Uzdol, devetnaest godina poslije
Polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća danas se u Uzdolu obilježava 19. obljetnica zločina nad 41 Hrvatom, civilima i vojnicima, koji su ubijeni od strane Armije RBiH. Ubijeno je 29 civila i 12 vojnika. Za ovaj strašni zločin još uvijek nitko nije odgovarao. Najstarija žrtva imala je 87 godina, a najmlađa 10 godina.
Ovom prilikom donosimo repotražu Dragana Stanojlovića o Uzdolu koja je objavljena 13. 1. 2012. u magazinu Dani (br. 761.). On je posjetio Uzdol i razgovarao s preživjelim uzdolskim žrtvama.
Danas, nakon što prođe cijelom teritorijom župe Uzdol, čovjek odlazi noseći dvije slike ovog brdovitog dijela BiH, gdje završava Bosna i počinje Hercegovina, ili pak obratno. Prva se odnosi na bajkoliki krajolik satkan od mnoštva visova okruženih beskrajnim šumama okićenim mnoštvom izvora i pašnjacima ispresijecanim rječicama.
DJELA I NEDJELA – Svaka pomisao na vizuelni melem za oko i dušu, međutim, nestaje pri susretu oka s tragovima čovjekovih djela i nedjela na ovom komadu ramskog kraja. Sve njih je obilježio stravičan ratni zločin koji se dogodio 14. septembra 1993. godine. O onome što se dogodilo u zoru istog onog dana kada su daleko od Uzdola, u Ženevi, Alija Izetbegović i Franjo Tuđman počeli još jednu rundu pregovora o budućem zajedničkom životu u uniji srpskih, bošnjačkih i hrvatskih ratnih stečevina, nema nikakvog spora. Zna se naime, da se zločin dogodio, nema spora o tome ko su njegovi počinitelji, a ko žrtve, ali do dana današnjeg za to nikada i niko nije odgovarao.
Ekskluzivno svjedočenje Kaze Zelenike za Dane, međutim, na neki je način drugačije od svih ostalih. Pokazuje, naime, kontekst u kome su jedinice Armije BiH izvršile zločin nad hrvatskim civilima u Uzdolu, ali i svekolike teške i dugoročne posljedice nekažnjenog zločina koji se dogodilo u Uzdolu.
Kazu Zeleniku kao sagovornika preporučio mi je don Miljenko Džalto, župnik Župe sv. Ivana Krstitelja Uzdol. Razgovarali smo 5. januara 2012. u kancelariji Mjesnog ureda i na Memorijalnom groblju u Uzdolu. Evo šta je Kazo Zelenika u diktafon ispričao samo za Dane:
“Ja sam toga dana izgubio oca Ivana Zeleniku, rođena 1930. Pa sam izgubio majku Ružu, ’31. godište, mlađa godinu od oca. I izgubio sam kćerku, najstarije dijete moje, Jadranku. Ona je rođena ’81. godine. Imala je 12 godina. Još sam izgubio rođaka... Šestero Zelenika je na groblju. Najstarija je moja strina Luca, ona je bila 1906. godište. A najmlađa moja Jadranka. Ovi Zelići, od komšija iznad mene, Marija i Stjepan, i oni su isto bili djeca. Marija je osamdeseto godište, Stjepan je tri godine mlađi.
Većina ubijenih ljudi su bili stariji. Ivka Rajić je bila nepokretna, u kolicima.
KRV I OGANJ – To su učinili ljudi iz Armije BiH. Bilo je tu nekih jedinica sa strane, bilo je domaćih. Kad je HVO uzeo Prozor, nešto prije, Here su ostale neosvojene. Napad je došao iz Hera. Bilo je to četrnaestog devetog devedeset treće u zoru. Sve redom su palili i ubijali. Ostala je živa Ruža Stojanović, tamo u potoku kod zadruge s njom je ostala i Cvita, one su preživjele. I danas su žive. Jedna je u Prozoru, druga u Uzdolu.
Ja sam bio logističar HVO-a. U trenutku napada bio sam u Prozoru. Moja žena Marica mi je rodila dijete malo prije toga, 28.8. u Prozoru, u izbjeglištvu. Dan prije 14. devetog i ja sam otišao u Prozor. Došao mi je kum. Bile su babine, kako se to kaže. U nas je bio običaj da kad ti dođe kum taj dan ne moraš ići u jedinicu.
Ujutro u šest sati čuli smo da Uzdol gori. Ja sam krenuo tamo, sa mnom je bio rođak Slavko Zelenika, pa Pero Ivanko, prijatelj. Došli smo ovamo. Jedan je mali, Ivan Stojanović, bježao i samo viče: ’Ubili su moju mamu!’ Bio je dijete. Ubili su mu mamu Anicu Stojanović, rođenu Perković. A ubili su mu i babu Katu Perković. On je uspio pobjeći iz sela. Drugi su ostali na tavanu.
Kad sam ušao u moju kuću vidim mala leži na hodniku, majka i otac u jednoj sobi. Materi mi odnijelo glavu, mozak odletio gore na plafon. Pokopali smo ih, a poslije smo našli još materinih kostiju.
PREPOZNAVANJE – Je li iko prepoznao nekog od vojnika? Bila je neka žena u Austriji, pa ova Ruža i ona druga, one su navodno prepoznale neke od njih.
Teško je znati ko je sve to bio i gdje su ti ljudi danas. Ljudi u uniformi, pa okrenuto lice... Mnogi su se raselili. U Bugojno, Konjic, šta je znam.
Prošlo je osamnaest godina i koliko još mjeseci a još niko nije odgovarao. Ne znam šta bih vam rekao. Je li me zvao neko od istražnih organa? Zovu oni, pitaju ovo i ono, dolazili su, snimali nešto... Kad su zadnji put dolazili? Pa, bili su u Prozoru, ima i dvije godine, tri. Jesam li ja uspio koga vidjeti? Mi smo došli kad je sve bilo gotovo. Kako ćeš ga vidjeti! Da si ga vidio, ubio bi ti njega il’ on tebe.
A ovi istražitelji, oni tako nagađaju, imaju neka saznanja, neće to oni nama govoriti.
To što se tiče odgovornosti, to i sada stoji sve nekako mutno. Mislim da su to neke političke igre. Da se to nešto krije. Jedni neće da traže ove, drugi neće one i tako to godinama. Prebijaju međusobno. Nemojte vi nas, nećemo ni mi vas i tako osamnaest godina. Oni stariji ljudi što su preživjeli, oni su pomrli, a od onih od ’25. do ’40. godišta i njih je više od pola pomrlo.
PREBIJANJE ZLOČINA – Šta ja znam preko kog zločina oni prebijaju ovaj u Uzdolu. Sve oni znaju i da hoće da pokrenu oni bi to pokrenuli. I Hrvati, i Bošnjaci. Ali neće. Evo, sad nešto rade oko Trusine, ali ima Grabovica, imaju Doljani, to sve čeka. Sad nešto kao hoće i sa Mlaćom i ministrom, ovim Cikotićem. Tamo je, u Bugojnu, još teže nego ovdje. Mi smo svoje barem pokopali, a oni za svoje i ne znaju gdje su.
I kod nas su dvije žene izgorjele. Ništa od njih nismo našli. Izgorjela je ova jedna Grubeša, Mara joj ime. I Jela Džalto. Maru su zapalili u štali, a Jelu na tavanu kuće Pere Prskala. Jelinih dvoje djece ostalo je s tetkom i nekim čudom su preživjeli.
Pitaš me čemu je zločin u Uzdolu bliži? Nekakvom sudskom epilogu, ili pak prepuštanju zubu vremena?
Ne znam, nisam više siguran ni u što. Eto, bili su optužili Sefera Halilovića, on je išao u Haag, ali se izvukao. Kao, nije on tada bio glavni nadređeni. Pa ko jeste bio? Neko je morao biti glavnokomandujući, je li tako! A ovaj je dokazao da nije i na tome je ostalo.
LJUDI I STRANKE – Radim u Matičnom uredu MZ Uzdol. Sa mnom je u istoj ovoj sobi radio Salem Hero, ali je od nove godine prebačen u Matični ured u Šćipama. Ovaj momak što mi pomaže oko unosa podataka, on je Josip Kovčalija, nije mu ovo posao, ali tako odrađuje pripravnički staž da se može zaposliti.
Dolaze ovdje i Bošnjaci. Imam tu matične knjige za Here, Kute, Šćipe... I još neka sela, sve je to mješovito bilo. I mi normalno prolazimo kroz Here, odemo tamo. Sad je teško i njima k’o i nama. Posla nema, ne radi se. Kad oni dođu ovdje u Uzdol, poslom u Matični ured, ili ’nako, odemo tu, u prodavnicu, blizu je, popijemo pivo ili nešto žešće. Šta ćeš, valja živjeti. Kažu, i njih je zeznula politika k’o i nas. Ko je kriv ne znaju, k’o što ni mi ne znamo.
CRNO NA BIJELO – Uzdol za deset godina? Šta ja znam... Slab je povratak, a nema se više ko ni vratiti. Mnogo je ljudi otišlo u grad, nešto je kupilo kuću il’ stan tamo i ’vamo. Gdje god je ko bio manjina prodavao je svoje i odlazio. Tako su i Bošnjaci prodavali svoje. Od deset sela, pet-šest ih je nestalo. Pogledaj knjige za pojedina sela, od rata do danas na kraju svake godine na praznoj strani upisujem NIJE BILO UPISANIH. Potpuno su odumrla hrvatska sela Ivanci, Pale, Pajići, Banja Lučica, Škarice. Odumrle su i Čelice, mješovito selo, do tamo više nema nikakvog puta.
Evo pogledaj knjige, sve u njima piše. Uzdol je 1948. imao 308 duša, pedeset treće 392, a sedamdeset prve 491. Te godine je počelo ići ono koliko je Hrvata, Muslimana, Srba, Jugoslovena... Devedeset prve godine, kad je bio zadnji popis, Uzdol je imao 484 duše, od kojih 483 Hrvata i jednog Ostali. Od toga je u Hrvatskoj živjelo 172 Uzdoljana.
Danas, to jest na kraju prošle godine, Uzdol je imao 32 kuće, od kojih devet sa jednom osobom. Ukupno je imao 91 osobu, od kojih 14 momaka, 16 djevojaka i 18 djece.
Sada u školi u Uzdolu imamo pedeset i nekoliko učenika, a pred rat smo imali sedam stotina. Sedam stotina! To su bila hrvatska i muslimanska djeca, a danas su samo hrvatska. Muslimanska djeca idu u školu u Šćipe, ovdje idu Hrvati, a u Prozoru ima mješovita škola. Od Muslimana koji su se ovdje vratili, nema niko djece.
Ima nešto obnovljenih kuća, ali njihovi vlasnici žive u Prozoru, a ovdje dođu samo ljeti. Neki su u Austriji, neki u Njemačkoj.
Vodim matične knjige za osam sela. Ja sam 56. godište i te godine je u matične knjige upisano 157 rođenih. Godinu ranije 132. Prošle, 2011. godine, rođeno je samo troje: Mihaela Brajko, Kristijan Mađar i Nikola Ratkić.
A prošle godine kojekuda je umrlo 36 Uzdoljana s mojega područja. Ovdje je umrlo samo četvero Uzdoljana, najmanje u posljednjih 15 godina. Jedni umiru u kući, a drugi u Mostaru u bolnici. Za ove što umiru vani, Vukovar, Vinkovci i šta ti ja znam gdje sve, oni samo pošalju izvješće da je taj i taj umro. Tamo se ukopava i uvodi u njihove knjige umrlih.
ČEŠNJAK I MED – Da ima posla možda bi se ljudi i vraćali. Sada se sadi mnogo voća i bijelog luka. Bijeli luk nam je postao trend. Cijela Rama je zasađena češnjakom, prošle godine se prodavao po osam, deset maraka kilo. To je onaj zimski, luk, sađen je jesenas u zemlju, a kakav će biti na ljeto vidjet ćemo. Ljudi su počeli malo da se bave pčelarstvom pa malinom, ali nemaš ti tu hladnjače, treba to neko otkupljivati, da ljudi mogu da se organizuju, da planiraju, ovako biće problema. Ne možeš sve prodati, a ne možeš sve ni u rakiju.
PRAVDA – Nema pravde bez suda i krivaca. Krivci, krivci, krivci! Teško je to i poznati. Bilo je vidi ovoga, vidi onoga, al’ de mu ga sad budi siguran. Ili, kako ćeš ti danas poznati nekoga ko je prije 18 godina bio momak? Oni stariji Muslimani su i pomrli. Bilo je i toga da stave na sebe oznaku HVO-a pa se pokušavalo pričati da su Hrvati sami pobili svoju djecu.
Ispade – nikome ništa! Oni kriju svoje, mi krijemo svoje i tako dok ljudi ne pomru i tragovi ne nestanu.
Danas oni normalno dolaze ovamo, mi normalno idemo kod njih. Patimo i mi i oni, oni još gore nego mi. Naših je bilo u Njemačkoj gdje su zaradili lijepe penzije pa se i od toga može živjeti, a oni slabo toga imaju.
Moglo bi to mnogo bolje da vlasti hoće. Ali vlasti hoće nešto drugo. Malo, malo pa izmisle da će ih neko napasti u Stocu, neko u Mostaru, neko u Sarajevu i šta ti ja znam gdje. Sve samo da raspire narod koji pati, al’ opet za njih glasa. Zato su na vlasti sve jedni te isti, samo se vrte ukrug. A država propada, od nje ovakve nema ništa. A bogata država. Imamo vode, rude, zemlja zdrava, nezagađena, ljudi radini...”
Tako govori Kazo Zelenika, čovjek na čijem licu možete vidjeti sve osim mržnje. A nje se ovaj otac jedanaestero djece najviše boji. Osveta pripada Bogu, reći će, a na državi je da krivca za bilo što, pa i uzdoljanski pokolj, kazni najpravičnije što može. Ne učini li to, ranjenog čovjeka izlaže strašnom iskušenju.
“Svi smo mi u ovoj državi izranjavani, a pogledajte šta nam ona radi”, kaže Kazo Zelenika, općinski službenik u čiji matični ured gotovo svakodnevno dolaze i Bošnjaci iz Hera. “Ne, sigurno među tim što mi dolaze po ovo ili ono nema onih koji su u Uzdolu okrvavili ruke. Takvi su ili pomrli, ili pobjegli daleko odavde”, uvjeren je Zelenika.