Vjerojatno je to ipak moguće ispod određene granice opasnosti: sumnjam da bi bio moguć i da bi postojao humor u koncentracionim logorima i među osuđenima na smrtnu kaznu. Tamo gdje postoji nada stres koji prouzrokuje opasnost može biti djelomično ublažen kada se vidi komičnu stranu situacije u kojoj se nalazimo, ali tamo gdje nade više nema teško da se može pojaviti humor.


Evo dva primjera iz vremena komunizma s ideološkom temom: kandidat za prijem u partiju polaže mali ispit - "Recite nam, druže, kakva je razlika između kapitalizma i socijalizma?" "U kapitalizmu je ugnjetavanje, ropstvo, bijeda, nejednakost, mržnja među narodima, ratovi, a u socijalizmu je sloboda, jednakost, prijateljstvo naroda, mir, standard, moralna jednakost." "Jako dobro, druže, a sad drugo pitanje: koji je glavni zadatak socijalističkih zemalja?" "Glavni zadatak je sustići i prestići kapitalizam." Drugi primjer: član partije kojeg kritiziraju za nekakvo odstupanje od linije objašnjava: "Da, drugovi, ja imam nekakve tamo stavove, ali se s njima apsolutno ne slažem!".


Ti primjeri pokazuju kako ideologija koja je ljudima nametana nasilno može ispasti smiješna i neozbiljna, a time i manje mučna nego što bi se činilo. [...]


Leszek Kołakowski, 'O smijehu', Male rasprave o velikim stvarima, Srednja Europa, Zagreb 2013.