Ulazak na mala vrata i fašizam velikih
O misi „za žrtve Bleiburga“ koja se u sarajevskoj katedrali održala 16. maja, te raspravama i događanjima prije i poslije nje
Na našu adresu stigao je, uz molbu da se objavi, autorski tekst čitatelja Mirze Džumhura vezan za misu „za žrtve Bleiburga“ koja se u sarajevskoj katedrali održala 16. maja, te za rasprave i događanja koja su se zbila prije i poslije nje. Tekst je pisan bez zle krvi, iz zanimljivog ugla, sa sitnijim i krupnijim stvarima koje su otvorene za krupnije i sitnije diskusije i(li) argumentirana osporavanja, te ga stoga odlučujemo objaviti bez intervencija. Stavovi iznijeti u tekstu pripadaju, naravno, autoru, ne nužno i uredništvu portala koje mu je ustupilo prostor. – Prometej.ba
Što će im misa za Bleiburg? Da veličaju fašiste i nametnu Sarajevu ružan image.
Ko je organizovao misu i komemoraciju? Ustaše.
Šta želi Hrvatski sabor u svemu ovome? Da veliča fašiste.
Šta zaista misli vrh katoličke crkve o Bleiburgu i misi? Oni su svi isti. Ako organizuju
ovakvu misu, i popovi su ustaše.
Ko je stradao na Bleiburgu? Fašisti.
Ali zar to nije samo misa? Jeste, ali ustaše hoće preko mise da uđu u Sarajevo na
mala vrata.
Navedena pitanja i odgovori ukratko predstavljaju način na koji „ustašku“ misu vide ljudi koji su ustali protiv nje. Manje-više ovo je očekivani obrazac, znamo šta „antifašisti“ misle o sličnim manifestacijama i simbolima. Ne prihvataju razumijevanje za bilo kakva događanja vezana za simboliku fašističkih grupa iz II svjetskog rata. Nema tu nijansi i varijanti. Ipak zadnji odgovor je zanimljiv iz jedne drukčije perspektive. Šta znači ulazak ustaša u Sarajevo na „mala vrata“? O kojim to ustašama govorimo? Onima iz 45. ili onima iz 95.? S koje strane će ući u grad? Hoće li umarširati? I kako će ih to misa „uvesti u grad“?
Da se razumijemo, niko u Sarajevu ne misli da je filmski upad ustaša u grad moguć. Čak ni oni labilniji među crvenim demonstrantima od 16. maja ne zamišljaju prolazak U bojovnika kroz neku od sarajevskih kapija. Ne radi se dakle o pravim ustašama, poznatim krvolocima, nego o simbolima, ideologijama, i naravno politici.
Dobro, a šta protivnici mise misle da se postiže njenim održavanjem ako se ne radi o ulasku vojske? Nisu se konkretno izjasnili ali bez sumnje znaju da to ne valja. Ustaše i njihovi simpatizeri su tu da čine zlo i o tome nema rasprave. Zašto bi to uradili? Jer su oni naprosto takvi, ne znaju drukčije. Znamo to iz svih prošlih ratova i partizanskih filmova, to im je glavna rabota. E sad, ko su konkretno „oni“ u prethodnoj rečenici, često se spominju„svi naši neprijatelji“? Širok je krug: ustaše, četnici, simpatizeri, nacionalisti svih vrsta, oni koji bi da potvore partizane. Na kraju, kada se označe mnoge grupe koje ne valjaju, za većinu protivnika mise radi se o svima koji nisu ljevičari i partizani.
A ako je tako, stvari su uslovljene na specifičan način i svi događaji su međusobno povezani po jednom obrascu. Naprimjer, ne možeš biti ispravan i pošten čovjek ako se drukčije sjećaš svojih predaka ubijenih u Bleiburgu. Po takvoj inerpretaciji, svako ko hoće da vidi, zna da je Bleiburg bio mali incident tokom kojeg se pokoji partizan, kome su ustaše pobile svu familiju, razumljivo svetio. Ako nije bilo tako, ako su partizani ubijali ljude kao što su ustaše i četnici ubijali u prošlom i u ovom ratu, onda su i oni isti zlikovci, a to nije istina. Partizani nisu samo naši očevi i djedovi, partizani smo mi sami. Mi ne možemo dopustiti da nas izjednačavaju s koljačima. Također, mi smo moralni i ispravni i želimo dobro svim poštenim ljudima, kako ćemo mi biti zlikovci?
Nisu ovakvi stavovi novost. Cijeli ovaj narativ, čiji je jedan od ciljeva da izađe na kraj sa problemima sopstvene odgovornosti, dobrim dijelom potiče iz socijalističke Jugoslavije. Dodatno, u tom smislu postoji i cijelo predpartizansko naslijeđe; kao balkanski i ratnički narodi par excelence, mi imamo mnogo strategija za grupno hendlanje situacija u kojima se traži relativizacija zločina i očuvanje sopstvene ideologije i lijepe slike. Naslušali smo se takvih priča od inih likova u vezi zadnjeg rata (najviše od srpskih vođa optuženih i osuđenih za ratne zločine). Evo ih iskazane kroz neke jezičke konstrukcije (jezik rijetko laže): oni hoće da nas prevare, ne izdaju se za ono što jesu. I oni bi nas napali da su mogli. Htjeli bi da nas žedne preko vode prevedu. Uvijek lažu i petljaju. Lukavi su i prefrigani. Jedno misle, drugo rade, treće govore. Ako im daš prst uzeće ti cijelu ruku. Isto misli onaj koji ti sjedi za stolom i onaj koji ti je pod stolom. Mora se znati ko je gazda i šta se smije a šta ne smije.
Sa ovakvim naslijeđem mentaliteta i partizanskim specifičnostima ne treba se čuditi zbog konačnih reakcija i stavova koji su izbili na površinu u vezi mise. Konkretno, radi se o sljedećim pitanjima i konstatacijama: kakve veze s organizovanjem „ustaške“ mise ima pravo na slobodno okupljanje? Njima, takvima kakvi jesu, ne treba dozvoliti ništa. To se sve treba zatući u korijenu. I kakve veze s tim ima ono malo zlikovaca ubijenih bez suđenja? To su sve podvale i skretanja pažnje. Jer, mi smo u ratu. Sa svima. Posebno sa fašistima iz Mostara i Zagreba koji su nam više puta zabili nož u leđa. Ali nisu samo oni problem. Dosta nam je svih nacionalizama i nacionalističkih dimnih bombi. Zadnjih 30 godina nam takvi primitivci i fanatici rade o glavi. Mi još nismo dosegli evropski stepen civilizovanosti i blagostanja da bismo mogli poštovati„njihova“ pravila i hladne procedure. Mi moramo biti spremni da na najmanji mig skočimo i branimo se. Onaj ko je budan i spreman, pobjeđuje, ko nije, njega zakolju. I nije samo ta opasnost u pitanju. Ne samo da nas žele zatući. Oni nam hoće prići s leđa preko ove mise! Sazaad! To je i gore nego da nas ubiju! Nećemo se dati prevariti pričama! Mi smo muškarci i ratnici! Držimo guzice uz zidove i puške u rukama!
Ovo je odgovor na pitanje s početka: ovako se ulazi na „mala vrata“. Prevarom. A mi prevaru ne dopuštamo. Ni Trojanske konje, ni viruse, ni tuđe ideologije, mi ne puštamo u grad!
Kada se sve ovo zna i kada se čovjek suoči sa ovakvim grčevima i intenzitetima emocija, kako da u sebi nađe mjesta za saućešće prema onima koji su ubijeni ili prema njihovoj rodbini. Zanimljivo da nema ni jednog muslimana među ovima koji su izašli i izrazili podršku misi, iako se vjerovatno radi o hiljadama muslimana stradalih u vezi Bleiburga. Zar ni njima ne smeta što se jednostrano, bez nijansi i uz ideološko pristajanje piše o stradanju njihovih rođaka?
Upravo na ovom mjestu dolazimo do druge teme ovog teksta: „fašizma većine“. Vezana je za napuštanje većeg broja hrvatskih pisaca udruženja PEN u BiH. Radi se o poznatim i uglednim intelektualcima: Lovrenoviću, Jergoviću, Đikiću, Ivankoviću, Kristiću i Jukiću. Prije neki dan su i dvojica Marijanovića izašli iz tog udruženja a Mlakić je izašao prije nekoliko godina. Lovrenović, Jergović i Ivanković su, kako su i sami napisali, bili među onima koji su formirali PEN 1992. u ratnom Sarajevu.
Sam razlog izlaska ove grupe iz udruženja nije upitan. Naveli su da se radi o pismu grupe PEN-ovaca napisanom u vezi mise. Kasnije su svi pojedinačno naveli svoje razloge; koji nisu isti. Govori se o „jednodimenzionalnom“ pristupu, o „nijansama“ u zauzimanju strana, o tumačenju uticaja istorijskih vjetrova na pojedinca, o različitim PEN-ovima 93. i danas.
Svako može imati mišljenje po ovim pitanjima, štaviše, odlične su to teme i ovi ljudi svakako imaju šta reći na njih. (Druga je stvar što će rasprava zamrijeti na samom početku jer će potencijalni učesnici zauzeti mjesta u rovovima.)
Nije sporno ni tempiranje izlaska iz PEN-a, iako su neki kritičari to iznijeli kao veliki grijeh. Nije da su ljudi nešto krili pa navodili druge razloge, otvoreno je rečeno da se radi o misi. Neko je naveo i da je Pismo kap koja je prelila čašu. Fer, iako mnogima može izgledati da se traži dlaka u jajetu. Oni su, kao članovi PEN-a, znali šta se tamo dešavalo i mogli su zaključiti da im se društvo više ne sviđa. To je njihova organizacija i eto ih neka sami izlaze na kraj jedni s drugima.
Ono što jeste sporno je sljedeće: Jergović je po
izlasku iz PEN-a dao intervju beogradskom Danasu u kojem je prozvao „intelektualnu zajednicu
grada“ koja dosljedno odbija vidjeti „fašizam većinskog naroda“a vidi ga u
narodu kojeg gotovo nema u Sarajevu. Mlakić je u svom tekst govorio o
patološkoj mržnji prema Hrvatima u Sarajevu koja ovako funkcioniše:„uglavnom se
orkestrira iz vodeće bošnjačke stranke, u koju su se poput „korisnih idiota“
uključili svi ti silni „ljevičari“, „antifašisti“ i slični. Čim u noći zalaju
tornjaci iz SDA, možete biti sigurni da će se odmah potom u falsetu s druge
strane javiti Nikšićevi i Kojovićevi pekinezeri, ili podatne DF-ovske kujice.“
Iako se na prvi pogled čini da govore o dvije različite stvari, Jergović i
Mlakić pušu u istu tikvu. U ovoj interpretaciji, mržnja većinskog naroda prema
Hrvatima vezana je direktno za SDA (Mlakić) a onda je neka „intelektualna
zajednica grada“ odbija vidjeti (Jergović); „ljevičari“ i „antifašisti“ se priključuju
lajanju na Hrvate (ponovo Mlakić).
Prvo što se ovdje mora prepoznati, a što implicitno postoji u razmatranjima dvojice pisaca, je postojanje tri konkretne grupe. Prva je „intelektualna zajednica grada“, druga su „lijeve“ stranke, i treća, bošnjačka SDA stranka.
Ko su ljudi koji pripadaju prvoj grupi? Među potpisnicima PEN-ovog pisma gotovo da nema nikoga ko sebe smatra Bošnjakom. Ova grupa, što se tiče napisanih stavova, lako se može proširiti na kompletnu lijevu elitu Sarajeva (kako je uradio i Jergović), uključujući i vođstva „lijevih“ stranaka. Niko tu nije Bošnjak: da ih pitate rekli bi da im je muka od takvog nacionalnog imena. Vjerovatno se izjašnjavaju kao Bosanci i Hercegovci, ljevičari, a nacije smatraju primitivnim i nametnutim konstruktima.
U ovom kontekstu, nije zgoreg spomenuti da jenekoliko dana ranije također pogrešno
označena jedna druga grupa - hercegovački portal Poskok prenio je poruke desetina
navodno bošnjačkih glumaca protiv održavanja mise. Ponovo se desila ista stvar,
ni ovi ljudi nisu Bošnjaci. I njih možete pitati pa ćete čuti šta kažu o svojoj
nacionalnoj pripadnosti i šta misle o bošnjaštvu generalno.
Očigledno je da motivi i načini rezonovanja Jergovića i Mlakića s jedne strane,
i Poskoka s druge, nisu isti iako je rezultat sličan. Optužuje se „intelektualna
zajednica“, bošnjačka stranka ili Bošnjaci generalno. Vidjeli smo da Jergović i
Mlakić ne misle jednako po ovom pitanju (pri tome nikako nije nebitno što je
Jergović iz Sarajeva a Mlakić iz G. Vakufa.)
Poskok hoće da se sve pripiše većinskom narodu, to je jasno, oni s Bošnjacima
imaju problem. Po Mlakiću vođstvo SDA je spiritus movens mržnje. Jergović problematizira
„intelektualnu zajednicu“ i bošnjački narod. Njih dvojica bi trebali biti
pametniji, pri tom je Jergović na boljem tragu.
Proces sotonizacije mise i „nebalansiranog“ pristupa vodili su i vode ljevičari-partizani, ne bošnjački desničarski političari. Dakle, stvari stoje izvrnuto u odnosu na Mlakićevo mišljenje. Ali treba priznati da se razmišljanje političara većinske bh. nacije i „ljevičara“na nekim mjestima poklapa i da postoji veliki uticaj „progresivnih“ na „konzervativne“. Da nije tako, ova misa bi u najmanju ruku prošla bez velike pompe. Možda bi se neko iz SDA sjetio i poginulih Bošnjaka u Bleiburgu (kojih po svemu sudeći nije bilo malo).
Uticaj ove„partizanske“grupacije na stavove Bošnjaka često se zanemaruje a mnogo je veći nego što ijedna strana želi priznati. Ne samo danas nego u cijelom periodu od 1990. Ovo je potrebno detaljnije razraditi:
„Ljevičari“ su u prošlom režimu bili (i danas ostali) poznati profesori i umjetnici, cijeli fakulteti su sastavljeni od ljudi s takvim ideološkim ubjeđenjima. Desničari, bez obzira što se na različitim nivoima sukobljavaju sa ovom grupom, vjeruju njihovoj pameti, erudiciji i zapadnim vezama. Najbitniji aspekt ove vjere je onaj o političkim temeljima ove države – relaciji među nacijama i vlasnišvu nad državom. Desničari su povjerovali partizansko-republikanskom stavu da nikako ne treba priznavati težnje pojedinih naroda u BiH za sopstvenim institucijama ili (su)vlasništvu nad komadom zemlje. S „lijeva“ se traži bespogovorna osuda takvih stremljenja. „Ljevičari“ znaju ovakve stavove potkrijepiti savremenim politološkim argumentima pa stoga one nose poseban legitimitet.To je veoma privlačno i širim narodnim masama.
Naravno, mora se priznati da slična stremljenja postoje i u okviru desničara ali ona nemaju takvo teoretsko i identitetsko utemeljenje. Radi se o standardnom stremljenju pripadnika veće nacije ka nepriznavanju problema manjih nacija. Uz spomenutu dodatnu podršku „partizana“desničari se osjećaju slobodnijima, konačno mogu pravovjerno propagirati svoje maksimalne ciljeve. Neki čak pomišljaju da cijelu BiH zadrže samo za sebe. U tom smislu treba čitati njihove povike na Jergovića i kompaniju.
Cijela ovakva uslovljenost se jasnije mogla vidjeti neposredno pred rat i za vrijeme samog rata. Zar postoji bolji dokaz za izneseno od uloge „lijevih“ bošnjačkih intelektualaca u radu ratnog Bošnjačkog sabora iz 1993. Alija Isaković (usput, dobar Lovrenovićev prijatelj), Tunjo Filipović, Nijaz Duraković... nisu htjeli ni čuti za nekakvu kantonizaciju BiH kao rješenje nacionalnih problema iako je sve govorilo kako je to jedina opcija koja rješava probleme grupnih prava i zaustavlja rat. Može se bez problema reći da je ova ljevičarska grupacija zaslužnija za produženje rata od bilo koga sa desnog spektra (iako su oni tvrdili da je upravo njihovom zaslugom sačuvana BiH.) Pa kakva je razlika između onoga što su desničari te 1993. htjeli prihvatiti u smislu uređenja države i onoga što danas imamo? Osim mrtvih ljudi i razorenih gradova.
Dobra ilustracija o ovome je ono što je nedavno napisao Ivo Komšić kao predstavnik lijeve „intelektualne zajednice“:
„Temeljni problem ”Kutileirovog plana” je bio što je on sadržavao nelogičnost na koju su nasjeli predstavnici ”muslimanske strane” i koja je kasnije ostala ugrađena u sve ”mirovne planove” za BiH.
S jedne strane, sporazumom se garantirala nezavisna i demokratska država, u postojećim granicama, s druge strane ta država se uvjetovala s tri svoje sastavnice, s tri nacionalne ”konstitucione jedinice” i suverenitetom naroda koji se kroz njih ostvaruje.
”Muslimanska delegacija” je svoj načelni pristanak na sporazum pravdala ponuđenim garancijama opstanka države, njene nezavisnosti i cjelovitosti. Oni nisu shvatili da niti jedna ta odredba ne može opstati, da se zapravo i nezavisnost, i cjelovitost, i suverenitet, i demokratičnost poništavaju uvođenjem nove ”konstitucione” osnovice države, a to su ”tri nacionalne jedinice”.
Ivo Komšić i cijela „intelektualna zajednica grada“ su krivci zato što se olako diskreditovalo davanja teritorijalnih prava drugima, to se smatralo grijehom. Ako tako misliš, napravio si najveću grešku priznavanja, bez mogućnosti popravke. To nije, dakle, bilo kakva greška, ne, to je prvi, izvorni grijeh, identifikovan i objašnjen naučnom metodologijom; poslije toga nema nazad. Silajdžićeva anti-aprilski paket priča dolazi odatle. Ako potpišeš, to je to, konačno ćeš priznati podjelu BiH (kao da već nije potpisan Dayton!) Neki bošnjački desničari su jedva dočekali takve stavove od strane poznatih predstavnika manjih bh. naroda.
Znaju li Jergović i comp. ovo o čemu ovdje
govorimo? Moguće da naslućuju ali sumnjam da eksplicitno znaju. Problem je taj
što miješaju građanski/naučni nacionalizam ljevičara i standardni etnički nacionalizam.
U takvim okolnostima najlakše je (i najsigurnije) fiksirati nacionalizam na
većinsku naciju koju predstavljaju desničari-vjernici a lijeve intelektualce ružiti
zbog neprepoznavanja takvog nacionalizma. Pa i sam Jergović „identitetski“ pripada
takvoj „lijevoj“ intelektualnoj grupi i među njima ima dosta prijatelja. To su
njegovi ljudi. S Mlakićem je lakše, iako i on ima sličan problem kao i Jergović
vezano za ovaj aspekt identiteta. Samo što kod njega više igra manihejska priča
o dobrima i lošima.
Na kraju, bitno je reći da su neki od ovih ljudi poznati po tome što su se
otvoreno protivili Tuđmanovoj politici podjele BiH i da su njihovi stavovi
najčešće bili veoma kvalitetni i pristojni. Bez obzira na to što su im motivi bili
nešto drukčiji od očekivanih rodoljubivih ideala, možda su upravo takvi stavovi
bolji za rješavanje naših problema nego ljevičarsko-građanski koje sam pokušao
ilustrirati. I ova pisma (Mlakićevo mi je posebno zanimljivo) su primjeri dobrog
rezonovanja i organizovanosti. Mora se ljude prihvatiti onakvima kakvi jesu i
pokušati u dobroj vjeri riješiti ove dileme uz prihvatanje njihove
argumentacije. Nimalo nije nebitno sljedeće pitanje: a ko će ostati kao sagovornik
jednom kada se sklone razni Lovrenovići?
Autor: Mirza Džumhur