Malo kome izvan Splita, osim onima koji detaljnije prate politiku u Hrvatskoj i ostatku Zapadnog Balkana, je poznato ime Martina Pauka. Pauk je splitski gradski vijećnik iz stranke Neovisni za Hrvatsku čija je predsjednica Bruna Esih, a prije osobnog sukoba druga istaknuta perjanica te stranke bio je Zlatko Hasanbegović.

No, da ne idemo zaobilazno i da pređemo odmah na stvari: čovjekolika kreatura Martin Pauk je balavi fašistoidni i nacistoidni mamlaz, koji je splitskoj gradskoj vlasti predložio da se na brdu Marjan podigne spomenik jednom balavom ustaškom mamlazu iz 1940-ih, a gradonačelnik Opara, HDZ-ovac, to prihvatio.

Što je bio Split u Drugom svjetskom ratu i poslije njega, tko je bio mamlaz Frane Tente (koji se, naravno, danas predstavlja pravednim narodnim mučenikom) i što je Split danas, piše Boris Dežulović u tekstu Sjaj i bijeda ustaškog Splita u tjedniku Novosti. Tekst prenosimo u cijelosti.


Splitski gradonačelnik Andro fetivi Krstulović rečeni Opara na posljednjoj je sjednici Gradskog vijeća prihvatio prijedlog mladog vijećnika Martina Pauka za podizanje spomenika ustaškom gerilcu Frani Tenti, splitskom adolfescentu koji je – stoji u obrazloženju – 1947. s kamaradima na Marjanu, Udbi pred nosom, podigao hrvatsku zastavu, pa pod nerazjašnjenim okolnostima umro na izdržavanju robije u Lepoglavi. Na koncu veličanstvenog projekta historijske revizije, sedamdeset godina kasnije Tente je, eto, pretvoren u simbol hrvatskog Splita, nacionalnog velikomučenika i mitsku figuru splitske povijesti.

Krenemo li, međutim, s tog slučaja skidati još svježe naslage mita i legende, i oljuštiti ga do prve suhe činjenice, vrlo brzo doći ćemo do močvarnog sloja koji teško može nositi jedan tako veličanstveni spomenik.

Frane Tente rođen je 2. travnja 1928. i imao je jedva šesnaest godina kad se 1944., nedugo nakon kapitulacije Italije i ulaska Nijemaca u grad, kao učenik četvrtog razreda Realne gimnazije upisao u Ustašku mladež. U to vrijeme, zanimat će vas možda, dvanaest i pol hiljada Splićana već je bilo u partizanima – gdje će ih poginuti tisuću i pol – dok ih je u Narodnooslobodilački pokret u gradu uključeno čak petnaest hiljada. U jednom pak dnevnom izvještaju Ustaška nadzorna služba javlja kako istih tih dana 1944. ‘ustaški pokret u Splitu imade svega oko pedeset pripadnika i simpatizera, a Ustaška mladež oko pedeset muških i ženskih pripadnika’. Valja na ovom mjestu podsjetiti kako se u isto vrijeme Splitom šepuri tek nešto manje, točnije četrdeset pet četnika.

Nekoliko mjeseci kasnije partizani ulaze u Split, a golobradi Frane Tente – sad već ustaški jurišnik – bježi u Zagreb, gdje se u svibnju 1945. priključuje dugačkim kolonama ustaša i domobrana u povlačenju prema Bleiburgu. Partizani su ga zarobili negdje kraj Dravograda i poslali u logor u Bjelovaru, odakle je uskoro pušten na slobodu.

Frane se nakon toga vraća u Split, gdje najnormalnije nastavlja školovanje i upisuje peti razred Klasične gimnazije. U školi se, međutim, opet okružuje i druži s reakcionarnom mladeži – među kojima su, eto malo zabave u ta zla vremena, neki A. Krstulović, Ante Tomić i stanoviti Markovina – s kojima planira protudržavne diverzije. U srpnju 1946. uhvaćen je tako u ispisivanju protudržavnih parola i raspačavanju ustaških letaka, ali je nakon ispitivanja u prostorijama Odjeljenja Udbe za grad Split ipak pušten na slobodu.

Ni mjesec dana kasnije, u kolovozu 1946., Tente je ponovno uhapšen, ovog puta zbog crtanja portreta Ante Pavelića i velikog slova U, što su u dvorištu Klasične gimnazije osvanuli na Poglavnikov imendan 13. lipnja. Frane je priznao djelo, ali nakon što je pokazao ‘kajanje zbog svega’ – potpisavši kako je, ‘ukoliko bi se ubuduće otkrilo da i najmanje radi protiv države, spreman snositi najveću kaznu’ – ponovno je pušten na slobodu.

Sad već punoljetni Frane u jesen te 1946. najnormalnije je upisao šesti razred Klasične gimnazije, ali kajanje ga nije predugo držalo. U školi se povezao s grupom okupljenom oko starijeg učenika Frane Bettinija – ambiciozno nazvanom Hrvatski oslobodilački pokret – sa zadatkom vrbovanja novih članova. U svibnju 1947. cijela grupa, njih dvanaest, uhapšena je zbog protudržavnih aktivnosti, od ispisivanja parola na javnim mjestima, raspačavanja propagandnih materijala i poziva na pobunu, te famozne ustaške zastave na Marjanu, podignute 10. travnja te godine, na šestu obljetnicu uspostave NDH.

U čuvenoj ‘akciji zastava’ Tente, međutim, uopće nije sudjelovao: zbog nje su optuženi i osuđeni Frane Bettini i još dvojica. Kao posljednji optuženi i najmlađi u grupi, Frane Tente se, razumljivo, ovaj put ipak nije izvukao: na najmanju kaznu od svih – tri godine robije s prisilnim radom – osuđen je zbog svojevrsnog kršenja ‘uvjetne kazne’, onih dakle dijeljenja ustaških letaka i Poglavnikova portreta. U sudskom spisu ostala je tako kao zanimljiv kuriozitet zabilježena njegova olakotna okolnost: tri puta hapšen zbog ustaških provokacija, mladi je blajburški zarobljenik bio, naime, ‘ranije nekažnjavan’. Nakon presude odveden je u Šibenik, pa u kaznionicu Lepoglava, gdje je te zime, 8. studenoga 1948., u dvadeset prvoj godini i umro, službeno od ‘vodene upale porebrice i tuberkulozne upale mozgovnih opna’.

I to je sve. Mučna jedna i tragična, mala, kratka i glupa hrvatska sudbina. Ništa manje, ali teško i išta više.

Rezimirajmo, uostalom, tu sudbinu. Frane je bio golobradi gimnazijalac kojemu se – u godinama kad golobradim klincima svakakve pizdarije padaju na pamet – učinilo odličnom idejom usred partizanskog grada upisati u ustaše: stroga nova komunistička vlast na koncu ga je pokupila negdje oko Bleiburga i kao maloljetnika pustila kući. Onda se Frani učinilo odličnom idejom usred netom oslobođenog i gotovo stopostotnog partizanskog grada dijeliti ustaške letke: stroga nova vlast ukorila ga je i opet kao maloljetnika pustila kući. Onda se Frani učinilo odličnom idejom usred partizanskog grada crtati Poglavnikov portret: stroga nova vlast ga je posljednji put upozorila i kao maloljetnika po treći put pustila kući.

Onda je balavac napunio osamnaest, pa mu se učinilo odličnom idejom usred partizanskog grada pridružiti Hrvatskom oslobodilačkom pokretu i s desetak mladih jurišnika rušiti državu. I stroga nova vlast – ovako posloženo, prilično razumljivo – konačno ga je poslala na sud.

Bez ikakvih ambicija da budem advokat poslijeratnim jugoslavenskim vlastima – za mladež-ludež kojoj u nježnim godinama svakakve pizdarije padaju na kratku pamet uvijek imam viška razumijevanja – u to vrijeme, svega dvije godine poslije završetka najkrvavijeg rata u cjelokupnoj povijesti čovječanstva, golobradi nacist ne bi se ništa bolje proveo baš nigdje u oslobođenoj Europi. Iz očitih razloga na ovom mjestu neću ni spominjati što bi se pak dogodilo, recimo, golobradom nekom splitskom Srbinu zarobljenom u Oluji: bi li u demokratskoj Hrvatskoj ikad uopće stigao do Splita šarati tamo četničke parole i portrete Draže Mihailovića, a kamoli osnivati Srpski oslobodilački pokret? Nekako slutim – ispravite me ako griješim – da bi mu slabo prošla obrana kako je Split 1944. bio gotovo jednako četnički koliko i ustaški.

Sedamdeset godina kasnije, međutim, srednjoškolski mamlaz što je po gradu bacao letke i šarao zidove postao je mitska, brončana figura slavne povijesti hrvatskog Splita. Za potrebe takve historijske legende, široke mu je ruke na koncu pripisana i akcija podizanja ustaške zastave, iako zbog toga niti je suđen, niti je s tim ikakve veze imao.

Po duši govoreći, HDZ-ova gradska vlast na čelu s poteštatom Oparom i nije imala bog zna kakav izbor: za Drugog svjetskog rata u cijelom Splitu i okolici ustaša, kako smo vidjeli, nije bilo ni za rođendan u McDonald’su. Pa ipak, ako se splitske ustaše već htjelo počastiti spomenikom – a htjelo se, jer bi u protivnom jači kandidat za splitskog martira bio već i likvidirani ozbiljniji nacistički kolaboracionist Vojko Krstulović rečeni Švora, samo da, avaj, nije bio HSS-ovac – i ako je jedan bubuljičavi adolfescent najbolje što je dao ustaški Split, onda je možda bolje odustati i ne sramotiti slavnu povijest.

Ukoliko je, naime, Split zaista htio vratiti svoj historijski dug veličanstvenoj NDH, bolje bi i dostojnije bilo, a svakako poštenije, umjesto jednog nejasno stradalog balavca spomenikom kanonizirati nekog istinskog hrvatskog stradalnika primjerenog formata poput, napamet govorim, Vjekoslava Maksa Luburića. Ili – tradicionalni ustaški Split valjda toliko zaslužuje – samog Poglavnika Antu Pavelića.

Ovako, kanonizacija jednog balavog nacističkog mamlaza ne ostaje samo tužna i jadna mjera ustaškog Splita 1944.: još je to tužnija i jadnija mjera ustaškog Splita 2019., u kojemu je ozbiljni kolaboracionist Krstulović, avaj, HDZ-ovac, pa su mu ustaške ikone balavi mamlazi poput Martina Pauka.

Slavni ustaški Split, jebiga, to nije zaslužio.