Ususret 10. travnju: Da nikada ne zaboravimo zla koja smo učinili drugima
10. travnja 1941. proglašena je tzv. Nezavisna Država Hrvatska, kratkotrajna zavisna (ne)država, koja je u četiri godine svoga kratkoga postojanja organizirala neke od najstrašnijih zločina ikada, koja je stajala iza genocida i koncetracijskih logora, uključujući i logore za djecu.
Prvenstveni cilj NDH bio je istrebljenje Srba, to je bio njezin prvi i osnovni naum. Krenulo se raditi na tome da se jedna trećina Srba iz današnje Hrvatske i BiH ubije, jedna trećina preseli u Srbiju, a jedna trećina prevede na katoličanstvo (tj. pohrvati).
Poznato je da je u ustaškoj državi stradalo na desetke tisuća Srba, a ističem ovdje jednu manje poznatu činjenicu da su ustaše ubili u manastiru Žitomislići kod Mostara sve prisutne monahe (usput, isti je manastir uništen i 1992.). O toj činjenici se malo govori ili se potpuno prešućuje, za razliku od hiperzastupljenog stradanja „naših“ svećenika u II svjetskom ratu.
Plan potpunog istrebljenja Srba sa „svojih“ prostora nisu ispunili. Ali zato jesu ispunili plan o istrebljenju Jevreja i Roma – gotovo cjelokupno romsko i jevrejsko stanovništvo je ubijeno. Prije II svjetskog rata u Sarajevu je živjelo više od 10.000 Jevreja, do kraja ih je gotovo potpuno nestalo.
Bili bismo sretni da danas o svemu ovome ne moramo pisati i da ovo tretiramo kao događaje iz daleke prošlosti. Nažalost, nemamo na to pravo. Svjedoci smo loših tendencija u društvu koje ugrubo možemo podijeliti u sljedeće kategorije: izbjeljivanje endehazije kroz politički i historiografski diskurs bilo izbjegavanjem konkretnog govora o njezinim zlima bilo ocrnjivanjem narodno-oslobodilačke borbe, buđenje ustaštva posebno kod mlađih generacija, skandiranje pozdrava 'Za dom spremnih' i upotreba druge ustaške simbolike na sportskim i drugim javnim skupovima, te afirmacija ljudi koji gaje ustaške sentimente (primjerice, „novinara“ Velimira Bujaneca koji je zvijezda krugova oko hrvatske predsjednice, ili Zvonimira Despota, urednika revizionističke „Vojne povijesti“).
Sve to pokazuje da nismo do kraja naučili lekciju iz povijesti i da kao Hrvati, državljani Hrvatske i Bosne i Hercegovine, nismo spremni da se nedvosmisleno i bez ikakvoga 'ali' suočimo sa najcrnjom stranicom svoje povijesti. Pokušaji da se pozdrav 'Za dom spremni' [zbog kojeg primjerice nogometne asocijacije kažnjavaju Hrvatsku, a ljudima koji svjesno i u znanju pronose taj pozdrav najveća je kazna ona glava koju nose na ramenu!] opravda nekakvim operama i slično, nalikuju koprcanjima u živom blatu. Trebat će očito još puno vremena da se ta daleka stranica prošlosti zatvori. Svakako, ne smijemo zaboraviti ni na bujanje antisemitizma i prizivanje hitlerovskih utvara na našim prostorima, što je više u trendu kod „hrvatskoga cvijeća“ u BiH.
Novokomponirani trend: Komentiranje svih objava na UEFA.com, stranici koju prati nekoliko milijuna korisnika facebooka diljem Evrope, stotinama komentara 'Za dom spremni'
Ozdravljenju našega društva i od endehazijskog nacionalizma i od njegove lajt-verzije – hadezeovskog nacionalizma, mnogo bi mogla doprinijeti Crkva u Hrvata blagoslovom jednoga spomenika podignutoga u znak sjećanja na naše žrtve II svjetskog i 'Domovinskog' rata, 'naše' ne u onom naviknutom značenju, nego u značenju onih koje smo 'mi' učinili žrtvama. Naravno da ovaj moj prijedlog djeluje kao mješavina šale i znanstvene fantastike, jer znamo dobro kakvi vjetrovi u CuH pušu.
Franjo Šarčević/Prometej.ba