Sva Tuzla za Svi Svete
Po tradiciji katolici Tuzle groblja pohode za Svi Svete, 1.11., a ne sutradan za Dušni dan, kako je to drugdje običaj. Toga dana pokaže se sva Tuzla, ostatak godine nekako anonimna i utopljena u svakodnevni život.
Za Svi Svete tuzlanski fratri služe misu na groblju. Katoličko groblje Tuzle nalazi se u naselju Borić, blizu centra, ali iznad grada. S groblja se pruža pogled na skoro cijeli grad, od Termoelektrane u daljini, do Glavne pošte, gdje se grad „savija“ sjevernije.Pogled na ostala naselja, Brčansku Maltu, Sjenjak, Stupine i Slavinoviće, zaklanja brdo „Slana Banja“, veliki spomen park, isprva posvećen palim partizanima, a onda tragično proširen spomenikom palim borcima iz protekloga rata i grobljem poginulih na Kapiji.
Misa počne u 11 sati, a svećenikov glas čuje se i u samom gradu. Nakon što misa završi baš tad, oko 11:55, nastaje jedan poseban trenutak koji me se dojmio još kao dijete, a utisak ostavlja i danas. Svi Sveti su u takvom dobu godine kada se podne-namaz klanja u 12 sati i sa mnogobrojnih tuzlanskih minareta počinju se učiti ezani točno par trenutaka nakon što završi misa. Nakon par minuta, u 12 sati, počinju zvoniti katolička i pravoslavna crkva stapajući se sa ezanima. Ubrzo nakon što počne zvonjava zvona, oglašava se i sirena. Nekoliko trenutaka ljudi na groblju stoje u tišini, gledaju Tuzlu i slušaju stopljene glasove sirene, zvona i ezana. Svi čekaju svećenika da opjeva grob i pomoli se za duše pokojnika.
Koliko god djelovalo neobično, groblja nisu samo mjesta tuge nego i neke vrste sreće. Za Svi Svete na grobljima se susreću familije, stari prijatelji, bivše komšije, školski drugovi i poznanici. Ljudi se pozdravljaju, sjećaju se života, razgovaraju, prisjećaju se pokojnika, druženja i odrastanja. Uz tu paradu života koračaju pokraj tragičnih sudbina, grobova umrlih mladih uz koje nema razgovora već samo suze i dostojanstvena tragična šutnja.
Stare tuzlanske gospođe nose cvijeće i lampinjone, teško se uspinjući uzbrdo. Obavezno je pitanje i odgovor: „Možete li?“ „A, ide nekako, kako mora.“ Poneki sa sretnijim životom se i našale: „Dobro je dok mi idemo, a ne dolaze nama.“ Nisu tu samo Hrvati i lokalna prezimena poput Martinovića, Pejića, Vilušića i Kneževića. Groblja pohode i potomci tuzlanskih Čeha, Slovenaca, Poljaka, Slovaka, Rusina, Mađara, Talijana... Na spomenicima su uklesana i prezimena Zamboni, Kubinek, Moravek, Semencov, Tozon, Lesjak, Mott... Na istom groblju sahranjen je i velikan Tuzle, akademski kipar Franjo Leder. Groblje je „izmiješano“ kao i sam grad. Ono je mrvi grad, vjerna preslika žive Tuzle.
Silazeći sa groblja vidi se razilazeća gužva, automobili se zaobilaze na uskoj ulici, ljudi se vraćaju u Tuzlu, lokalni Romi koji su „naplaćivali parking“ i uspjeli zaraditi koju marku odlaze, prodavači cvijeća, svijeća i lampinjona skupljaju tezge. Na izlazu iz groblja ljudi se pozdravljaju sa starijim fratrima koji su u ratu pomagali i mirili, živjeli s ljudima, krstili im djecu, kasnije je vjenčali, pokapali umrle i za njih molili. Nije slučajno narod fratre prozvao „ujaci“.Kao da su dio obitelji. S njima se susretalo i u najboljem i u najgorem.
Silazeći s Borića lako se ponovno utopiti u anonimnu svakodnevnicu Tuzle, njenim stanovnicima sasvim običnu, jer smo svi na nju navikli, zaboravili koliko je posebna i drugačija. Dok se prečacem kroz ulicu Kristijana Krekovića vraćam kući, razmišljao bih o toliko stvari da jednostavno ne razmišljam o ničemu...
Autor: Dino Šakanović