U svojim obiteljima najčešće smo slušali negativno o drugima, ponajprije o svojim prvim susjedima pa onda o ljudima druge vjere, koji su naši zakleti neprijatelji i višestoljetni tlačitelji. Ali kako su godine prolazile, a ja odrastala i sazrijevala, počala sam sve više kritički razmišljati o sebi, svojoj obitelji, rodbini, susjedima... S vremenom sam počela primjećivati da moji stavovi (to su uglavnom bili i stavovi mojih prijatelja) najčešće nisu utemeljeni na povijesnim činjenicama, a također ni na moralnim principima, kojima su ljudska bića obvezana. Jako sam se posramila sama pred sobom kad sam stvarno shvatila da su svi ljudi jednako vrijedni, jer sam ih prije dijelila po vjerskoj i nacionalnoj pripadosti. Proučavajući (koliko mi vrijeme dopušta) našu zajedničku povijest u Rami uvjerila sam se da moji susjedi imaju svoju povijest koja je jednako kao i naša povijest patnje, borbe za preživljavanje, ali i povijest o životnoj radosti u kojoj su nastale mnogobrojne lijepe pjesme i priče. Njihova povijest je i moja povijest, jer su njihovi preci i moji preci dijelili zajednički prostor i istu životnu sudbinu.

Nije to samo povijest nesnošljivosti i mržnje kako se često i danas čuje. Naučila sam da su najveće problema katolicima ovdje pravili janjičari pri povratku sa zapada, vjerojatno insfrusrirani zbog poraza. Ni kriva ni dužna, stradavala je uboga bosanska sirotinja. A kad bi se i pojavio neki beg-silnik, katolici i muslimani bi baš tada pokazivali iznimnu solidarnost. Sjetimo se samo Dive Grabovčeve koja je žrtva jednoga takvog silnika. Sa silnikom se obračuno prijatelj Divine obitelji – musliman. Ovdje mi pada na pamet i prijateljstvo između Mesuda Zunića i Matije Grabovca što ga je opisao Ivan Aralica u romanu Duše robova. Radanja se odvija u 18. stoljeću. Matija i Mesud su iz Rame. Matija završava u mletačkoj vojsci, a Mesud u turskoj. No činjenica da ratuju jedan protiv drgugog i da su različite vjere nije ih spriječila da postanu najbolji prijatelji. Njih dovjica su čak jednim ritualnom radnjom razmijenili duše. Time je Matija bio obvezan štititi Mesuda, jer tako čuva i štiti samaga sebe, i Mesud Matiju.

Kad mi je pod ruku došlo novo izdanje stare knjige fra Jeronima Vladića Uspomene o Rami ramskom franjevačkom samostanu, susrela sam se s povijesnim činjenicama koje govore o prijateljskim odnosima katolika i muslimana u Rami. O tome svjedoči jedan događaj iz davne 1682. Te je godine naime izgorila crkva na Šćitu, zapalili su je pravoslavci s Kupresa zbog neke prepirke s fratrima. Fra Jeronim 200 godina poslije toga događaja (1882) piše sljedeće: „Ovaj slučaj je ostao uciepljen u narodu ovomjestnom, da ga se i danas predobro sjeća i o njemu ovo pripovjeda: 'Upaliv hrišćansku crkvu i samostan, odmah su pobjegli putem prema selu Ripci, blizu koga sada leži katoličko groblje na jednoj okrugloj glavici, do koje došav zločinci, cijelu noć su oko nje hodali i obilazili, niti im je se dalo dalje prvim putem udariti prem su oni mislili, da sveđer idu pravim putem i da dalje odmiču. Rano ujutro sliedećeg dana naiđu tuda Prozorani Turci iz Prozora u Kopčiće bezim na oblak, ter ugledav još izdaleka, da još na Šćitu samostan i crkva gore, a došav do blizu ovoj glavici, da oni oko nje sveđer obilaze učine im se ovi ljudi sumnjivi, ter ih odmah ovako stravne pohvataju i sa sobom nazad do garišta samostanskoga povedu. Došav na Šćit, nađu tužne i plačne redovnike na bašći klečeće i moleće pred likom Majke Božje, mnoge na pola gole, ne mogav si ni svagdanje odjeće spasiti od požara u hitnji i strahu. Osvjedoče se Turci, da su ovi, što ih pohvataše, krivci tog nedjela, i njim se rastuži srce nad novom redovničkom sirotinjom, a razgnjeve se tako, da ih odmah sve ondje posjeku, a trupla im poslije kršćani zakopaju...'“

Vidimo dakle da su naši preci uspjevali osmišljavati zajednički život u vremenu kad nitko od njih (osim fratara!) nije znao da je Zemlja okrugla, da je Sunce veće od Zemlje, da se Zemlja okreće oko Sunca... Mnogima je vjerojatno prošao život a da očima knjigu vidili nisu. Mi danas imamo brojne probleme, a sva civilizacijska dostignuća su nam na dohvatu. Poznata su nam kulturna stvaralaštva drevnih naroda, a da ne govorimo o suvremenima. Jesmo li upoznati s time i može li nam sve to pomoći da budemo još normalniji ljudi?


Pismo (kolumnu) nam je poslala jedna čitateljica iz Prozora-Rame. Objavljujemo ga onako kako smo ga primili, bez ikakvih intervencija.