Slobodan Milošević tokom osamdesetih godina politički uzrasta kao čedo Ivana Stambolića, da bi njihov sukob počeo onda kada je dijete dovoljno ojačalo da mu više ne treba nikakvo očinstvo. Taj se princip od tada na dalje proširio u svim političkim fiziologijama Balkana, pa tako danas za pravu Hrvatsku desnicu negdašnji lideri kao Tuđman i Sušak nisu pravi Hrvati već veleizdajnici. Kompleks autoriteta i želje za nacionalno revolucionarnom promjenom slike svijeta, za jasnom i etnički čistom perjanicom novog horizonta povijesti, pokazao je, treba mrtve očeve kao svoj temelj.


Godine 1986 događa se prirodna smjena srpskog rukovodstva i Stambolić postaje predsjednikom SR Srbije a Milošević predsjednik Saveza komunista gdje se odmah razilazi s Dragišom Pavlovićem stvarajući poslušničku nacionalističku frakciju koja računa na snagu Srbije i njenu samodovoljnost, a ne na dijalog većine i manjine kada se radi o multietničkim pitanjima. Na Osmoj sjednica Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije, održane 24.9. 1987., Miloševićeve pristaše osvajaju većinu i započinju političke čistke u svim područjima i na svim nivoima republike Srbije, a Miloševićevi oponenti Pavlović i Stambolić bivaju što odmah što nakon nekoliko mjeseci razriješeni svih dužnosti. Osma sjednica tako je postala simboličko mjesto rođenja nove političke generacije koja je težila ratu, nacionalističkoj hegemoniji i ratnom rješenju problema poznatog pod nazivom SFR Jugoslavija.


Nakon političkog poraza, nespreman za nacionalističku vrisku i buku, za fašističke metode vladanja, kao komunista i humanista, Stambolić pokušava sve da smijeni Miloševića i spriječi krvoprolića, no to mu ne polazi za rukom. Gotovo jedno desetljeće slovi kao kritičar srpskog režima i velikosrpskog nacionalizma, javno se suprotsavljajući brutalnim ratovima i vodstvu koje ih je pokrenulo, Memorandumu Srpske akademije nauka i umjetnosti koji su bili osnova takve ratne kampanje, i cijelom tom užasu za kojega se i sam osjećao u neku ruku odgovornim jer je samog vožda politički porodio.


Stambolić se 1991. godine pridružio antiratnim protestima u Beogradu, a godinu dana poslije podržao je studentski bunt. 1995. objavljuje knjigu ‘’Put u bespuće’’ koja opisuje događaje iz prethodnog perioda i politiku Slobodana Miloševića: ”Kad se pogleda njegova politika danas vidi se da on sve od slovenačkog kontraudara, kad mu ne daju miting u Ljubljani, ide iz poraza u poraz. Svaki novi poraz je veći. Ali, i svaki novi poduhvat je veći od prethodnog, a potire i zatrpava prethodni.”


U kolovozu 2000. godine Ivana Stambolića je nedaleko njegove kuće kidnapirala i ubila srpska specijalna policija po Miloševićevom naređenju. Sluteći takvu sudbinu, Stambolić je unaprijed proročki rekao: “Čak mi i neki srpski akademici skreću pažnju sa vidnom zabrinutošću. Mole me da prevaziđem sporove sa Akademijom, jer, u suprotnom, može doći do potresa, u kojima ću, možda, baš ja biti prva žrtva.“


Ubistvo oca, ono simboličko, tako je u suvremenim političkim promjenama povezano s odbijanjem da se pristane uz nacionalsitički režim, da se ”evoliura” u velikosrpstvo i da se humanizam zamjeni fragmentiranim pravoslavljem.


Autor: Marijan Grakalić | Radio Gornji Grad


ivan stambolic_grob