Jezik i (a)nacionalizam u školi: Je li jezik sredstvo za sporazumijevanje ili za nacionalnu identifikaciju?
Sa tribine 'Jezik i anacionalizam u školi', prvog razgovora u planiranoj seriji tribina 'Neće jezik nego pravo', u organizaciji Udruženja za jezik i kulturu Lingvisti
Kako predavati jezik u školi da nastava uključuje i B i H i S i O, pri čemu ovo B-H-S označava znamo već šta, a O one ostali koji se ne identificiraju sa prva tri slova? Šta je cilj nastave jezika: naučiti se pismeno izražavati ili memorirati pravila? Koliko se jezik tretira kao sredstvo sporazumijevanja, a koliko kao oznaka nacionalnog/etničkog identiteta? Kako proširiti nastavni plan i program tako da se sa đacima razgovara o političkoj upotrebi jezika? Kako i zašto đake podučavati da prepoznaju nacionalističku retoriku? Kako se nastavnice i nastavnici mogu preispitati da li su nacionalisti? O ovim i drugim pitanjima raspravljalo se 10. juna u Međunarodnom centru za djecu i omladinu Grbavica, na tribini Jezik i anacionalizam u školi, prvom razgovoru u planiranoj seriji tribina Neće jezik nego pravo, u organizaciji Udruženja za jezik i kulturu Lingvisti.
Pod moderacijom Sandre Zlotrg, s posjetiteljima su razgovarali: Klaudija Mlakić Vuković (nastavnica u osnovnoj školi i suradnica Školegijuma), Damir Šabotić (nastavnik u srednjoj školi, književnik i književni kritičar) te Nenad Veličković (književnik, profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu i glavni urednik Školegijuma).
Složili su se da jezik (treba) da služi za sporazumijevanje, izražavanje misli, da bi ishodi nastave jezika trebali biti funkcionalni: da učenici mogu jasno izraziti misao i da prije svega shvate jezik kao sistem znakova za sporazumijevanje i spoznaju svijeta, a ne kao sredstvo za nacionalnu identifikaciju.
Prof. Šabotić opisao je iz svojih iskustava iz nastave kako reagira na dijalektizme i upotrebu nestandardnih riječi od strane učenika. Uvijek im ukaže na normu, skrene pažnju na jezički standard, (dakle na ono što je dogovorom usvojeno), ali ne želi nametati vlastite jezičke vrijednosti. Primjerice, uvijek je nezgodna situacija kada kao nastavnik na času bosanskog jezika mora učeniku koji je napisao uopšte tu riječ ispraviti u uopće, jer tako nalaže jezička norma koju je na tom mjestu dužan sprovoditi.
I u šta se onda pretvara jezik, u sredstvo nerazumijevanja ili sporazumijevanja, pita se prof. Veličković. Dodaje kao je ideja nemiješanja suština fašizma/nacizma, a upravo ta ideja nemiješanja je ona ideja koja stoji iza čistunstva u jeziku. („Hoćemo li nosati oko ruke trake sa slovima B/H/S kako bi se znalo ko je ko i kako bi se izbjeglo miješanje po bilo kojem pitanju, od jezičkog do bračnog?“)
Zašto u sistemu obrazovanja postoje laži? Primjerice, zašto se uči kao gotova činjenica da je Povelja Kulina bana napisana bosančicom (i tako svi odmalena zahvaljujući udžbenicima i nastavnicima „znaju“ da je napisana bosančicom), a ona je zapravo napisana ćirilicom? Dolazi li do takvih greški svjesno ili nesvjesno? I što je gore: biti neznalica ili manipulirati stvarima iz ideoloških razloga? Možda je lakše podnijeti neznanje, nego kad neko zna a laže. I čemu inače mistifikacija oko bosančice, ćirilice i slično? I ako ćirilica – kako mnogi vole reći – nije „naše“ pismo, kako onda da se odnosimo prema istorijskim dokumentima napisanim ćirilicom? Jesu li onda oni „naši“?
Što je cilj nastave književnosti bila je druga velika tema razgovora. Posebno u kontekstu postojanja maturskih ispita nakon osnovne i srednje škole, pitanje je koliko se ograničava kreativnost nastavnika i potencijal nastave književnosti činjenicom da na kraju krajeva nastavnik mora istrenirati djecu za završne testove koji se uglavnom sastoje od glupavih pitanja.
Kroz diskusiju o Hasanaginici dotaklo se i „svetoga trojstva“ bošnjačke književnosti i identitetske politike: Stećaka, Povelje Kulina Bana i Hasanaginice. U temelju su stećci i sva mistifikacija koja se van svih istorijskih činjenica i kontekstâ veže uz njih, zatim se nadovezuju Kulinova povelja („rodni list bosanske državnosti“) i Hasanaginica. Međutim, glavna rasprava koju Hasanaginica treba proizvesti jest ona o patrijarhatu. Kako je istakla prof. Mlakić Vuković, patrijarhat je uvijek lako prepoznati kad je stvar prošlosti, naslikan crno-bijelo, ali je mnogo teže prepoznati njegove današnje forme. Primjerice, kako se nadovezuju ostali, i danas se muški i ženski subjekt oblikuju u skladu s patrijarhalnim normama. Ženskoj djeci se kao igračke kupuju lutke beba i plastično posuđe, a muškoj plastični pištolji i auta.
Jedna od zaključnih misli bila je ideja prof. Veličkovića o formuliranju četvrtog programa: želja mu je da se napravi školski program koji neće biti ni B ni H ni S, koji će biti utemeljen na istini, a ne na – za nacionalne potrebe fabrikovanoj – laži. Zašto roditelji s pozicija nacionalizma mogu tražiti neka prava, a roditelji s pozicija anacionalizma ne mogu?
Franjo Šarčević, Prometej.ba
.