(Harold Barclay, DAF, Zagreb, 2006., prijevod: Vesna Horvat)

Doba s početka 21. stoljeća je doba sveobuhvatne, levijatanske moći države te je promoviranje i propagiranje onih oblika mišljenja i praksi koje emancipatorski gledaju na osobnu slobodu i odgovornost te ograničenje moći vlada zadaća svih ljudi koji „nemaju potrebu za vlasti“. Posve je moguće - tvrdi H. Barclay - organizirati društveni život bez države i njenih institucija, makoliko nas vlade uvjeravale da je upravo država najvažnija institucija bez koje bi organizirani život u društvu ponovno pao u kaos teorijski i praktično zamišljenog prirodnog stanja. Barclay se poziva na prinos antropologije u istraživanju društvenih struktura koje ne poznaju državu niti iskazuju potrebu za njom. Ta tzv. primitivna društva nude nam mnoštvo tehnika i modela društvene integracije i koordinacije zadržavajući autonomiju pojedinca, a koja bi se mogla primijeniti i u modernim društvima. U predgovoru hrvatskom izdanju knjige Barclay označava anarhizam kao „poruku slobode“, a Alex Comfort u svom predgovoru izvornom izdanju piše da je anarhizam način razmišljanja, „stajalište a ne program“ koji bi robovao bilo kakvim dogmama. Anarhizam ne pravi planove za revoluciju niti crta ciljeve nasilnog prevrata; on kreće iz otvorena mišljenja slobodnih ljudi čija stajališta difuzno se šire na sve ljude koji shvaćaju da mogu živjeti bez vlasti, izravno djelovati i uzajamno se pomagati.


Prigovori ovom načinu razmišljanja dolaze ponajprije od onih koji drže da su moderna društva složenija u odnosu na ona koja antropolozi ispostavljaju kao mogući model organizacije te da moderan način življenja zahtjeva i složena planiranja iza kojih stoje institucije države, a za razliku od predmodernih društava u kojima su odnosi horizantalni iodvijaju se razini na razini primarnih grupa i osobno.

UVOD

Višedecenijsko iskustvo rada na terenu i antropološka teorijska perspektiva dovele su Barclaya do zaključka da je „anarhija moguća“. Kao potvrdu ovoj tvrdnji on svrhu i zadaće svog rada vidi u tome da na svjetlo dana iznese povijesne primjere zajednica koje bi mogle izdržati kriterije anarhije, kao i da dokaže da je anarhija posve uobičajen oblik organizacije društva te da istraži različite aspekte društvenoga konteksta koji omogućuje anarhiju. Inspiraciju za ovu vrstu propitivanja fenomena anarhije Barclay duguje Kropotkinu i drži da bi njegov rad mogao biti nadogradnja onog što je Kropotkin započeo.

I O NARAVI ANARHIJE

O anarhiji i anarhizmu

S obzirom da anarhizam ne predstavlja koherentnu teorijsku doktrinu poput marksizma te da omogućuje i podržava različite struje i pravce mišljenja, Barclay na početku svoje knjige nastoji izbjeći pojmovnu zbrku i razjašnjava značenja temeljnih pojmova - anarhije i anarhizma, prije svih. Dakle, anarhija je društveni odnos, „stanje društva u kojem nema vladara, nema vlade“, dok je anarhizam politička teorija koja počiva na ideji anarhije i dio je teorije vrijednosti koja u središte društvenih odnosa postavlja „suverenog pojedinca“. Zagovornici i promotori anarhije drže da je individualna sloboda i autonomija moguća tek u posvemašnjoj negaciji institucija prisile - države, crkve, patrijarhalne obitelji i svih drugih institucija koje diviniziraju vlast. Anarhisti zamišljaju društvo s onu stranu države kao hijerarhijski ustrojenih institucija (središnje) vlasti i zagovaraju suradnju, uzajamnu pomoć, jednakost, decentralizaciju i federalizaciju kao model društvene integracije koji polazi odozdo, iz lokalnih oblika grupiranja i širi se na cijelu društvo sa sve manje moći prema vrhu. Kao „kamen temeljac anarhije“ Proudhon vidi uzajamnost, koju će antropolozi poput Maussa, Levi - Straussa i Pierrea Clastresa izraziti u pojmu reciprociteta kao „temeljnog strukturnog načela društva“.

Društveni poredak i vlast

Čovjek je po svojoj prirodi društveno biće - zoon politikon i ansambl društvenih odnosa - pisali su filozofi. U društvu kao sustavu veza i odnosa među ljudima čovjek se rađa, djeluje i napreduje. Ono je organiziran način življenja nasuprot kaosu prirodnog stanja, ustrojen red stvari, poredak sačinjen od struktura, obrazaca i pravila. Poredak zadovoljava čovjekove prirodne sklonosti za egzistencijom unutar prepoznatljivih vrijednosnih orijentira koji mu sugeriraju ponašanje koje društvo očekuje, a što sve vodi predvidljivosti.Unutar poretka čovjek se osjeća sigurno i zaštićeno. Kada življenje po ustaljenim obrascima postane suviše rutinsko i dosadno, čovjek se prepušta „ritualima pobune“, spontanom i neplanskom ponašanju. Čini se da anarhisti preferiraju ovu spontanost i antistrukturno djelovanje. Međutim, anarhisti uopće nisu protiv strukturiranog poretka; oni na društvene strukture gledaju primarno s obzirom na izvor njihova porijekla. Za anarhiste društvene strukture imaju prvorazrednu vrijednost samo ako proizlaze iz djelovanja slobodna i odgovornog pojedinca. Red u društvu moguć je samo ako je saobražen ovoj slobodi.

Na liniji poimanja naravi društvenog poretka anarhisti se slično odnose i prema fenomenu moći, vlasti i politike. Barclay se ovdje oslanja na Maxa Webera i pravi razliku između moći i vlasti. Moć je spremnost i sposobnost pojedinaca i skupina da svoju volju i svoje interese nametnu drugima usprkos njihovu otporu - uvjeravanjem, prijetnjom ili upotrebom gole sile. Moć je bitan čimbenik društvene dinamike i neki teoretici smatraju da se glavni društveni sukobi vode upravo oko ovog društvenog resursa. Vlast je mehanizam pokoravanja odlukama koje dolaze iz određenog izvora, a koje su rezultat pristanka. Vlast je legitimna, zakonima podržana moć, a zakonitost se ispostavlja kao medij susreta političke ideologije i moći. Anarhisti su svjesni utjecaja i važnosti moći u društvu, ali se prema njoj postavljaju drugačije nego npr. marksisti. Za marksiste je odlučujuće da se u sklopu revolucionarnih promjena u društvu moć prenosi sa privilegirane na potlačenu klasu, dok su anarhisti za disperzivnu, moć koja je raspršena na sve članove društva podjednako.

Kao što ne odriču ulogu vlasti i moći u društvu, tako anarhisti ne negiraju ni važnost politike. Kao djelatnost koja posreduje između drugih djelatnosti, politika zadržava svoj utjecaj i u društvu kakvim ga zamišljaju anarhisti. Politika je „vrhunska djelatnost koja se bavi odnosima slobodnih ljudi“ (H. Arent) i ovako shvaćena ona je po mjeri interesa i potreba anarhista jer izlazi iz okvira tradicionalnog poimanja politike kao poslova vezanih za državu i vladu. Ako i prihvataju određene oblike vlasti, politike i političkog ustroja, anarhisti zadržavaju radikalnokritički odnos prema državi, vladi i zakonodavstvu.

Društvene sankcije

S tim u vezi je i propitivanje značaja uloge sankcija u društvu. Harold Barclay se u ovoj stvari poziva na Redcliffe-Browna i definira sankcije kao „način na koji društvena skupina reagira na ponašanje bilo kojeg svog člana“. Sankcije mogu biti pozitivne (odobravanje) i negativne (neodobravanje). Dijeli ih na difuzne, vjerske i pravne. Difuzne su one sankcije koje nisu formalizirane niti su definirane institucije i osobe koje ih mogu primijeniti. Svi članovi društva su u prilici da ih primijene jer moć sankcioniranja pripada cijelom društvu (ogovaranje, vrijeđanje, prepiranje, tučnjava, ubijanje, izopćenje). Vjerske sankcije se odnose na onostrano, bilo da kao pozitivne osiguravaju duhovnu kompenzaciju za ovozemaljske patnje, bilo da prijete paklenim ognjem za griješne prijestupe religijski ustanovljenih pravila. Pravne sankcije su područje zakonodavstva i strogo su formalne sa jasno definiranim nadležnostima u njihovoj primjeni. One su karakteristika modernih, složenih društava koja su hijerarijski ustrojena s vladom na vrhu piramide centralizirane moći.

Kao takve pravne sankcije su izraz i funkcija očuvanja klasne strukture društva. Za anarhiju i anarhističku teoriju difuzne sankcije su, zbog same njihove prirode, prihvatljiv instrument sankcioniranja nepoželjnog ponašanja u društvu, dijelom su to i vjerske sankcije u vidu „kazne po savjesti“, dok negativan odnos imaju prema pravnim sankcijama.

Vlada i država

Država je teritorijalni oblik organizacije društva koji zahtijeva i ostvaruje pokoravanje svih koji žive na njenu teritoriju. Ona to ostvaruje putem institucionalnih mehanizama vlasti u čijem središtu je vlada, koja brine o funkcioniranju države na dnevnoj razini. Ključna je osobina države zakoniti monopol na upotrebu sile. Za ljevičarske teoretike država je izraz klasne strukture društva i postoji radi toga da promovira i štiti interese vladajućih. Zbog svojeg je nepovoljnog i frustrirajućeg položaja potlačena klasa potencijalno stalno u sukobu s privilegiranom klasom. Dakle, država je izvor tih frustracija većine njena stanovništva i razumljivom se čini zahtjev anarhista i marksista za njenim dokidanjem. Dokle god postoji, usprkos nekim njenim pozitivnim učincima, država radi na tome da spriječi „prirodnu doborovoljnu suradnju među ljudima“. U svjetlu recentnih nastojanja svjetskoga imperijalizma pod vodstvom američkih neokonsa da golom silom zagospodare svijetom, valja istaknuti Barclayeve riječi o državi dok se referira na Machiavellia (sila i podvala su središnji mehanizmi uspjeha svake države), von Treitschkea (bez rata nema države, ona je moć), Edwarda B. Tylora (nacija vlada sobom pomoću mašinerije vojnog despotizma) ili F. Nitzschea (država je organizirana nemoralnost... volja za ratovanjem, osvajanjem i osvećivanjem...).

Na tragu ovih autoritativnih razmišljanja o naravi države Barclay piše da su „država i vlada, prije svega, organizacije za ratovanje. Nema učinkovitije organizacije za ratovanje“. Ratova će biti dok postoje države. Velike sile podjarmljuju i kontroliraju manje države, neke dobrovoljno pristaju na ulogu satelita jer znaju da se ne mogu suprotstaviti velikima, dok ono malo neutralnih opstaju kao laboratorijski izvor informacija.

Zaključak

Sa stajališta vrsta sankcija i naravi društava koja ih primjenjuju, može se učiniti da se povijest kreće pravolinijski, od bezdržavnih ka državnim društvima, ali Barclay kao antropolog nudi i suprotne i granične primjere.

II NEKA ZAPAŽANJA O POSTUPKU

Harold Barclay analizira tradicionalna društva iz perspektive antropologije anarhije nastojeći utvrditi koja od tih društava mogla bi se podvesti pod anarhističku organizaciju. Pri tom istraživanju koristi kriterijume materijalističkog pristupa problematici povijesnog razvoja društava - način proizvodnje materijalnih uvjeta života - od lovačko-skupljačkih, preko vrtlarskih i i stočarskih do anarhije u ratarskim državama i suvremenom svijetu. Sam autor drži da ovaj proces „kulturne evolucije“ nije ni jednosmjeran niti jednoznačan, a izabrani istraživački instrumentarij koristi jer ga u datom znanstvenom kontekstu smatra „prikladnim načinom kategorizacije“, što ne znači da ga on i osobno podupire. Unutar takvog pristupa, a sa stajališta razumijevanja anarhije kao društva bez vlade i vladara, Barclay problematizira pitanje društvenog reda propitujući mehanizme socijalne kontrole u vidu korištenih sankcija te načine vođenja zajednice. Također, Barclay nastoji izbjeći zamke etnocentrizma u označavanju proučavanih zajednica i gdje god može koristi ona imena kojima se same zajednice označavaju.

III ANARHIJA MEĐU LOVCIMA-SKUPLJAČIMA

Lovačko-skupljačka društva smatraju se najstarijim u naznačenoj klasifikaciji po kriteriju „prvotnog načina preživljavanja“. Lov na divljač, ribolov ili skupljanje bilja uz oruđa od kamena, drveta ili kosti određivao je i organizaciju skupine i njen način života. Antropolozi ih svrstavaju u „organizaciju tipa družine“, skupinu srodstva koja broji manje od sto članova i uglavnom je nomadska. Ova društva su na vrlo niskom stupnju diferencijacije i specijalizacije, društvene uloge su uglavnom po srodstvu, dobi i spolu, s vrlo malo tzv.uglednih položaja kojima pristup imaju svi podjedanko ukoliko su sposobni da ih popune. U tom smislu lovačko-skupljačka društva su egalitarna, što ne znači da je vladala potpuna jednakost po dobi i spolu. Ovdje postoje elementi diferencijacije, kao što ima naznaka i hijerarhijskih odnosa u nekima od tih društava u kojima je pristup uglednim položajima donekle ograničen; pozicija poglavara je dodijeljena pojedincima koji imaju ulogu raspodjele zajedničkih resursa. U svakom slučaju „prije deset tisuća godina svi su bili anarhisti“.

Inuiti
Arktički Inuiti/Eskimi skupina su lovaca-skupljača koji spadaju u kategoriju „primitivne anarhije“. Oni nemaju državu, nemaju vladu niti poglavara u značenju osobe koja je ovlaštena zapovijedati, zahtijevati pokoravanje i nametati prisilu. Radi se o zajednici koja počiva na dobrovoljnoj suradnji posve slobodnih ljudi. Položaj vođe među Inuitima pripada onome tko ima odgovarajuća znanja i vještine da preuzme odgovornost za opstanak zajednice (isumataq = onaj koji misli).

Ulogu iscjelitelja, vrača, čarobnjaka i vođe u vjerskim ritualima ima šaman, osoba sposobna za komunikaciju s nadnaravnim silama. Zbog njegovih sposobnosti šaman je vrlo često izvor straha kao svojevrsnog oblika kontrole, ali time njegov ugled u skupini se neće povećati. O svim bitnim pitanjima života u zajednici odlučuje se slobodnim i otvorenim raspravama. Nitko neće biti sankcioniran ako ne prihvati pojedine odluke. Oni pojedinci koji bi svoja znanja i vještine iskoristili da se nametnu ostalim članovima gazeći uobičajene norme ponašanja, bili bi podvrgnuti difuznim sankcijama: ogovaranju, protjerivanju ili čak ubojstvu.

Žene nisu bile posve jednake muškarcima, ali su zbog svoje uloge u obiteljskom gospodarstvuuživale poštovanje i bile u boljoj poziciji nego žene u drugim sličnim zajednicama. Drugi važan razlog njene pozicije među Inuitima proistječe iz teških prirodnih uvjeta života koji od svakog pojedinca zahtijevaju snažan oslonac na vlastite snage. Sličan položaj imaju i djeca.

Dok Inuiti žive na arktičkim prostranstvima snijega i leda, Sani ili Bušmani u pustinjskim područjima Bocvane i Namibije, Pigmejci u prašumama Zaira, Australski lovci i tragači nastanjuju raznolika područja Australije, a kalifornijski Yuroci i Indijanci Sjeverozapadne obale Amerike obitavaju u prirodno i zemljopisno pogodnijim uvjetima za život. Ova činjenica bitno određuje način života navedenih skupina, ali ključne značajke njihova ustroja navode autora na zaključak da ih svrsta u protoanarhističke zajednice. Pigmejci su najbliži idealu anarhije jer jedva da poznaju ikakav oblik vodstva, Inuiti su najveći individualisti, Sani se najviše plaše nasilja i sukoba, Australci najmanje ulažu u razvoj tehnologije a više u načine njihova korištenja te umjetnost i ceremonije, dok su američki Indijanci najbliži hijerarhijskoj, klasnoj strukturi društva i po tome predstavljaju granične slučajeve. Ono što je anarhistička poveznica svih ovih zajednica jeste odsustvo države i vlade, neformalno vodstvo koje nema monopol na primjenu sile, suradnja i solidarnost kao temelj opstanka te primjena difuznih i donekle vjerskih sankcija.

ANARHISTIČNI VRTLARI

Vrtlarstvo zasnovano na nekoliko osnovnih kultura dominantan je način privređivanja u ovim društvima, ali sredstva za život osiguravaju dijelom i uzgojem stoke te sakupljanjem i lovom. Većina ovih društava su egalitarna i bez formalizirane strukture u primjeni sankcija, ali vrtlarska društva s visokom stopom produktivnosti i prinosima koja im omogućuju više vremena za aktivnosti izvan ekonomske nužde, posijala su klice klasne strukture: formalno ustanovljeno vodstvo, pojava prvih gradova i država, stalni ratovi. Za razliku od lovačko-skupljačkih družina ova su društva plemenska. Čini ih više skupina zajedničkog porijekla, običaja i teritorija koji nastanjuju. Međutim, prema vrhu integracije plemensko društvo je labavo strukturirano, nema zajedničke središnje institucije vlasti i posve definirane granice teritorija te se zbog toga ne može poistovjetiti s nacijom. Suštinski, ono je decentralizirano; sve glavne aktivnosti odvijaju se na nižim razinama grupiranja.

Subsaharska Afrika
U kišovitom šumskom području zapadne Afrike i nešto manje u drugim područjima blizu ekvatora nalazi se mnoštvo anarhičnih zajednica. Često su to granični slučajevi između anarhije i arhije, a zajedničko im je obilježje odsustvo države i vlade. Međutim, zbog blizine i interakcije sa društvima koja su razvila institucije države, ove zajednice imaju neke institucionalne forme koje ih vode ka razvoju države. U takve spadaju tajna društva i tzv. dobni razredi, oblici grupiranja koji imaju ulogu inicijacije muškaraca u razrede s određenim funkcijama. Tajna društva ustanovljuju pravilaintegracije i društvenog nadzora, niži razredi obavljaju policijske poslove, dok muškarci u srednjim razredima imaju funkciju sudova. Ova društva zadržala su i neke oblike ropstva i kastinske odvojenosti od najnižeg društvenog sloja, dominantno su patrijarhalna s „inferiornim položajem žena“.

Lugbare
Lugbare su mnogoljudna vrtlarska anarhična zajednica sa prostora južne Ugande i sjevernog Zaira. Radi se o decenentraliziranoj zajednici bez formalnog poglavice čije društvo je ustojeno po rodovskoj muškoj liniji - sustavu segmentiranih loza koje nastanjuju određeni teritorij. Vođstvo zajednice pripada „starješini skupine koji je rodoslovno njen stariji pripadnik i čija vlast je uglavnom ritualna“. Drugi utjecajniji članovi su vrač i „oni čija su imena poznata“ - bogati članovi skupine koji čak imaju vidljive statusne simbole (bijele palice). Oni su socijalna baza koja u sebi nosi klicu formalne strukture vlasti. Tome pogoduje činjenica da u društvu Lugbara prevlađuju vjerske sankcije - prijetnje i proklinjanje - koje zbog njihove metafizičke legitimacije djeluju kao moćno sredstvo socijalne kontrole strahom.

Od ostalih zajednica Barclay spominje Konkombe (najčišći slučaj anarhije među afričkim vrtlarima), Tivi (više strukturirano društvo od Konkomba: policija i sudstvo za nadgledanje funkcioniranja poslova na tržnici), Tonge (matrilinearna plemenska zajednica koja nema starješinu na razini plemena: Tonge izbjegavaju neprijateljstva, izgradili su složen sustav pripadnosti članova zajednice različitim skupinama čime se osigurava viši stupanj integracije i kontrole mogućih sukoba), Anuaci (granični slučaj društva koje formalno ustanovljuje kraljevsku poziciju, ali bez stvarne moći), Igboi (kao i Anuaci i višemilijunska zjednica Igboa granični je slučaj s elementarnom upravnom strukturom i „multicentričnim sustavom moći).

Nova Gvineja
Nova Gvineja etnojezična je „babilonska kula“ stotina zajednica čija je središnja organizacijska jedinica - selo. Rodbinske veze i odnosi ovdje igraju manje značajnu ulogu u organizaciji društva nego u afričkim zajednicama. Iz te činjenice proizlazi i politička uloga tzv. Velikih ljudi - starješina čija je pozicija stečena a ne pripisana. Radi se o pojedincima koji se od ostalih izdvajaju svojim vrtlarskim umijećima i bogatstvom, ali i fizičkom snagom, osobnom hrabrošću, govorništvom i magijskim vezama s precima što im osigurava religijsku moć. Manje snažan sustav kontrole i tolerantan odnos spram individualne inicijative čine ove zajednice nekom vrstom izvornoga, ranoga kapitalizma. Posljedica ovakva odnosa jeste povremena despotska uzurpacija moći od strane starješine kojega se zajednica ne može drugačije riješiti osim ubojstvom.

Ifugaoi
Filipinski Ifugaoi anarhijska su zajednica sa otoka Luzona poznata po terasastim nasadima riže. Središnja organizacijska jedinica društva je obitelj, dok sela postoje tek u konturama. Iako nema formalne institucije vlasti, druga važna značajka ove zajednice je postojanje društvenih slojeva koji se primarno razlikuju po posjedovanju rižinih polja kao temeljnog materijalnog resursa, a iz čega proizlazi i politička moć. Starješine dolaze iz uskoga gornjeg sloja. Na cijeni su za starješinstvo i dobri lovci. Njihova glavna društvena uloga je posredovanje u sporovima i drugim aktivnostima među članovima zajednice. Iako formalno nemaju ovlasti prisile, u praksi pokazuju određene elemente sudske i policijske moći (pokazivanje ratnog noža, prizivanje magijskih sila...). Žene i muškarci su prilično izjednačeni:“u brak unose jednaku količinu imovine, bilateralnog su porijekla, zajedno rade u poljima“.

Dajaci, „stanovnici unutrašnjosti“
Dajaci iz unutrašnjosti Bornea besklasna su anarhistička zajednica koja o svim bitnim pitanjima zajedničkog života uključujući i potvrdu poglavara, odlučuje konsenzusom. Poglavar nema moć ijednom članu zajednice išta nametnuti bez njegova pristanka. Vjerske obrede u komunikaciji s duhovima predaka obavlja vjerski poglavar, dok uloga iscjelitelja pripada šamanima. Selo je krajnji domet organizacije društva Dajaca koje se nije uspjelo integrirati u šire (plemenske) strukture.

Južnoamerički Indijanci
Mnoštvo je indijanskih zajednica sa manjim brojem članova u (sup)tropskim šumama Južne Amerike. U antropologiji anarhije problematizira se činjenica da su zbog mnoštva društvenih i demografskih faktora poglavice određenog broja ovih zajednica koji su bili nasljedni i imali formalnu moć na upotrebu sile, izgubili tu poziciju i društvo približili anarhiji. U novim okolnostima poglavice su cijenjeni i podržani uglavnom u ratu s drugim skupinama te se njihova pozicija može označiti kao privremena. Neke od anarhičnih zajednica uopće nemaju riječ za poglavara, a šamani često imaju veći utjecaj. Razumljivo je da u takvim odnosima prevladavaju difuzne sankcije.

V ANARHISTIČNI STOČARI
Stočarska društva razvila su se iz ratarskih na Bliskom Istoku posvetivši se uzgoju stoke na površinama koja nisu bila pogodna za ratarske kulture. Specijalizacija u osnovnoj djelatnosti dovela je do izdvajanja ovih zajednica, a izbor vrste stoke za uzgoj ovisio je prije svega od prirodnih uvjeta.

Većina stočara zadržala je i druge djelatnosti kao pomoćni izvor sredstava za život. Uzgajana stoka služila je za ishranu, izradu različitih vrsta proizvoda i obavljanje fizičkog rada.

Ova društva živjela su nomadskim i polunomadskim načinom života u njegovim različitim varijantama. Antropolozi ih označavaju kao „djelomične kulture“ jer nisu bile samodostatne s obzirom na prevlađujući način privređivanja, pa su dijelom - surađujući ili sukobljavajući se - oslanjale se na susjedna društva i gradove. Pleme je bilo dominantan oblik društvene organizacije, izuzeci su rijetki (Sami), a u nekim od ovih društava mogu se naći začeci država.

Nueri
Jedna od takvih anarhističnih stočarskih zajednica jesu Nueri iz Sudana, organiziranih poput Lugbara na principu segmentiranog patrilinearnog sustava. Svako pleme je cjelovita teritorijalana, gospodarska i društvena cjelina. Sukobi među plemenima su rijetki, ali je zavada na nižim razinama „glavni politički mehanizam među Nuerima“. Uloga posredovanja u rješavanju sukoba pripada „poglavici u leopardovoj koži“ koji je tek „ritualni stručnjak“ jer ne posjeduje moć prisile. Drugi važni ljudi među Nuerima jesu starješine starije dobi na čelu proširenih porodica, zatim „različite vrate obrednih stručnjaka“ i „proroci“ koji su se pojavili potkraj devetnaestoga stoljeća kao oblik utjelovljenja jedinstva plemena u borbi protiv prijetnji od Arapa i Europljana. Međutim, nitko od ovih pojedinaca nije imao formaliziran položaj koji bi mu osigurao posebne privilegije. Svi Nueri bili su jednaki, a različiti oblici grupiranja među njima samostalni da vode život kakav žele.

Egalitarizam i stočno pastirstvo
Proučavajući anarhistične zajednice na prostoru istočne Afrike antropolozi su uočili vezu između egalitarizma i pastirske djelatnosti koja nije prepoznata kod stočarskih skupina u drugim dijelovima Afrike i Azije. Ta veza uočena je kod onih zajednica koje su imale bogatiji stočni fond i veći broj grla stoke po članu zajednice. Svi su u zajednici ravnopravni i svi sudjeluju u pastirskim poslovima, čime su stvorene prilike da svi postignu određenu razinu materijalnog bogatstva. Ono je uvijek bilo temelj ravnopravnosti. U ovim zajednicama ostvarene su mnogostruke unutarplemenske veze u vidu posuđivanja i razmjene stoke te kreditiranja putem udruženja, a što je spriječilo ekonomski i politički monopol i onemogućilo podložnost. U onim dijelovima Afrike i Azije u kojima su stočarska društva živjela u blizini velikih državnih organizacija poput Kine, Irana ili Indije, ta društva su izgradila odgovarajuću hijerarhijsku strukturu i elemente države. Anarhistična pastirska društva istočne Afrike pokazala su da je „teško centralizirati krave“.

Sami ili Laponci
Predkršćanska zajednica Samija u europskom subarktičkom pojasu anarhistična je po svojoj labavoj organizacijskog strukturi, individualizmu, jakoj poziciji žene te načinu odlučivanja.Temeljna društvena struktura kod Samija je družina, slična lovačko-skupljačkoj družini. Sami nisu postigli više razine društvene integracije. Svaka družina je „nezavisna i autonomna jedinica“ koja broji nekoliko desetaka članova. Iako je družina strukturirana rodbinski, ona nije striktno određena ni po muškoj ni po ženskoj liniji. Prelazak iz jedne u drugu skupinu nije neuobičajen. Za rješavanje različitih pitanja unutar skupine postoji vijeće sastavljeno od glavara obitelji, ali u principu odluke donose svi odrasli muški članovi. Vođa družine je „doživotan položaj“ koji zauzimaju osobe s nešto više bogatstva. Vođa utjelovljuje kakvo-takvo jedinstvo društva Sama, njegova pozicija je često nasljedna, ali se uglavnom iscrpljuje u kontroli i koordinaciji gospodarskih aktvnosti. U drugim stvarima vođa družine može biti „nadglasan u skupnom odlučivanjem“. Kao i u sličnim društvima i društvo Sama ima svog šamana koji obredima održava vezu zajednice sa duhovima predaka, proriče buduća zbivanja i liječi. U naše vrijeme Sami su u znatnoj mjeri integrirani u društva država u kojima žive.


Nastavlja se...

Zoran Ljubičić, Prometej.ba