„Kozak“ znači „slobodan“
Kozaci su osvajali Sibir i čuvali granice Rusije, služili ruskim carevima i podizali pobune protiv njih. Njihovim imenom Europljani su plašili svoju djecu, dok je kozačka vojna vještina oduševljavala njihove generale. „Ruski vjesnik“ predstavlja ove neobične ljude: prvi dio teksta bavi se kozačkom povijesti do Oktobarske revolucije.
Nije poznata točna godina nastanka kozaštva; uobičajeno je da se povijest kozaka računa od 15. stoljeća kada se taj naziv počinje često spominjati u povijesnim dokumentima.
Bijeg od feudalnog ugnjetavanja, glad, suša, bolesti, progoni starovjeraca i druge nevolje primoravale su aktivne i energične ljude iz cijele Rusije da u potrazi za boljim životom odlaze na doslovno ničije teritorije, odnosno na nemirne stepske granice Istočne Europe, u donje tokove Dnjepra, Dona, Tereka, Volge i Urala. Na obalama tih velikih rijeka formirale su se samoupravne zajednice od nekoliko tisuća kozaka koje su stalno ratovale sa susjednim državama i plemenima. Kozaci su ratovali protiv svih svojih susjeda (protiv Moskovskog carstva, Krimskog kanata, Turske i poljsko-litvanskog saveza), a u slučaju potrebe privremeno bi sklapali saveze s dojučerašnjim neprijateljima. Kontrolirali su brojne trgovačke putove i uzimali danak od karavana za prelazak preko njihovog teritorija, a ponekad bi ih i jednostavno pljačkali.
Što možemo reći o porijeklu kozaka? Suvremeni istraživači smatraju da su u njihovoj etnogenezi, osim očite ruske i istočnoeuropske komponente, mogli sudjelovati i mongolsko-turski i kavkaski narodi. I zaista, i u današnje vrijeme često se mogu susresti crnomanjasti potomci kozaka. Kozaci su uvijek govorili dijalektima ruskog jezika razumljivim svim stanovnicima Rusije, s iznimkom pojedinih riječi. Kozaci nikada nisu imali neki posebni nacionalni identitet, ali je zato staleški i vjerski (pravoslavni) identitet kod njih uvijek bio veoma izražen.
Pravoslavni identitet je na kraju krajeva i doveo kozake pod okrilje sve moćnijeg Moskovskog, a potom i Ruskog carstva, u kojemu su na početku imali status vazala. Kozaci su na svojim teritorijima imali vlastite zakone, odnosno svojevrsnu kozačku demokraciju. Sami su i među sobom birali zapovjednike za vrijeme vojnog pohoda, dok su u mirno doba svi bili jednaki.
Carska vlast je u 17. i 18. stoljeću neprekidno vršila pritisak na kozake, pokušavajući na sve načine ograničiti njihovu slobodu, stoga je sasvim razumljivo da su nailazili na žestok otpor. Kozački Atamani su u više navrata podizali ustanke protiv Moskve, potičući na pobunu i tisuće seoskih stanovnika. Najprije je 1670-1671. Stjepan Razin stao na čelo velikog ustanka protiv cara Alekseja Mihajloviča, zatim Kondratij Bulavin protiv Petra Velikog, a zatim Emeljan Pugačov protiv Katarine Velike. Zaporoška Seča je u 18. stoljeću raspuštena upravo zato što je bila samovoljna. Kozaci lojalni carici tada su se preselili u Kubanj (Sjeverni Kavkaz), a dio Zaporožaca otišao je na teritorij Osmanskog carstva i tamo formirao Zadunavsku Seču, lojalnu turskom sultanu. Neki Kozaci su dospjeli čak i do Vojvodine, gdje su služili Hasburgovcima na austrijsko-turskoj granici.
Vjetar s Istoka
Ipak, u vrijeme mira s Kozacima, carska vlast ih je i usprkos tako složenim odnosima koristila za širenje teritorija zemlje. Neprocjenjiva je bila uloga kozaka u pokoravanju i kultiviranju Urala, Sibira i Dalekog Istoka, a samim tim i Ruskog carstva. Kozaci su osnovali mnoge današnje gradove u ovim područjima, a među njima su i prijestolnice ruskih oblasti i autonomija: Irkutsk, Habarovsk, Omsk, Tomsk, Jakutsk, Blagoveščenska, Petropavlovsk-Kamčatski, Orenburg, Krasnojarsk, Krasnodar, pa čak i Grozni, što ni ne čini cijeli popis. Kozaci su došli do Tihog oceana, ali on ih nije zaustavio. Kozak Dežnjov je 1648. otkrio Ameriku s azijske strane i omogućio širenje Rusije na Aljasku.
Zauzimanje ogromnih teritorija Euroazije koji su danas neodvojivi dio Rusije i okosnica njezine ekonomije (u njima su koncentrirana glavna nalazišta nafte, plina, zlata i drugih ruda) odvijalo se s jedne strane uz podršku i strateško osmišljavanje i prema izravnom ukazu ruskog monarhijskog dvora, a s druge je bilo u skladu s težnjom za neovisnim i slobodnim životom podalje od cara i vlasti, a upravo takav pristup je kultiviran među kozacima. Ne treba zaobići ni činjenicu da su kozaci zbog svoje prirodne surovosti (odmalena su odgajani kao ratnici) bili grubi, pa čak brutalni prema lokalnom stanovništvu.
S druge strane, kozaci su postavili i temelje mirne koegzistencije ruskog naroda i autohtonih stanovnika na koloniziranim područjima. Oni nikada nisu istrijebljivali autohtona plemena, kao što su to masovno činili zapadnoeuropski agresori prilikom osvajanja drugih dijelova svijeta (obje Amerike, Australija).
Elitni stalež
Kada je protutnjao ustanak Emeljana Pugačova, Carstvo je odlučilo izbjegavati buduće sukobe s kozacima tako da oni konačno postaju snažan vojni stalež i otad se kozakom postajem isključivo rođenjem. Njihova glavna obveza bila je čuvanje granice Carstva i sudjelovanje u vojnim pohodima. Za svoju službu su od cara dobivali privilegije: ogromna zemljišta, oslobođenje od poreza, kao i unutarnju samoupravu, a donski kozaci osim svega i teritorijalnu autonomiju, Oblast Donske vojske. Vlasti su odlučile ne stupati u sukob s Kozacima, a zauzvrat su od njih dobile bezrezervnu podršku. Od tada su Kozaci lojalni caru, a u tom pogledu bili su jedan od najlojalnijih staleža Ruskog Carstva, uz to i odlično samoorganizirani. Svi su bili naoružani, dobro obučeni u rukovanju oružjem i uvijek spremni na prolijevanje svoje i tuđe krvi, "za cara i vjeru pravoslavnu".
Svoj najveći uspon kozaštvo je dostiglo u 19. stoljeću. Donski kozaci atamana Matveja Platova zajedno s pobjedonosnom ruskom armijom do nogu su potukli Napoleona i zauzeli Pariz, podarivši Europi i svijetu novi lik neustrašivog, nepobjedivog i nepoštednog konjanika i rusku riječ "bistro" (na ruskom "bystro" znači "brzo"). Kozaci su bili ti koji su za vrijeme Nikolaja I. ugušili ustanke na teritoriju Rusije (u Poljskoj) i još su 1848. spašavali susjedno Habsburško Carstvo od pobunjenih Mađara. Tu su se našli na istoj strani sa Srbima - austrijskim podanicima lojalnim Beču. Kozaci su 1878. zajedno s ruskom armijom razbili Turke Osmanskog carstva i donijeli konačnu pobjedu narodima Balkana: Bugarima, Srbima i Rumunjima.
Kozaci su sudjelovali i u gušenju narodnih ustanaka, ali su i hrabro ratovali na frontama Rusko-japanskog i Prvog svjetskog rata, a od 1918. na njihovom teritoriju razbuktava se strašan, dramatičan i krvav građanski rat. No, u 20. stoljeću, kozačka je priča za sebe.
Zanimljive činjenice
Ruski car Pavel I bio je Napoleonov saveznik i poslao je kozake u osvajanje Indije, ali je poslije njegove smrti taj avanturistički pohod prekinut.
Napoleon Bonaparte i njegovi maršali bili su oduševljeni karakterističnim kozačkim jahanjem (kretanjem zajedno s konjem) i samim sedlom (bez visokog unkaša).
Kozaci, za razliku od europske konjice, nisu koristili mamuze i tjerali su konje malim bičevima, tzv. "nagajkama".
Kozački konji su vrlo izdržljivi i lijepi.
Donski kozaci se na starim slikama uvijek mogu prepoznati po plavoj boji mundira s crvenim lampasima i po koplju.
Terski i kubanjski kozaci preuzeli su mnogo toga od susjednih kavkaskih naroda; to se prvenstveno odnosi na odijevanje, plesove, oružje i dr.
Perzijski šah je imao svoju osobnu kozačku brigadu, formiranu po uzoru na ruske brigade, a njome je zapovijedao ruski časnik.
U Čeljabinskoj oblasti na Uralu postoji naselje koje se zove Pariz. Ime je dobilo u znak sjećanja na uralske kozake koji su sudjelovali u napadu na Pariz 1814.
Nijedan autohtoni narod Urala, Sibira ili Dalekog Istoka nije istrijebljen tijekom ruske (prvobitno upravo kozačke) kolonizacije.
Svakom mladom donskom kozaku njegova rodbina bila je dužna kupiti konja, koplje, sablju, pušku, jatagan, dva pištolja i po dva kompleta ljetne i zimske uniforme.
Autori: Ivan Nikolaev, Igor Grekov