Poštovani,

Prvi put u životu pišem otvoreno pismo i veoma mi je nelagodno što svoj problem iznosim javno, ali s obzirom na to da Ministarstvo za obrazovanje, nauku i mlade Kantona Sarajevo nije odgovorilo ni na jednu moju službeno protokolisanu molbu, nemam izbora. Nelagodu mi umanjuje uvjerenje da će moje pismo pomoći i drugim građanima, kao što je meni prije nekoliko godina pomoglo pismo čitatelja Oslobođenja.

Pismo je naslovljeno i na Ministarstvo zdravstva KS, jer je moj problem i zdravstvene prirode, a uposlenik sam jedne od osnovnih škola na području Kantona Sarajevo. U martu prošle godine su mi na osnovu kliničkih simptoma na Klinici za infektivne bolesti UKCS dijagnosticirani morbili (krzamak) i od tada sam, sa kraćim prekidima, na bolovanju. Početna dijagnoza je bila Morbili, a posljednja je Panencephalitis postmorbilosa in obs, Sy postmorbillam aa 1,5. Nadam se da će ovo pismo pročitati roditelji koji su u dilemi da li da njihovo dijete primi injekciju MMR ili ne. Ja je nisam primila, ali ne zato što moji roditelji nisu htjeli da je primim, nego iz nekih drugih razloga. Niti sam primila MMR vakcinu, niti sam ih u dječjoj dobi prebolovala. Dobila sam morbile (krzamak) u 40. godini s teškom kliničkom slikom i nizom komplikacija. Zbog problema sa kretanjem dva puta sam hospitalizirana na Neurološkoj klinici, nakon čega sam upućena na banjsko-fizikalni tretman. Neurolog u Domu zdravlja prvi mi je sugerisao da moje stanje ima veze sa preležanim morbilima. U decembru 2015. godine urađeni su ELISA i PCR testovi na virus morbila, a rezultat testova su na veliko izenanađenje ljekara bili pozitivni. Ponovili su nekoliko puta testove u različitim laboratorijama, bili su pozitivni.

Zvuči nevjerovatno, ali kada se sve pojednostavi, na bolovanju sam, uz moje objektivne tegobe, i zato što se ne može ustanoviti: da li grešku prave laboranti ili su pogrešne naučne teorije iz oblasti infektologije, mikrobiologije i imunologije!? Iz toga proizilazi i konstatacija: ako su u mome slučaju rezultati ELISA i PCR testova, nekoliko puta ponavljanih na kliničkoj mikrobiologiji i u privatnim laboratorijama, tačni onda su pogrešne naučne teorije. S druge strane, ako je greška načinjena u laboratorijama, onda pada sumnja u tačnost i drugih laboratorijskih testova krvi koje sam uradila u proteklih godinu i pol dana, a nisu ponavljani!

Ljekari na Klinici za infektivne bolesti mi nisu uključivali nikakvu terapiju, jer prvi put se susreću sa ovakvim slučajem. Želeći razumjeti svoje stanje, i sama sam počela čitati medicinsku literaturu i uvjerila se da ovakav slučaj nije poznat medicinskoj nauci. Ne vjerujem u postojeće naučne teorije, jer moja klinička slika ne korelira sa laboratorijskim nalazima. Osim toga, niko u mom neposrednom okruženju nije dobio morbile čak ni i u mojoj najinfektivnijoj fazi, kad sam imala temperaturu i dok je trajalo osipanje. Tegobe koje imam su samo posljedica bolesti i oslabljenog imunološkog sistema.

Da ne radim u školi, laboratorijski nalazi ne bi bila prepreka za povratak na posao, ali pošto u Zakonu o osnovnom odgoju i obrazovanju Kantona Sarajevo piše da nastavnik ne može raditi u školi ako boluje od infektivne bolesti, ne mogu se vratiti ni na vlastitu odgovornost.

U maju je PCR test bio negativan, pa je infektolog dao saglasnost za povratak na posao, iako je ELISA test bio pozitivan. Očekivala sam da će za dva-tri mjeseca i ELISA test biti negativan. Ponovila sam ELISA test u augustu, bio je pozitivan. Iako se nisam osjećala dobro počela sam raditi, ali sam zatražila stručno infektološko mišljenje u jedinoj privatnoj zdravstvenoj ordinaciji.

Kada je u školskoj 2016/17. godini počela nastava, tek sam tada shvatila koliko je moja radna sposobnost umanjena. Rad u školi je kao na proizvodnoj traci, svi moraju istovremeno efektivno raditi, ide čas za časom po unaprijed napravljenom rasporedu. Iako sam željela raditi zbog psihičke stabilnosti i finansijskih problema, morala sam ponovo na bolovanje. Ni psihički ni fizički nisam mogla izdržati više od tri časa dnevno bez dužeg odmora. Ergometrija (EKG pod opterećenjem) je potvrdila da imam veoma smanjenu toleranciju na fizički napor, što znači da to nije moj subjektivan osjećaj, već objektivno stanje. Koliko znam, nema aparata kojim se mjeri psihički napor i gubitak pažnje. Ovaj pregled je urađen na Klinici za infektivne bolesti UKCS po preporuci infektologa u privatnoj zdravstvenoj ustanovi. Dobila sam adekvatnu terapiju od kardiologa, koji se također prvi put susreće sa ovakvim slučajem, i sad mi je bar lakše disati. Kroz kakve apsurdne situacije prolazim u toku liječenja, dobit ćete uvid kroz pitanja na koja želim odgovor.


Ministrice Ademaj,

Nisam se Ministarstvu zdravstva KS pismeno obraćala, tako da Vi i niste upućeni u moju situaciju. Očekivala sam da će Ministarstvo za obrazovanje, nauku i mlade KS riješiti problem u saradnji sa Ministarstvom zdravstva. Uostalom, Vi sigurno znate za praksu o kojoj pišem, samo ne znate kakve probleme ona stvara radniku na bolovanju. Svu medicinsku dokumentaciju posjeduje Ministarstvo za obrazovanje, nauku i mlade s kojim bi Ministarstvo zdravstva trebalo sarađivati na izradi Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju.

Pitanja na koja želim javno da odgovorite:

1) Koji su to opravdani razlozi zbog kojih zaposleni građanin ne može otvoriti bolovanje na osnovu medicinske dokumentacije iz privatne zdravstvene ustanove? Zbog ovakvih pravila zaposleni građani koji boluju od rijetkih bolesti, ako su prinuđeni liječiti se u privatnoj zdravstvenoj ustanovi, komisijama za procjenu radne sposobnosti moraju priložiti i medicinsku dokumentaciju iz državne zadravstvene ustanove! Zaposleni pacijent može biti opravdano nezadovoljan liječenjem i odnosom medicinskog osoblja u državnim bolnicama, ali zbog vođenja bolovanja ne može potražiti pomoć u zdravstvenoj ustanovi. Nije stručnost ljekara u državnim zdravstvenim ustanovama, na istom nivou, a pacijent ne može da bira ljekara.

2) Po preporuci kardiologa, moram uraditi ultrazvučni pregled srca. Na Klinici za bolesti srca prvi slobodni termin je 7. marta 2017. godine! (Pretpostavka je da je i srce oslabilo usljed infekcije virusom morbila). Objasnili su mi da nemaju slobodnih termina, jer ni jedan dom zdravlja nema aparat za ultrazvučni pregled srca, a odnedavno se više ne radi ni u Općoj bolnici! Kako da postupim ja ili bilo koji drugi zaposleni građanin na bolovanju: ako pregled obavim u privatnoj zdravstvenoj ordinaciji Komisija za procjenu radne sposobnosti ne priznaje nalaz, a termin u državnoj bolnici je za 4 mjeseca!

3) Šta spada u nadležnost Zavoda za javno zdravstvo KS? Prije nego što sam došla pod nadležnost Prvostepene ljekarske komisije, Dom zdravlja Ilidža je službeno poslao dopis Zavodu za javno zdravstvo KS s pitanjem da li mogu raditi, obzirom da su mi ELISA i PCR testovi na virus morbila pozitivni? Odgovor je došao nakon dva mjeseca, a glasio je: „Nije u našoj nadležnosti.“ (Kopiju služebnog odgovora Zavoda za javno zdravtsvo KS dostavila sam Ministarstvu za obrazovanje, nauku i mlade KS.)

4) Primam OCTAGAM u privatnoj infektološkoj ustanovi koji kupujem vlastitim sredstvima, a jedna doza košta 266.00 KM. Zbog Prvostepene ljekarske komisije, morala sam se javiti i na Kliniku za infektivne bolesti, a ljekari su preporučili istu terapiju. (Kada sam im se prvi put javila nakon što sam ponovo otvorila bolovanje, „prebacili“ su me samo neurolozima sa preporukom da se uradi PCR test na morbile u likvoru. Nisam se ni javila na Neurološku kliniku, jer sam već jednom punktirana.) Koliko razumijem Zakon o zaštiti građana od infektivnih bolesti, nisam dužna da plaćam ovaj lijek. Lijek OCTAGAM je na listi Fonda solidarnosti Zavoda zdravstvenog osiguranja F BiH, ali tamo sam dobila odgovor da nemam pravo na refundaciju novca, jer moja dijagnoza nije na listi dijagnoza na osnovu kojih se može refundirati novac. Kako će i biti na Listi kada sam prva kojoj se ovakvo nešto dešava!?

Da li je korektno prema meni da plaćam OCTAGAM i uslugu u privatnoj zdravstvenoj ustanovi i da se još stalno moram javljati na Kliniku za infektivne bolesti? Zar to nije nepotrebno opterećenje za bolesne osobe? Šta bi se dogodilo da se radi o nekoj težoj zaraznoj bolesti? Na koji bi to način građani bili zaštićeni od širenja zaraze?

5) Jedna doza OCTAGAM-a košta 266. 00 KM, od toga je PDV 38. 65 KM! Pošto kupac plaća i PDV, to znači da i bolesne osobe finansiraju državu! Slažete li se Vi da u mome slučaju to izgleda ovako: Zakonom mi je država garantirala zaštitu i liječenje od infektivnih bolesti, a ja kupujem lijek za liječenje posljedica infektivne bolesti i plaćajući PDV finansiram državu koja mi je garantirala ovu vrstu zaštite Zakonom?

6) Ne mogu se vratiti na posao ni na vlastitu odgovornost, jer me ograničava Zakon o osnovnom odgoju i obrazovanju. Moram raditi da bih imala novac da platim pasivnu imunizaciju. Šta je cilj propisa da nastavnik sa infektivnim oboljenjem ne može raditi u školi, ako učenici dolaze često u školu s visokom temperaturom koja je obično prvi indikator infekcije? Nastavnik ako boluje od infektivne bolesti, neće ni doći na posao, jer nije u stanju da dođe. I gripa je infektivna bolest, pa niko ne sprječava nastavnike da dolaze. Djeca ionako obolijevaju od morbila, i bolje je da ih preboluju u dječjoj, nego u zreloj dobi.

7) Zar ne bi bila veća korist u cilju sprječavanja širenja zaraznih bolesti da Zavod za javno zdravstvo službeno obavijesti predškolske i školske ustanove kada dođe do epidemije zaraznih bolesti, pogotovo dječjih?

8) Možete li potvrditi da je nadležna ustanova službeno obavijestila ambulante i domove zdravlja o epidemiji morbila na području Kantona Sarajevo, odnosno na području cijele BiH?

9) Iako je kod mene bila veoma teška klinička slika, liječena sam ambulantno s tim da sam se javila na Kliniku za infektivne bolesti. U fazi osipanja sam poslana u laboratoriju, a čekaonica je bila puna bolesne djece, trudnica, bolesnih starijih i mlađih osoba. Da li Vi smatrate da ovakva praksa ne utječe na širenje epidemije? Zar ne bi u laboratorijama trebale biti fizički odvojene prostorije za pacijente sa visokozaraznom bolešću?

Prvostepena ljekarska komisija je nakon uvida u mišljenje infektologa u kojem se preporučuje da primim drugu dozu OCTAGAM-a (a primam terapiju u privatnoj infektološkoj ustanovi), a nakon toga kontrolu neurologa i infektologa, zaključila bolovanje sa 4. novembrom 2016. godine. Vidjeli su i članovi Prvostepene ljekarske komisije da se vrtim u krugu infektolozi-mirkobiolozi-neurolozi. Meni odgovara da se vratim na posao, jer, prije svega, trebam obezbijediti novac za terapiju. Treba mi posao i radi psihičke stabilnosti, samo sam tražila malo olakšanje.


Ministre Kazazoviću,

Službeno sam Ministarstvu za obrazovanje, nauku i mlade KS uputila niz molbi i upita, ali nikad nisam dobila zvanični odgovor. Mislim da je racionalno tražiti da i Vi date svoj odgovor na pitanja upućena ministrici zdravstva.

Tražila sam od Ministarstva za obrazovanje, nauku i mlade KS da me bar rasporedi u školu bližu mjestu stanovanja i Vi ste pokazali volju da mi se na taj način pomogne, ali ne da mi Ministarstvo nije pomoglo, nego sam još proživjela nepotrebne stresne situacije. Pozivam Vas da javno objasnite zašto bar nisam raspoređena u školu bližu mjestu stanovanja i da objavite ime osobe koja je opstruirala moj premještaj u školu bližu mjestu stanovanja. Ja imam neslužbene informacije da je određena osoba opstruirala premještaj, jer nisam na Listi tehnološkog viška. Ko je taj „pravedni i dobri čovjek“? Vi znate da se u svojoj molbi nisam ni pozivala na status tehnološkog viška, nego na činjenicu da imam objektivnih zdravstvenih problema i da se na moje radno mjesto rasporedi nastavnik koji nema ovako komplikovane zdravstvene probleme i kojem je škola u kojoj radim bliža nego meni, a da mene premjestite u školu bližu mome mjestu stanovanja. Jesam li mnogo tražila?

Istina, nisam na Listi tehnološkog viška, ali podsjećam i Vas i osobu koja je bila protiv moga premještaja u školu bližu mjestu stanovanja, da sam 2010. godine bila na Listi tehnološkog viška po Pravilniku o tehnološkom na koji sam se žalila Ombudsmenu za ljudska prava. Vi tada niste bili ministar obrazovanja, ali stručni savjetnici Vam mogu potvrditi da je po mojoj žalbi Ombudsmen za ljudska prava BiH, ocijenivši Pravilnik diskriminatorskim, uputio Ministarstvu Preporuku za njegove izmjene u cilju njegovog usaglašavanja sa Zakonom o zabrani diskriminacije i Zakonom o ravnopravnosti spolova. Isto tako, možete dobiti informaciju o dopisu GENDER centra F BiH upućenom Komisiji za ravnopravnost spolova pri Skupštini Kantona Sarajevo.

Ništa nije promijenjeno, a ja sam raspoređena u Osnovnu školu „Vladislav Skarić“ gdje sam dobila toliko obaveza da te školske godine nisam imala 40-satnu radnu sedmicu, nego 50-satnu! O tome sam obavijestila nadležno Ministarstvo, kao i o nekorektnom odnosu direktorice Hasibe Hasković, pogotovo nakon što je moju žalbu Upravni odbor Škole riješio pozitivno. To je ista ona direktorica koja, upravo za Vašeg mandata, jedva ode u penziju!

Pošto Ministarstvo nije odgovorilo na moje molbe, javno pitam Vas kako da postupim u opisanim okolnostima u daljem tekstu. Kada mi direktor škole da zadatak da vodim učenike na neku lokaciju do koje put vodi preko kozjih staza, a ja imam veoma sniženu toleranciju na fizički napor? Mnogi misle da je posao nastavnika samo nastava, ne znaju da pored svih tačno utvrđenih administrativnih i nastavnih poslova, nastavnik ima i poslove koji se zovu „poslovi po nalogu direktora“. Po tom osnovu sam jednom s učenicima pješačila šumskim putevima, preko potoka, jaruga, uzbrdo, pa nizbrdo, po kiši do mjesta gdje su u proteklom ratu stradali civili bošnjačke i hrvatske nacionalnosti. Ne mogu propustiti priliku da ne spomenem da su članovi Udruženja nestalih otišli do odredišta džipovima i traktorima, a mi nastavnici sa učenicima pješke!?

Šta da radim kada nakon putovanja tramvajem, pa autobusom (Stup-Skenderija-Ilijaš) dođem u školu već umorna, a dežurni sam nastavnik i imam četiri časa? Šta da radim kada mi od umora nakon trećeg časa padne koncentracija, a moram održati još tri časa, pa sekciju, a nakon toga sjednicu Nastavničkog vijeća?

Po prirodi sam veliki radofil i ne želim niti bih to mogla podnijeti da primam plaću, a da ništa ne radim. Tražila sam samo da mi olakšate s obzirom na zdravstvene tegobe. Očito je nekom bilo stalo da meni bude još teže, a ne da mi se olakša. Razmišljajući ovih dana o dvije poginule studentice kod Zemaljskog muzeja postavila sam sebi pitanje da li postoji stvarna razlika između nesavjesnih vozača poput Sanjina Sefića koji je brzom vožnjom usmrtio dvije osobe, i osoba na vlasti koji nesavjesnim radom utječu na zdravlje građana i tako ih ubijaju polako. Ja je ne vidim!

Arifa Isaković