Ladislav Fišić u spomen na Luku Markešića
I baš na početku patnje sa životom Ti ode u naručje Božje ili vječni smiraj. Sad se ne brineš za budućnost, sigurno je da si zaslužio nagradu Božje blizine. Ja Te samo upozoravam što si učinio za „Svjetlo riječi“ koje nikad ne bi ugledalo svjetlo dana da ga Ti nisi rodio bez ičije pomoći, svojim trudom, a meni si naložio da ga krstim, to jest da mu dam ime.
Povod je što smo u Zagreb vjerskom listu slali dopise i oni su punili njima svoje koševe, a neposredni povod je slanje izvješća o redovničkom oblačenju kandidata za bosanske fratre s jednom fotografijom o tome, što se nikada nije pojavilo u listu. A ružni nastavak toga bila je u već raspamećenom ratnom vihoru pričica jednog hercegovačkog fratra u zbirci „Stan'te kosci“, gdje se tvrdi da će uskoro doći do nestanka ove časne provincije, do nestanka fratara, a mjesto njih doći će "pratri". Nije li to slutnja o dokidanju ove zajednice? I kako on poučava jedno bosansko dijete, izbjeglicu, kako je došlo do naziva „ujaci“ za fratre. Kako majka poučava svoje dijete da ako naiđe koji turski zaptija, a u selu je fratar, dijete ne treba reći: doš'o ujak, nego doša, otiša ujak. Kako to može napisati? Hormonima, ne razumom. I što je na to odgovorio netko od bosanskog fratarskog starješinstva? Ništa. Ujeo vuk magare. Kakva razlika u mentalitetu! Jer naš smijenjeni urednik Svjetla riječi, s diplomom i doktoratom, ne smije ništa ni blizu tome pomisliti o kojem hercegovačkom fratru jer će sagriješiti i biti kažnjen ognjem vječnim, kako, slikovito rečeno, misli hercegovački provincijal a naš šuti, prikloni glavu i boji se da ga ne stigne ista kazna. I mi šutimo kao da imamo takvih urednika za bacanje. Treba pomisliti barem na to da je najmanje šest godina njegova studiranja dvaju fakulteta netko mjesto njega ispovijedao u Podmilačju i radio druge pastoralne poslove.
Nije nam bilo pravo što mnogi ne razumiju naziv našeg lista. U ono vrijeme još uvijek snažnog komunizma nije bilo uputno izdavati vjerski list s nekim naslovom poznatim od ranije. To je službenoj javnosti bilo nepoćudno. Još uvijek je bilo vrijeme pokornog podilaženja vlasti. Zato sam zamislio da se dadne naslov koji itekako ima značenje: da mi svojim slabim ljudskim riječima (zato malo početno slovo „r“), govorimo, tumačimo i ljudima približavamo ono veliko Svjetlo, to jest Isusa i njegov nauk. I u početku smo bili obilato pogrešno shvaćeni, pa su naši pretplatnici i drugi adresirali svoju poštu nama na: Svjetlo i riječ, Svjetlost i riječ, Svjetska riječ i još kojekako. Kasnije se stvar stabilizirala, nama na utjehu i zadovoljstvo.
A mi kao da smo tiskanje ozbiljnog vjerskog lista shvatili kao neozbiljnu poslijepodnevnu igru. Najprije smo počeli izdavati list, a onda počeli misliti na organiziranje toga posla. Nismo imali nikakvih prostorija za to, nikoga za rad u administraciji, sam sam morao biti i kolporter lista, sam lijepiti marke na upakirane primjerke lista, gotovo bih rekao i sam ga čitati. Ali s vremenom i to se posložilo na svoje mjesto i danas imamo jedan kat novog dijela samostana na Kovačićima samo za „pogon“ naše revije.
A što si Ti, fra Luka, radio? Upućivao si nas na dobro i na postojanost u uvjerenju da Providnost misli i na nas i ne gubi nas iz vida. I bio si malo pozitivno čudan. U raspravama si se grčevito borio za svoje mišljenje, ali ako Te protivničko nadglasa, onda ga prihvatiš i boriš se za njega jednako kao da je Tvoje. To će posvjedočiti dosta fratara. I to Ti služi na čast. Ponekad nisi bio ugodan. Dok si bio provincijal za vrijeme kapitula ili definitorijalnih sjednica bilo je strogo zabranjeno nepozvanima dolaziti u provincijalat (ondje su se u „naše“ vrijeme održavale sjednice). Jednom je u takvo vrijeme jedno jutro „banuo“ nepozvan jedan Tvoj školski kolega, a Ti si se tada njemu pridružio. Iako Ti je gotovo petnaest godina bio kolega, Ti si tako „svatrio“ na njega da mu je jedna krupna kaplja znoja kliznula niz čelo i zaustavila se na vrhu nosa.
Jedna od Tvojih kreposnih osobina je i ta da si bio osobito čovječan prema starijima. I želio si biti pomiren sa svima iako si po temperamentu bio izraziti kolerik. Kad smo ono bili na vizitaciji u Tolisi, ondje je teško bolestan ležao jedan fratar. Nije se s Tobom slagao, bio je uvjeren da si mu stao na žulj i nije te puštao u sobu. Međutim, Ti si bio toliko uporan, meni na čuđenje, da je on ipak na kraju popustio, pustio Te u sobu, s Tobom razgovarao i bratski se na kraju s Tobom pozdravio. Nakon dva dana ispustio je dušu. A kako si mene jednom uzeo u zaštitu! Bili smo na vizitaciji u jednoj našoj župi gdje je župnikovao posve sam naš jedan subrat. Ja sam iz auta ušao u kuću i pitao ga čiji ono konji oru njivu ispod starog župnog stana. Htio sam to zabilježiti aparatom za Svjetlo riječi i navesti ime vlasnika. Župnik je bio nervozan, nešto je na mene zagalamio, a ja mislim da je to zapravo bilo upućeno Tebi. Ja sam mirno otišao u auto i sjeo u njega, kad vidim, nakon kratkog vremena, on dolazi nekako skrušeno do auta i kaže mi da si mu strogo rekao da mi dođe i ispriča se. Dobro je završilo.
Sjećam se, jednom sam Ti rekao da si po naravi malo škrt, a Ti si imao opravdanje za to koje seže do Tvoga najranijega djetinjstva. Kad si imao pet godina, u listopadu 1942, nahrupile su u Ramu četničke horde i poklale sve osim najstarijih i najmlađih. Majka Ti je imala od čega pola godine posno živjeti, a Tebe je hranila vlastitim mlijekom. A kad je granulo proljeće i „pupoljci se raskopčali“ (fra Ljubo Hrgić), trčao si na livadu i tražio jestive trave. Najviše si volio travu ljutiku, za kojom sam i ja po svojoj njivi trčao. I zato si ostao siromašan cijeloga života, podsvjesno se bojao da ćeš ostati bez ičega i ako si što imao, nisi to volio pokazivati. I zato nisi volio posuđivati jer Ti je misao na oskudno djetinjstvo kao sablast napala podsvijest.
Životi i suradnja su nam se ispreplitali. Dugo smo godina tako išli po jednom ili po dva puta tjedno u ulicu Provare sa sestrama slaviti misu. Meni nije bilo teško, a vjerujem ni Tebi jer, pošteno govoreći, bila je to samo simbolična naknada za ono što one, osobito sestra Marija, čine u bolnici za nas. I ne samo za nas. Sjećaš se onoga članka u Svjetlu riječi gdje se navode riječi staroga Ibre (možda je neko drugo ime), gdje on usred džamije poslije molitve ustaje i glasno, da svi čuju, kaže: „Hvala Allahu za sestru Mariju“ nakon što je pomogla u bolnici spasiti mu kuk. Mnogi su joj fratri dužni za vraćeno zdravlje, a mi smo joj to malo nadoknadili. Sigurno je i kod Tebe bila i bdjela kad Ti je bilo najteže i možda Ti je u naše ime zaželjela sretan put u blaženu vječnost uz Boga.
Neka Te On prihvati i dopusti da počivaš u miru! To Ti osobno žele Tvoja braća, bosanski fratri i sestre, osobito klarise koje si doveo u Bosnu. Jer i mi, ne baš svi, žurimo od posla zaboravljajući međuvrijeme molitve, pa da imamo suradnice koje će molitvom pratiti naš posao.
Počivaj u miru!
| Autora teksta: fra Ladislav Fišić
Tekst preuzet sa stranice hrvatski-dom.com
[Na sljedećem linku možete pročitati tekst Ive Komšića u sjećanje na fra Luku Markešića kojeg je uredništvo Svjetla riječi odbilo objaviti: e-posavina.com/fra-luka-markesic-in-memoriam]