U intervjuu s Đorđem Matićem za list Vreme (br. 1335, 4.8.2016.) hrvatski-američki povjesničar Vjekoslav Perica govorio je o onome što je inače njegova specijalnost: nacionalizam, religija i njihova sinteza, politika u bivšim jugoslavenskim republikama, recentna historija ovih prostora. Izdvajamo dio intervjua, a cijeli tekst preporučujemo pročitati na vreme.com.


U konktekstu uloge povjesničara u konstrukciji ovih danas dominantnih narativa, Perica odgovara:

Povjesničari su od 1990. diskreditirana profesija na Balkanu, kao i neki profesionalni političari, svećenstvo, novinari i vojni lideri, i huškali su narode u rat i genocid. Ja po balkanskim kriterijima nisam povjesničar, hvala bogu. Diplomirao sam pravo, radio kao novinar, studirao sociologiju religije i teologiju, magistrirao politologiju, tek na kraju doktorirao povijest, i to u SAD. Moja je struka više historijska sociologija. Što se tiče povjesničarske struke u Hrvata danas, većinom su u toj profesiji oportunisti, neki su ustaše, revizionisti ili klerikalci, a tek nekolicina kolega, ne znam ima li ih više od desetak u znanstveno-nastavnim zvanjima, koji su se javno odupirali historijskom revizionizmu i mitomaniji kroz radove i javne istupe.

Bitka za povijest danas je ključ budućnosti na ovim prostorima. Povijest je najbitnija za nacionalizam koji je po najkraćoj definiciji slavna i teška prošlost bez mrlje, a pakao to su drugi. Ako snage razuma na ovim prostorima uspiju uvjeriti današnje Hrvate, Srbe i Bošnjake da im nacionalni identiteti nisu isključivo slavna prošlost bez mrlje, da religije nisu najbitnije za nacionalni identitet, da nije susjed neprijatelj i da postoje bolje varijante hrvatstva, srpstva i bošnjaštva, bez nedavno iskonstruiranih mitova, bez državnih religija i bez međusobne mržnje, ima budućnosti. U Zapadnoj Njemačkoj se sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka vodila takozvana bitka povjesničara. Da se nisu mobilizirali svi progresivni njemački intelektualci i shvatili da se iza revizionističke teze da su Staljin i Mao pobili više ljudi od Hitlera te prema tome nacizam nije najveće zlo, krije pokušaj rehabilitacije Hitlera, Njemačka bi demokracija bila pokopana. Na balkanskim prostorima, rehabilitirani su u zadnjih dvadeset godina razni hitleri iz našeg sokaka i krhka demokracija, pa i civilizacija na ovim prostorima je u opasnosti.


"Još nekako je moguće religijskom ceremonijom i mitomanskom historiografijom zacementirati proturječne narative o istom događaju tako da svaka sekta obožava svoju verziju, ali trebali bi nam kolege fizičari i matematičari objasniti kako je moguće u istom trenutku, u istoj interakciji, da sve zaraćene strane – a u ratovima devedesetih bilo ih je barem desetak – budu samo branitelji ili branioci, ili kako se to već kaže bosanski ili albanski, i da nema napadača, agresora. Ako se svi samo brane – od koga se to brane, tko sve te silne pravednike i mučenike napada?"


Vreme: Zaustavimo se malo kod te "geostrateški važne zone", prilično dvojbene fraze, a koja se ponavlja stalno i najčešće kod sumnjivih izvora. Po čemu smo mi tako "geostrateški važni"?

Ako SAD troše novac na tu Bondsteel bazu na Kosovu, valjda im je taj prostor ipak važan. I njima i NATO-u i EU. Mi smo granica, to smo uvijek bili, periferija Evrope, borderlands, kao što je, recimo, sjevernije Ukrajina, pa se trvu oko nje Rusija i Zapad. Može to biti i nekakav most, ili regionalni checkpoint, "kapija Evrope". Bliski istok je Zapadu kolosalno važan i balkanski prostori će imati funkciju koja će se mijenjati u odnosu na stanje u Turskoj i na Bliskom istoku. Sad se eto širi bojazan da će nas Zapad pretvoriti u mega sabirni centar za milijune izbjeglica iz ratova na Bliskom istoku. To je moguće: jer kud će te izbjeglice? I tko je jadniji i slabiji od balkanskih postjugoslavenskih državica pa da pristane na ulogu sabirnog centra? Ali naši će nacionalisti, popovi i hodže već izmisliti zašto je to dobro. Hrvati će opet biti "antemurale Christianitatis". Srbi će biti prvi na istočnom bedemu, braniće Evropu od nadirućeg Islama, a s Rusima će održavati "special relationship", kao Izrael s Amerikom. Kad smo kod Izraela, takvu ulogu kao Izrael u svojoj makroregiji, na Balkanu priželjkuju i Srbija i Hrvatska, ali da bi bio Izrael, moraš imati Izraelce, moraš biti pametan, a to mi nismo.

Bošnjaci će vratiti BiH u funkciju turske provincije, u tom smjeru ih vode njihovi lideri. Baš me zanima što će smisliti Crnogorci i Makedonci, nisam pratio njihove mitomane i popove u zadnje vrijeme, koju će oni važnu ulogu u povijesti sebi smisliti.


"Ove državice propadaju, narodi se iseljavaju i prirodno izumiru. Za 50 godina tu će živjeti nekakva vrlo različita populacija. Sjećam se da sam par tjedana prije iseljenja u Ameriku 1991, u Beogradu, tamo u bivšoj Ulici 7. jula, kod Patrijaršije, naletio na Branimira Džonija Štulića. Pričali smo šta nas čeka. On nije predvidio rat – nije Džoni neki mesija ni prorok kako nostalgičari vole da ga vide, ali sjećam se da jeste govorio proročanski te večeri i to sve kroz zajebanciju: 'Ma neće nas čovječe tu za 20-30 godina uopće bit’, tko to zna ko će se tu naselit – najbolje bi bilo da ovi sa Zapada tu nasele Vijetnamce, mali su, puno više ih stane, malo troše i puno rade, samo takvi mogu ovo spasit i preporodit...'"

Kad govorimo o Vučiću i Srbiji, na jednom mjestu iznosite frapantnu tezu: srpski nacionalizam bio je najjači osamdesetih i devedesetih, ali je nakon 2001. u relativnom slabljenju u odnosu na hrvatski. Zaista to mislite ili provocirate matičnu okolinu?

Tako mislim. Tu je tezu najprije pred koju godinu iznio filozof Slavoj Žižek: tu je glavni faktor crkveni hrvatski klerikalizam, po njemu najmračnija sila među balkanskim nacionalizmima danas. Ja sam se s tom tezom u osnovi složio u prošlogodišnjem članku u jednom američkom časopisu koji uređuje ugledni Paul Pavle Mojzes, poznati američki metodistički teolog rođen u Novom Sadu. Ali sam pojasnio da se o tom hrvatskom katoličkom nacionalizmu i klerikalizmu ne može olako generalizirati jer nije cijela ta crkva identična nacionalističkom konceptu "Crkve u Hrvata" – to je inače jedna od perverznih hrvatskih imitacija svetosavlja, da i Hrvati kao i Srbi imaju, kao, "nacionalnu" crkvu s plemenskim imenom u nazivu. Pleme je glavno božanstvo na Balkanu, tom se idolu svi ovdje klanjaju: narod, pleme, klan – Balkan.

Ipak, u takvoj Katoličkoj crkvi kod Hrvata uvijek je bilo više disidenata, liberala i progresivnih katolika među klerom nego ikad u Srpskoj pravoslavnoj crkvi ili Islamskoj zajednici u BiH, recimo. Tu je i Drugi vatikanski sabor i Reformacija sto ni jedno ni drugo ove dvije konkurentske balkanske religije nemaju. Šezdesetih godina, tu su bili progresivni teološki krugovi u Zagrebu i Sarajevu, a u zadnjih dvadeset godina napose, aktivni su bosanski franjevci kao kritičari nacionalističkog ekstremizma. Zagovornici crkvene socijalne doktrine skoro da su blizu teologiji oslobođenja. Zatim, ako je danas srpski nacionalizam relativno slabiji od hrvatskog, ne znači da će takav dugo ostati. Nedavno je politolog Dejan Jović iznio tezu da je hrvatski nacionalizam ojačao poslije ulaska Hrvatske u EU. Tako šikanira Srbiju, baš kao slovenski nacionalizam spram Hrvatske prije nego je ušla u EU. Sad EU kroti Srbiju i Srbija je krotka dok ne uđe u EU. Onda će se srpski nacionalizam probuditi i tlačiti opet susjede, prije svega nesretnu Bosnu i Hercegovinu koja će tada ulaziti u EU. A Srpska crkva će za to vrijeme – ko o čemu, oni o Kosovu, srpskom Jeruzalemu, sve dok se tamo opet ne zatalasa pa Albanci sruše crkve i zapale manastire koje onda EU obnovi, dok su zadnji put škole i bolnice sagrađene i obnovljene u eri SFRJ.

.