„Na današnji dan dan 1941. godine dogodila se najveća izdaja u hrvatskoj povijesti. Tog su dana u Rimu jednim potpisom fašističkoj Italiji predane tisuće četvornih kilometara hrvatskog teritorija“, započinje svoj tekst najčitaniji hrvatski internetski medij, te nastavlja:

„Gotovo cijela Dalmacija, gradovi Zadar, Šibenik i Split, otoci Rab, Krk, Vis, Lastovo, Korčula i Mljet, veliki dijelovi Hrvatskog primorja i Gorskog kotara, sve je to sluganskim potpisom Ante Pavelića došlo u ruke fašističke Italije. Radi se o sramotnim Rimskim ugovorima, koji su potpisani na današnji dan (18. 5.) 1941. godine točno u 12:30.“

Članak još dodaje: „Izdajničkim ugovorom Pavelić je na milost i nemilost fašističkoj Italiji predao oko 400.000 Hrvata te neznatan broj Talijana. Još ranije, nakon Prvog svjetskog rata, Rapalskim ugovorima Italija je preuzela Istru, Rijeku i dijelove obale.“

U člancima o Rimskim ugovorima posljednjih godina redovno se barata s terminima poput „izdaja“, „veleizdaja“, „najveća veleizdaja“ i slično. Međutim, ovdje je potrebno okrenuti pilu naopako.

Pavelićev nacistički režim bio je mnogo brutalniji od talijanskog fašističkog režima. Tzv. NDH je osmislila i na svom teritoriju planski provela genocid nad Srbima, Židovima i Romima.

S druge strane, iako su Židovi i Slaveni u područjima pod talijanskom upravom, uključujući ove teritorije koje im je predao Pavelić, bili diskriminirani i mnogi sprovođeni u logore, nad njima nisu vršene genocidne akcije kakve su vršene u NDH. Kako u jednom tekstu konstatira Antifašistički vjesnik, „talijanska Dalmacija i Kvarner te talijanska okupacijska zona u NDH, u opreci s ostatkom ustaške države gdje se Židove, Rome (i Srbe) masovno ubijalo u logorima i stratištima (Danica, Jadovno, Jasenovac, Pag…), bili su “obećana zemlja” za hrvatske i bosanskohercegovačke Židove. Viza za talijansku Dalmaciju ili bijeg preko talijansko-ustaške granice gledale su se kao spas (...)“. Naravno, sigurnost i djelomična sloboda bili su relativni, Židovi i Slaveni su trpili nasilje crnokošuljaša, ali ono nije imalo ni približno one razmjere kakvo je imalo nasilje sprovođeno u NDH. Najgora nemilost vladala je tamo gdje su se umjesto Talijana pitali ustaše i Nijemci.

Upravo nakon kapitulacije fašističke Italije u rujnu 1943., dolaze najteži dani za Židove s područja koje je Pavelić bio predao Italiji. Naime, tada u Dalmaciju stižu ustaške i njemačke trupe i počinju deportirati Židove u logore smrti.

Sve u svemu, sreća je što je Pavelić fašističkoj Italiji predao „tisuće četvornih kilometara hrvatskog teritorija“. Jedino za čim treba žaliti jest što nije predao još više i što oni do kraja rata nisu ostali izvan dosega NDH. Da je bilo tako, više ljudi bi doživjelo 1945.

Zločinca Pavelića, čiji se režim po brutalnosti može mjeriti samo s onim u nacističkoj Njemačkoj, najmanje treba proklinjati zbog Rimskih ugovora, koji su - ne zato što je Pavelić tako želio - spasili mnoge ljude koji ne bi preživjeli prve godine NDH.

Prometej.ba/F. Š.