti korisna u budućim pokušajima pravnih litigacija, posebno u kontekstu sprječavanja Dublina koji su danas sve češći. Ona može biti korisna za razotkrivanje zločina države Hrvatske i praksi koje Hrvatska i njezine institucije svjesno provode. Iza objavljivanja knjige je i ideja da bude na pomoć narodnim tribunalima na kojima ćemo možda razmišljati o kategorijama kao što su reparacija i transformativna pravda. Kad govorim o zločinima države Hrvatske - mislim na sustav praksi koje proizvode zločine za koje možemo reći da ih svjesno provodi država kao oblik organiziranja zajednice i njezine institucije.

Ideja protokola koji stoji iza ove prakse je došla iz logike: ja znam, da ti znaš, da on zna, da mi znamo. I na taj način nema više ničega što je nedostupno, sakriveno, nevidljivo. Sve je hipervidljivo i hiperprisutno.

Ta je praksa nadam se donijela podršku i olakšanje mnogima na putu. Mene je prvenstveno plašila mogućnost vlastite dehumanizacije, da ću podleći pritisku tog sustava dehumanizacije ljudskog života. U tom smislu se želim zahvaliti zajedništvu koja stoji iza ove prakse - aktivistkinjama i volonterima, hotlinijama, pravnicima i odvjetnicama koje su zastupale ljude u pokretu i svima iz BCC-a , odnosno slijepe carbon copy grupe primatelja koji su bili konstantno sa mnom, kao ljudi i drugari, medijske radnice, znanstvenici.

Drago mi je da se ovaj protokol i praksa nastavljaju dalje, snažnije nego ikad kroz Solidarity Line Croatia - hotliniju iza koje stoji zajednica koja nastavlja graditi infrastrukture solidarnosti i skrbi koje su nam otete. Otimaju se ljudi, a nama su oteta prava na institucije skrbi, prava da možemo garantirati da su one i dalje moguće.

U knjizi je objavljena moja korespondencija s institucijama i podržavateljima. Treba reći da istovremeno postoji i korespondencija koja se ne nalazi u knjizi. To je korespondencija iz razgovora s osobom koja je uputila poziv za pomoć, kao i oprema koja ga prati: screenshotovi live lokacija, fotografije ljudi i stanja u kojima jesu, dokazi o zločinima koji su počinjeni.

Najteže mi je bilo kad bih zvala službenika iz policijske postaje da ga obavijestim da je osoba upravo ušla u tu postaju - jer mi je sekundu prije poslala fotografiju kako ulazi - a taj isti službenik mi tvrdi da tamo nema nikakve osobe. Taj trenutak kad se rastače osjećaj humanosti i kad se ta dehumanizacija prelijeva iz onih koji su sistemski dehumanizirani - ljudi u pokretu - do nas koji svjedočimo, do onih koji te zločine čine.

Ovdje moram reći da je u tim postajama bilo ljudi koji su bili u redu i moram uzeti u obzir da biti u takvoj službi ima svoj background, svoje razloge. Možemo govoriti o ljudima koji su primorani tako raditi da bi stvarali osnovnu egzistenciju kao i mnogi drugi. Ali isto tako ima ljudi za koje vidiš - stvarno svjedočiš da postoji pristanak da se učini zlo, da se učini nešto što ide na štetu drugog ljudskog bića.

Postoji parapolicija, postoji paravojska - posve jasan chain of command koji omogućava da se događaju zločini na granicama, ali i na širem teritoriju. To podsjeća na ono što se događalo i ranije - grobovi ljudi u pokretu zapravo su novi sloj na slojevima grobova ljudi iz jugoslavenskih ratova, iz Drugog svjetskog rata. Možemo govoriti o istom režimu koji se ponavlja i trenutno targetira još toliko nas, makar itekako počinje targetirati ljude koji se suprotstavljaju oblicima institucionalnog nasilja ili militarizacije društva.

Kad ste govorili o šutnji, nisam mogla ne misliti na šutnju oko Gaze, oko Palestine. Ova zadnja šutnja oko Palestine još je jedan sloj šutnje o nasiljima koja svakodnevno žive ljudi u pokretu. S druge strane, ona nije neutralna - ima svoje jasne manifestacije u smislu ostvarivanja političkog i ekonomskog profita. Hrvatska se naoružava istim tehnologijama - tehnologijama genocida koje se danas testiraju na Palestincima. Ta se tehnologija danas koristi na granicama Europske unije, uključujući Hrvatsku, targetira ljude u pokretu, testirat će se na nekome tko je bio dio antifa demonstracija.

Važno mi je naglasiti da osjećam ovo kao svoju praksu komunalnosti, zajedništva, praksu koja mi je bila važna da preživim. Praksi koja mi omogućuje da budem dio grupe koju sam izabrala. Ne postoji neutralnost. Ili si na strani okupatora ili si na strani onih koji se svim sredstvima bore protiv toga - kao i u slučaju Palestine.

Želim se vratiti na paralizu i šutnju o kojoj se danas ovdje govorilo. Osjećam da nam se stalno sužava horizont i imaginacija onoga što bi se trebalo dogoditi, što bismo trebali reći, što početi raditi. Ova praksa je nastala iz osjećaja da mi je netko oduzeo pravo da govorim, pravo da djelujem i pravo da stvaram odnose pod uvjetima za koje smatram da su u redu, s ljudima za koje znam da im je to važno. Došla je iz potrebe da nastavim prakse toliko puno drugih ljudi prije mene i nakon mene koji rade to isto. Ovo vidim kao jedan pokušaj nastavka komunalnosti otpora, komunalnosti skrbi i komunalnosti poziva da stvaramo drugačiji svijet. Pa makar mail po mail, korak po korak, članak po članak, predavanje po predavanje.

Josipa Lulić: Ne bih htjela imati zadnju riječ, ali bih htjela u tom tonu dodati - jer smo pričali o traumi svjedočenja - postoji nešto što se zove vikarijska otpornost. Tako se opisuje to da u svjedočenju otpora i sudjelovanju u otporu mi sami postajemo slobodniji. Ta hrabrost nastaje kroz djelovanje i donosi osjećaj unutarnje slobode.

Hvala ti, selma, što si za mnoge, za mene svakako, otvorila prostor da možemo svjedočiti - da mogu svjedočiti tvom otporu i tvojoj slobodi koja može biti zarazna.

Čini mi se važno, možda i kao poziv svima - ako vas ovo inspirira, ako želite slati ovakve mailove institucijama i razgovarati s MUP-om, postoji struktura nastala iz svega što je selma radila. Možda ne sama jer znam da ti tako ne radiš, ali definitivno si bila najizloženija. Stvorio se kolektiv, prostori gdje se stvari dijele, gdje se zajednički učimo, osnažujemo, podržavamo. Tu više nismo sami, nego nas je uvijek više.

Ako imate potrebu, ako vam se čini da je aktivno svjedočenje nasilju ujedno i čin otpora, pozivam da se uključite u Solidarity Line.

Cijela knjiga dostupna je online na https://bit.ly/igra-the-game