Uspavanka

Rodila te nisam uzalud

sred pustinje.
Zato što se ovdje cara
ne spominje.
Uzalud te u njoj tražiti
studen skora
prevladava zimi više
od prostora.
Nekom lopte i igračke
dom prostrani.
A tebi za igre dječje
pijesak sami.
Pustinji se ti prikloni
kao sudbi.
Gdje si, da si – od sad u njoj
sine, budi.
Prsima te ja othranih
one su ti
naučile na bezljudnost
pogled pusti.
Ona zvijezda – u daljini
strašnoj mutnoj –
sjaj od tvoga čela, zna se,
Vidi u njoj.
Pustinji se ti prikloni,
ispod noge, ovdje,
osim nje, tvrđave
nema druge.
U njoj pogled vidi sudbu
u daljini
u njoj lako prepoznaješ
križ na Dini.
Nema u njoj ljudske staze!
To je veća
i bezljudna da je minu
sva stojeća.
Pustinji se ti prikloni,
sine,
kao prsti k vjetru čuteć: nisi
tijelo samo.
Navikni se živjeti s tajnom:
osjećanja
sviknut će se da je ovdje.
Pustoš krajnja.
Nije gora ta od one:
duža makar,
tu za tebe ljubav ima značaj znaka.
Pustinji se ti prikloni
sine, k zvijezdi
koja lijuć svoju svjetlost
nad njom jezdi.
Kao lampu da upali,
da se u čas
sjetiš sina što je ovdje
duže od nas.
(1992)

Zbogom sad

Zbogom sad,
zaboravi me
i ne osudi.
A pisma spali
kao most.
Bio ti hrabar
i na putu spravan,
bio i prav
i jednostavan.
U magli odsada
nek ti se lije
zvjezdani sjaj,
i neka nada
dlanove grije
kraj tvoga ognja.
Bilo ti mećava,
snjegova, kiše,
i bijesan plamen tvoj
i sreće više
nego za mene.
Bio ti moćan divan broj
što trese tvoju grud.
Sretan sam i za one
koji će s tobom
dijeliti možda
svoj put.

(1957)


Sonet


Za prozorima zatvora mi siječanj
prođe, i začuh pjesmu robijaša
iz ozidanih ćelija u nizu:
"Naš jedan brat se dokopa slobode".
I sad još čuješ pjesmu robijaša
i nečujnih koračanje stražara,
i sam još pjevaš, i to pjevaš nijemo:
"Zbogom, o siječnju".
Licem ka prozoru,
još uvijek piješ grlom topli zrak
a ja tumaram u mislima opet
sa saslušanja pa na saslušanje hodnikom k onoj zemlji u daljini,
gdje nema siječnja, veljače, ožujka.


(1962)



1. Siječnja 1965. godine

Zaboravit će ti adresu
kraljevi, neće biti zvijezda,
i tek kad vjetrovi pronesu
tih jauk, čut ćeš kao negda.
Zbacit ćeš sjenu s trudnih pleća,
svijeću utrnuti pred san,
više je dana nego svijeća
tvrdi kalendar sam.
Što je to? Tuga? Tuga neka?!
Poznati napjev napamet.
On se i ponavlja. Pa neka.
Neka uspostavi svoj red.
Neka čuju se u smrtni čas
kao zahvalnost oka, usta,
onom što gledat tjera nas
gdje je daljina pusta.
I nijemo gledajući plafon, jer čarapa se prazna njiše,
shvatit ćeš: škrtost - tek je zalog
tog sto je star sve više.
I kasno je za čuda sva.
I, prema nebu s pogledom,
to da si sam ti iskren dar
osjetit možeš odjednom.

(1965)

Josif Brodski; Postaja u pustinji, Litteris, Zagreb 2012., (str 21-196)