Voltaire: Večera
Svi su ga zagrlili. Setok, pošto je vrlo skupo prodao svoju robu, odvede ponovo Zadiga u svoje pleme. Po dolasku Zadig je saznao da su ga u njegovu odsustvu osudili da ga polako umore na lomači
Setok, koji se nije mogao odvojiti od toga čovjeka, u kome je stanovala mudrost, odveo ga je na veliki sajam u Balzoru, gdje su imali doći najveći trgovci nastanjene zemlje. Za Zadiga je bila osjetljiva utjeha da vidi toliko ljudi iz raznih krajeva okupljenih na istom mjestu.
Činilo mu se da je svijet velika porodica, koja se sakuplja u Balzori. Već drugi dan našao se za stolom s jednim Egipćaninom, s jednim Indijcem, s jednim stanovnikom Kataja, s jednim Grkom, s jednim Keltom i s više drugih stranaca, koji, na svojim čestim putovanjima prema Arapskom zaljevu, bijahu naučili toliko arapski da su se mogli razumjeti. Egipćanin je izgledao vrlo ljut.
- Kakvo li je grozno mjesto ta Balzora! – govorio je on. – Neće da mi dadu tisuću unca zlata na najsigurniji zalog na svijetu.
- Zar je moguće!? – zapita Setok. – A na koji su vam zalog odbili dati tu svotu?
- Na tijelo moje tetke – odgovori Egipćanin. – To je bila najčestitija žena u Egiptu; ona me uvijek pratila; umrla je na putu, i ja sam načinio najljepšu mumiju koja postoji; u mojoj zemlji dobio bih što bih god htio, kad bih je dao u zalog. Zbilja je čudno da mi ovdje neće dati ni tisuću unca zlata za jedan tako dobar zalog.
I sve tako ljuteći se, on htjede da se najede izvrsne kuhane kokoši, kad Indijac, hvatajući ga za ruku, bolno uzviknu:
- Ah! Šta ste htjeli učiniti?
- Jesti tu kokoš – odgovori čovjek s mumijom.
- Nemojte to nikako činiti – reče Indijac. – Moglo bi se desitit da je duša preminule prešla u tijelo te kokoši, a vi se ne biste htjeli izložiti opasnosti da pojedete svoju tetku. Peći kokoš znači očito vrijeđati prirodu.
- Šta vi hoćete s vašom prirodom i vašim kokošima? – upita razdražljivi Egipćanin. – Mi obožavamo vola, pa ga i ne jedemo.
- Vi obožavate vola! Je li to moguće? – reče čovjek sa Gangesa.
- To je itekako moguće – nastavi Egipćanin. – Mi to činimo već sto trideset i pet tisuća godina, i nitko među nama nema ništa protiv toga.
- Ah, sto trideset i pet tisuća godina malo je pretjerano – reče Indijac. – Ima samo osamdeset hiljada godina, otkako je Indija naseljena, a mi smo sigurno vaši preci; nama je Brahma zabranio da jedemo volove prije nego ste se vi i sjetili da ih stavite na oltare i na ražanj.
- Vaš Brahma je smiješan glupan, kad se poredi s Apisom! – reče Egipćanin. – Što je vaš Brahma učinio tako lijepo?
Brahmanac odgovori:
- On je naučio ljude da čitaju i da pišu, i čitav svijet mu duguje igru šaha.
- Vi se varate – reče neki Kaldejac, koji je bio do njega – to je izmislila riba Oanes, kojoj dugujemo tako velika dobročinstva, i pravo je da samo njoj zahvaljujemo. Svatko će vam reći da je to bilo božansko biće, da je imalo pozlaćen rep i lijepu ljudsku glavu; izlazilo je iz vode da propovijeda na zemlji tri sata dnevno. Imalo je više djece, koja su bila kraljevi, kao što to svatko zna. Imam kod kuće njegovu sliku, koju obožavam kao što to dolikuje. Može se jesti govedine koliko se hoće, ali je sigurno vrlo velik grijeh peći ribu; uostalom, vi ste obojica malo plemeniti skorojevići da bi ste mogli ma o čemu sa mnom raspravljati. Egipatska nacija računa samo sto trideset i pet tisuća godina unatrag, a Indijci se hvale sa osamdeset tisuća, dok mi imamo kalendar od četiri tisuće vjekova. Vjerujte mi, manite se svojih ludorija, i ja ću svakom od vas dati po jednu sliku Oanesa.
Ta progovori čovjek iz Kambalua.
- Ja veoma poštujem Egipćane, Kaldejce, Grke, Kelte, Brahmu, vola Apisa i lijepu ribu Oanes, ali možda Li ili Tien, zovite ga kako hoćete, vrijedi koliko volovi i ribe. Neću ništa da kažem o svojoj domovini; velika je koliko Egipat, Kaldeja i Indija zajedno. Neću raspravljati o davnini, jer je dovoljno da je čovjek sretan, a vrlo malo znači je li starog porijekla; ali, ako bi trebalo govoriti o kalendarima, rekao bih da čitava Azija uzima naše i da smo mi imali veoma dobrih prije no što je Kaldeja poznavala aritmetiku.
- Svi ste vi velike neznalice, koliko god vas ima – uzvikne Grk. – Zar ne znate da je kaos otac svega i da su forma i materija stavile svijet u stanje u kome se nalaze.
Grk je dugo govorio, ali ga je konačno prekinuo Kelt, koji povjerova, pošto je mnogo pio dok se raspravljalo, da je učeniji od svih ostalih te reče, kuneći, da jedino Teutat i hrastova imela zaslužuju da se o njima govori i da on imelu nosi uvijek u svom džepu; i da su Skiti, njegovi preci, bili jedini čestiti ljudi koji su ikad na svijetu postojali. Istina, katkad su jeli ljude, ali zbog toga njegov narod ipak ne zaslužuje ništa manje poštovanja; i da bi on konačno naučio pameti svakoga onoga tko bi se usudio loše govoriti o Teutatu. Tada se prepirka rasplamsala, i Setok je očekivao trenutak kad će oko stolo leći krv. Zadig, koji šutio za sve vrijeme prepirke, konačno ustade te se prvo obrati Keltu kao najpomamnijem; reče mu da ima pravo, i zamoli ga za malo imele; on pohvali Grka zbog njegove rječitosti i ublaži sve raspaljene duhove. Vrlo malo je rekao čovjeku iz Kataja, jer je bio najrazumniji od svih. Zatim im reče svima:
- Prijatelji, htjeli ste se svađati ni za što, jer vi ste svi istog mišljenja.
Na te riječi svi su protestirali.
- Zar nije istina – reče on Keltu – da vi ne obožavate tu imelu, nego onoga koji je stvorio i imelu i hrast?
- Sigurno – odgovorio Kelt.
- A vi, gospodine Egipćanine, vi po svoj prilici poštujete u nekom izvjesnom volu onoga, koji vam je dao goveda.
- Da – reče Egipćanin.
- Riba Oanes – nastavio on – mora ustuknuti pred onim, koji je stvorio more i ribe.
- Slažem se – reče Kaldejac.
- Indijac i Katajac – dodaje on – priznaju, kao i vi, jedan glavni princip. Ja nisam dobro razumio divne stvari koje je Grk izrekao, ali sam siguran da i on priznaje jedno Više Biće, od koga zavise oblik i materija.
Grk, kome su se divili, reče da je Zadig vrlo dobro shvatio njegovu misao.
- Vi ste, dakle, svi istog mišljenja – odgovori Zadig – i tu nema razloga za prepirku.
Svi su ga zagrlili. Setok, pošto je vrlo skupo prodao svoju robu, odvede ponovo Zadiga u svoje pleme. Po dolasku Zadig je saznao da su ga u njegovu odsustvu osudili da ga polako umore na lomači.
Ulomak iz Voltaireova Zadiga