Autor: Ladislav TOMIČIĆ

Da provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene Lovro Gavran ima moć smijeniti Papu, Jorge Mario Bergoglio zvani Franjo danas bi Bogu, Katoličkoj crkvi i narodu služio kao kapelan u Jajcu. S obzirom na to da Lovro Gavran nema tu moć, nije mu ostalo drugo nego Franju dočekivati sa širokim osmjehom i na stranicama Svjetla riječi hvaliti se tim susretom.

Ne smeta Lovri Gavranu kad papa Franjo svijetu i gradu poručuje kako Gospa nije direktor pošte, da redovito ostavlja poruke, niti mu smeta što poglavar Katoličke crkve daje do znanja da Gospu u Međugorju najbolje i najčešće vide oni koji su ta viđenja pretvorili u unosan posao, koji će im omogućiti da kroz ovu dolinu suza prođu ne skidajući smiješak s lica.

Kad je o Međugorju i tamošnjim »ukazanjima« na isti način kao danas papa Franjo jučer govorio fra Drago Bojić, Lovro Gavran ga je smijenio s mjesta glavnog urednika Svjetla riječi, oduzeta mu je katedra na Franjevačkoj teologiji, da bi istinoljubivi fratar bez dlake na jeziku na koncu bio otpravljen za kapelana u Jajce, pod prijetnjom isključenja iz franjevačkog reda. Sve ove sankcije provincijal Gavran proveo je u skladu sa željama Hercegovačke franjevačke provincije, koja skače na zadnje noge čim se netko usudi progovoriti koju logičnu i racionalnu o međugorskom ekonomskom i vjerskom čudu.

Par godina prije nego se o redovitim međugorskim »ukazanjima« (dođi u pet do pet, sigurno ću doći ovaj put) izjasnio papa Franjo, Drago Bojić je upozorio da »ozbiljna vjera – osobna, i racionalna i osjećajna, ali tiha, nenametljiva, intimna vjera – razlikuje od vjere spektakla, opsjena, patološki opterećene tijelom, čaranjima i gatanjima«.

– Vjera, naravno, pruža ljudima i utjehu i smijemo govoriti o njoj i kao o »posljednjem čovjekovom utočištu« u smislu da je ona životni stav koji ne odustaje od nade protiv svake nade i koji se temelji na optimizmu i povjerenju u Boga. To je naravno posve nešto drugo od današnje »event-vjere«, hodočasničkog turizma i softcore-duhovnjaštva upakiranog u teatralnost i duhovnjački muzički šund – duhovnjaštva, kakvo se propagira primjerice preko svetišta kao što je međugorsko čija se cijela »teologija« bazira na laži i manipulacijama, pri čemu se i sveto kao takvo i Bog na bizaran i perverzan način zloupotrebljava, rekao je u travnju 2013. godine Bojić, u razgovoru za Prometej, izvrstan bosanskohercegovački portal za laičku državu i sekularno društvo. Povod za razgovor bila je 30. godišnjica Svjetla riječi. Ove riječi uzbudile su Bojićevu braću iz Hercegovine, braća su kontaktirala Gavrana, a Gavran sankcionirao mladog franjevca kako god je znao i umio. A danas, eno ga Gavran sa širokim osmjehom prima Franju, bez obzira što Franjo o međugorskom čudu govori isto kao sankcionirani Bojić. Da ti se želudac okrene od Gavranove srdačnosti. Dok je provincijal Bosne Srebrene Papi odlučio progledati kroz prste, tvrđi nacionalno-vjerski elementi koji Franju ne smatraju direktno nadređenim ne libe se po društvenim mrežama oštro odgovarati opaske katoličkog poglavara o Međugorju.

Provincijal Bosne Srebrene fra Lovro Gavran (Izvor fotografije: http://www.tavelic-sarajevo.com/)

Dok čekamo da o potonjima jasan stav zauzme Nino Raspudić, koji Dragu Bojića i njegove istomišljenike u fratarskim redovima naziva daidžama, optužujući ih tako za bliskost s Bošnjacima (sic!), citirat ćemo od Raspudića ništa manje lucidnog komentatora Novog lista, koji se na našim internet stranicama potpisuje nickom Za dom spremni.

– Papa Ivan Pavao II. je napravio više za Hrvate od svih papa prije njega. A znate zašto je to tako? Jer su svi pape prije Ivana Pavla II. bili Talijani, tj. obični talijanski fašisti koji su tako gledali i odnosili prema Hrvatima i Hrvatskoj. Nažalost i ovaj papa je Talijan kojeg su nam podvalili pod Argetinca. Dužnost Hrvata i Hrvatske je od svakoga pape zahtijevati standarde odnosa prema nama kakve je postavio Ivan Pavao II., piše ogorčeni komentator.

Navedena izjava može se tumačiti kao karikaturalni izraz jednog stava, koji u međugorsko čudo nikakve sumnje nema, a u vjeru drži neodvojivom od nacionalne pripadnosti, što, dakako, nije samo hrvatski specijalitet.

Ljudi koji zagovaraju navedene i slične stavove u papi danas vide daidžu, a u njegovim opaskama u Međugorju još jednu zavjeru protiv svega što je hrvatsko, koja se, evo, kuje čak i po vatikanskim hodnicima. Nema tu previše mjesta za logiku i racio, jer ako vidjelice kažu da će se ukazati u dva sata, onda će se ukazati u dva sata. Uostalom, zar bi toliki ljudi dolazili u Međugorje bezveze. Nešto tamo sigurno ima, da nema ništa ne bi nikog ni bilo. A za to što u Međugorju ima onome tko je ga je vidio i svijetu otkrio valjalo bi dati Nobelovu nagradu. Za ekonomiju, razumije se.

Izvor: novilist.hr