Na vijest o smrti dragog profesora: u dvije crtice o Miralemu Zubčeviću
Dok rijetki nastave živjeti u kolektivnom pamćenju, većina iščezne iz zajedničke memorije, obitavajući jedino u sjećanjima malobrojnih dok i oni sami zemlju ne napuste. Neka ovdje ostane zapisano ime velikog čovjeka i umjetnika, Miralema Zubčevića – Celeta
U nedjelju je umro Miralem Zubčević, veliki filmski montažer i moj nekadašnji profesor. Pišući ove »in memoriam« retke, a ne znajući kamo dalje, iznova se vraćam uvodnoj rečenici: u nedjelju je umro Miralem Zubčević, veliki filmski montažer i moj nekadašnji profesor... Svako čitanje kao da iznova produbljuje tugu i sjetu, naglašavajući jezičnu i misaonu sterilnost rečenice koja nije dostojna pošte koju pokušavam iskazati. Nisam, naime, naumio pisati ispoliranu čitulju posvećenu velikom čovjeku i umjetniku, Miralemu Zubčeviću - Celetu, rođenom u Sarajevu 1951. godine, poznatom bosanskohercegovačkom filmskom montažeru, primaocu mnogobrojnih nagrada i priznanja, suprugu, ocu, djedu, prijatelju i do penzionisanja prošle godine redovnom profesoru na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu. Naumio sam napisati dvije crtice mojih sjećanja na njega.
Crtica prva: dozvolite mi da najprije izreknem sud: rijetko gdje se Sarajlija osjeća Sarajlijom koliko na minderu asturijasovske čajdžinice u vlasništvu Huseina Džirla na Kovačima. Konkurencija joj je, tvrdim, džinovska čemu može, nadalje velim, posvjedočiti svaki gradski boem, akšamlija, bonvivan i noćna skitnica u koje ubrajam i sebe samog.
Osebujna su, istina, mjesta poput ocvale bjelavske krčme »Dva jablana«, teta Seninog kultnog »Kina Bosna«, rahmetli Leline putujuće kafane »Mirandol«, majušne birtijice »Jagoda« na Marindvoru, Advijine kafančuge, Ribinog kafića »Rich« kraj zgrade Suda, kafane na Otvorenoj sceni »Obala«, bistroa »Sami« na Kovačićima, negdašnjih prostorija Fudbalskog kluba »Hrid« na čaršiji, Šahovskog kluba »Bosna« u Titovoj, no Džirlina čajdžinica nešto je posebno.
Nigdje, biću malo patetičan, sunce ne obasjava očne kapke kao na desnoj strani uske, strme ulice koja vodi ka vratničkoj mahali i čijim kvadratnim metrima odzvanja orkestar kazandžijske radinosti, uz neizbježni prizor ekstravagantnog Huse – meraklije duž čijih ramena se, poput svježe ubranog karfiola, raspršuje valovita, snježno bijela kosa, a koji s kaldrme, raširenih ruku dočekuje goste zajedno sa svojom prijatno ljubopitljivom ženom, posvećujujući im, svakome naosob, rijetko viđenu pažnju starinskog ugostitelja iz davnina. Mnoga jutra proveo sam u Džirlinoj čajdžinici sa Celetom. Posve slučajno, valja reći.
Razvoj tih jutara, naime, uvijek je bio isti: ja bih svojim poslom, najčešće srijedom, dolazio na jedan crni čaj kako bih iščitao dnevnu štampu (tada su se još uvijek kupovale novine). Obavezno bih, čekajući naručeni Earl Gray, s jedne strane ulice k drugoj uzviknuo pozdrav Sulji – Sulejmanu Hrgiću, najmlađem sarajevskom kazandžiji koji od zaborava čuva taj vremešni orijentalni zanat, a koji je, kao ni da to nije dovoljno, istodobno, i to u evropskim okvirima, prvorazredni skejter – takav da bi mu pozavidili i kalifornijski rodonačelnici toga sporta zarad čega njegova kazandžijska radnja uistinu postade prava mala Meka svakojakim reportažnim hodočasnicima iz zemlje i svijeta.
I tako bih, čekajući čajni set od nekog, valjda, egzotičnog afričkog drveta koje ne raste u našim krajevima, s izbrušenim intarzijama koje i slijepca oduševe, uredno posložen na tacni za posluživanje od nekog još čudnovatijeg stabla sa ekvatora, vidio Celeta kako polako hodi nizbrdo strmom ulicom, razgledajući je radoznalim očima putopisca koji po prvi puta otkriva neku nepoznatu varoš na kraju svijeta – uvijek s torbom na ramenu i jabukom u ruci, onako kako sam odvajkada zamišljao našeg najdragocjenijeg svjetskog putnika, Zuka Džumhura, u pustinjama Levanta ili pred katedralom de la Almudena. Cele bi tako došetao do čajdžinice, uredno se pozdravivši s domaćinima; naručio bi jutarnju kafu, pozdravio mene – onako pedagoški neutralno, a onda bi sjeo do mene, udario me po nozi i pitao šta ima.
Tada bi se razvezala govorancija, uključili bi se svi prisutni gosti na jutarnjoj kratkoj i slatkoj, a teme bi uvijek bile iste: fudbal i ribolov – bio je razočarani navijač Fudbalskog kluba »Sarajevo« i strastveni ribolovac koji je svaki slobodan čas provodio na planini ili na bosanskim i hercegovačkim rijekama pecajući ribu. Kažu da je i Skender Kulenović imao istu pasiju. Moram priznati da su mi mnogo godila jutra sa Celetom. Najprije zato što balavom studentu uvijek imponuje drugovanje s profesorom, no to je bio manje važan razlog. Prvenstveno mi je godilo društvo čovjeka koji je zaista bio najopuštenija i odoka najbezbrižnija osoba koju sam ikada sreo. Hod mu je bio usporen i graciozan, kao da ga ništa na dunjaluku nije moglo natjerati na žurbu ako on sam žuriti nije htio; govor tijela bio mu je nenametljiv i rafiniran, zračio je smirenošću koju i danas prepoznajem kao oznaku plemenitih i mudrih čime me neodoljivo podsjećao na Dostojevskijevog Aleksandra Petroviča, glavnog junaka romana »Zapisi iz mrtvog doma«. Kada je hodio to bi činio zviždući neku veselu melodiju, nisam ga nikada vidio ljutitog, nikada nije povisio ton na sagovornika.
I tako bismo, prije mnogo godina koje mi se sada čine još daljim, iz sedmice u sedmicu i iz mjeseca u mjesec, posve slučajno, ispijali jutarnji čaj i kafu u Džirlinoj čajdžinići na Kovačima, ponavljajući jedan te isti, ustaljeni obred, kojeg sam tada uzimao zdravo za gotovo, a čiju je predvidljivost, valjda jer tako mora biti, Cele redovno zanijekao pitanjem „ih, otkud Vi?“ – kao da se nikada ranije na tom mjestu i u to vrijeme nismo sreli.
Crtica druga: Veliki umjetnici, a naročito filmadžije skloni su demistifikaciji umjetnosti. Film je naime sinkretička umjetnost - svojevrsni »Gesamtkunstwerk« koji, kako zapisa Shklovsky, u sebi ponavlja cjelokupnu istoriju zapadne i ne samo zapadne umjetnosti i kulture, regenerišući, odnosno redefinišući sve ranije medije kojim je inherentno protkan. Film je, dakle, specifična umjetnost a filmadžije su umjetnici »suis generis« – usredsređeni na dekonstruktivistički i zanatski, a ne samo lirski pristup. Svako »umjetnikovanje«, da se poslužim jednim rogobatnim glagolom, tretirano je kao izraz amaterizma.
Jedna od prvih lekcija koja dopre do novoupisanih studenata filmske, pozorišne, televizijske i radio režije glasi: morate naučiti gledati film. Druga pak glasi: skrivanje iza manjka inspiracije alibi je za nerad. Takav nauk, mada neophodan za jednog reditelja, kao nuspojavu razvija ultrastudioznu analitičnost koja apriorno dokida filmsku magiju. Profesionalni filmski radnik ili student režije, dakle, ne može biti naivno omađijan filmom na isti način na koji je to nekoć bio dok je kao dijete bježao iz škole i krišom odlazio u kino.
Izuzetak je bio Cele. Jedno od mojih najslikovitijih sjećanja na njega tiče se predavanja na XI spratu Upijevog nebodera. Toga dana, nekim povodom kojeg se više ni ne sjećam, gledali smo sekvence iz Peckinpahovog remek-djela »Divlja horda«. Gledajući sekvence koje je Cele, s mnogobrojnim generacijama koje su prethodile mojoj, pogledao i analizirao stotinu puta, primjetio sam da su mu oči zablistale kao u malog djeteta koje odlaskom u palanačko kino ponovno zaplovi čarobnim filmskim meridijanima i s njima se stopi.
On je iskreno i potpuno bio predan filmu, volio ga je i prema njemu je bio nježan i obziran. Kada bismo svoje filmske vježbe do kasno uveče montirali, uz njegovu pomoć, u maloj zadimljenoj montaži na XI spratu Upijevog nebodera, Cele bi njima pristupao sa zadivljujućom odgovornošću - i zarad nas i zarad filmske umjetnosti uopšte.
Ovoga časa sjetih se svoje prve filmske vježbe, dakle svoga prvog dodira sa filmskim stvaralaštvom. Igrali su Ida Keškić i Enes Salković, a u pitanju je bila vježba prostora – jedan krajnje neuspješan i traljav uredak no velike sentimentalne vrijednosti za mene jer je njime Cele piscu ovih redova dočarao svu magiju filmske montaže, hvaleći ono nehvaljivo, ignorišući ono užasno i hrabreći jednog izbezumljenog žutokljunca. Takav je bio Cele. Nadasve topao i brižan, a i postiđen kada bi se u njegovom vjerničkom prisustvu izustila neumjesna doskočica ili ispričao vulgaran vic. Bio je čestit čovjek tužnih očiju a vedrog duha.
Kada bi naša fudbalska reprezentacija uveče izlazila na megdan nekom moćnom protivniku uvijek bih toga dana požurio u kabinet znajući da će me s vrata i bez okolišanja pitati: „i šta misliš za večeras?“ Jedino bi u takvim trenucima navijačkog žara prelazio sa Vi na ti. Pričao je kako je imao teško djetinjstvo, bio je živi almanah gradskih legendi, likova i sjećanja te je za mene predstavljao svojevrsno vezivno tkivo davno prošlih, romantičnih vremena i naših dana.
Mada strastveni pušač koji je svoj duhan minuciozno motao, Cele je najviše volio prirodu i čistu havu. Uvijek je govorio kako treba bježati iz grada, napojiti se planinskim vazduhom i napiti se planinske vode. Posljednji put sam ga vidio na nekoliko mjeseci prije početka Covid pandemije u sarajevskom izložbenom prostoru »Figure«. Tada mi je kazao da je od nekoga čuo da dobro pišem. Ni slutio nisam da ću mu danas pisati posthumnu posvetu.
Valja reći da naseobine niknu pa propadnu, narodi postanu pa nestanu, putnici dođu pa prođu, a ljudi se rode pa umru. Dok rijetki nastave živjeti u kolektivnom pamćenju, većina iščezne iz zajedničke memorije, obitavajući jedino u sjećanjima malobrojnih dok i oni sami zemlju ne napuste.
Neka ovdje ostane zapisano ime velikog čovjeka i umjetnika, Miralema Zubčevića – Celeta.
Neka mu je rahmet plemenitoj duši. A porodici sabur.
Denis Švrakić
Prometej.ba