Ivan Lovrenović | Otišao je fra Luka
Otišao je fra Luka Markešić.
Vjerujem da ga ni u zadnjem času ni na trenutak ništa nije poljuljalo u njegovu čvrstom i nepomućenom vjerovanju, da odlazi Onamo, Njemu na istinu, pa kako On dâ…
Vjerujem da je, kao fratar i kršćanin staroga kova, intimno živio po uputstvu svojega znamenitog predšasnika fra Stipana Margitića iz Izpoviedi karstianske (Mleci 1701): „I neka znaš: mučno se je na smrt pripraviti, ako se izdaleka ne pripraviš.“
Vjerujem da je bio sretan čovjek – i u svojoj čvrstoj i lijepoj Vjeri, kao i u svim svojim drugim vjerovanjima, onim svjetovnim, nesvetim: nije ga izjedala muka sumnje, nije se davao skepsi, nije se zamarao vaganjem različitih mišljenja o istoj stvari.
Sva su mu vjerovanja bila od jednoga komada, od jedne Riječi – bijaše čovjek-monolit.
Da je moguće nevjerovati, ne biti vjernik – s time se nije mirio nikako.
U doba našega drugovanja ništa nije pomagalo odricanje od vjere i od Crkve koje sam očitovao da bih olakšao i njemu i sebi, da nam budu čisti računi. On bi uvijek, samo njemu svojstvenim uporstvom, ponavljao: „katolik si ti, dobar kršćanin, jašta si…“, smatrajući to, valjda, investicijom u spasenje zabludjeloga, in spe.
Prije nego što je neslavno prekinuto, drugovanje nam je trajalo dugo, sve tamo od kraja osamdesetih prošloga vijeka: cijela mala historija, koju bi jedanput možda valjalo ispisati radi svih njezinih velikih trenutaka, i radi svih dobrih stvari učinjenih zajedno. Da one druge, o kojima se – naopako i zlurado – ionako sve zna, ne ostanu jedine upamćene.