Boris Velašević, intervju za Prometej.ba: Naše cjelokupno obrazovanje mnogo zaostaje za američkim
O studiranju, obrazovanju i drugim iskustvima iz Amerike, usporedbama s Bosnom i Hercegovinom, govori student MIT-a
Boris Velašević rođen je u Sarajevu, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Sudjelovao je na brojnim matematičkim natjecanjima, osvajač je medalja na Juniorskoj balkanskoj matematičkoj olimpijadi, Balkanskoj matematičkoj olimpijadi i Međunarodnoj matematičkoj olimpijadi. Upravo završava prvu godinu studija na MIT-u.
Franjo Šarčević, Prometej.ba: Imao sam sreće da sam u sklopu doktorskog studija ukupno dva semestra boravio na Wellesley Collegeu u Massachusettsu i često sam dolazio do mitskog Tehnološkog instituta u Massachusettsu (MIT). No, apsolutnu sreću imaju ljudi poput tebe koji na MIT-u (ili u Massachusettsu uopće) studiraju, i to matematiku. Kakav je osjećaj biti na mjestu s vjerojatno najvećom koncentracijom pameti na svijetu (Harvard je od MIT-a na oko pola sata hoda), kako do sada ide studij i koliko pandemija koronavirusa trenutno na njega utječe?
Boris Velašević: Mogao bih danima pričati kako je studirati na ovakvom mjestu jer svaki dan donosi nove izazove, pa ću izdvojiti neke od najupečatljivijih i barem meni najzanimljivijih stvari. Ako želite da sebe unaprijedite u bilo kojoj akademskoj oblasti, ovdje je samo nebo granica. Ono što je za mene bilo pravo iznenađenje je da značajan doprinos tome daju sami studenti i vaši najbliži prijatelji. Velika je vjerovatnoća da je neko iz vašeg društva apsolutni ekspert za oblast u kojoj se želite usavršiti, a kako su studenti veoma susretljivi, rado će vam pomoći. Ako je vaša cijela ekipa zapela na nekom problemu, možete uvijek otići profesoru koji je najvjerovatnije zvijezda te oblasti. Na samom početku studija sam izbjegavao tu ideju jer sam mislio da su profesori previše zauzeti da bi pričali sa nekim brucošem, ali par posjeta mom profesoru napredne mehanike je totalno promijenilo moje mišljenje. Često je ostajao sa nama i poslije predavanja iz prostog razloga što voli pričati o fizici čestica. Ali ova zgodna stvar ima i drugu stranu medalje. Ako mislite da ste dobri iz nečega i da vam to ide od ruke, vjerovatno imate prijatelja koji je u prvom srednje radio ono što vi sad radite, a vašem profesoru će trebati manje od minuta da riješi problem koji vi rješavate danima. Ovo može negativno uticati na psihologiju čovjeka, jer postoji opasnost da se zapitate kako da išta doprinesete ovoj instituciji. Srećom, MIT stavlja naglasak na zajednički rad, a ne na takmičenje, tako da brzo shvatite da iako je vaš prijatelj ekspert za oblast X u odnosu na vas, vi ste ekspert u oblasti Y u odnosu na njega, te je vaš odnos uzajamnog pomaganja obostran. Druga stvar koja je za mene bila iznenađujuća je da je i pored očigledno veoma kvalitetnog akademskog života, MIT ocijenjen i kao jedan od najboljih koledža za studentski život i zabavu u čitavoj Americi. Ovdje je već urbana legenda da nas je Playboy u nekoj anketi svrstao u top 10 univerziteta za zabavu. Ta kultura je i dalje prisutna. Mi svakog vikenda imamo mnogobrojna dešavanja koja su totalno otvorena za sve pa se tu često srećemo i razgovaramo sa studentima Harvarda, Wellesleya i drugih okolnih univerziteta. Pomalo je komično kako se te konverzacije mogu razviti ─ počnete o tome kako vam je najveći problem to što vam cimer neprestano hrče, a završite diskutujući kako kvantni kompjuteri razbijaju enkripciju eksponencijalno brže nego normalni kompjuteri. Zbog svega navedenog, vrijeme nevjerovatno brzo prolazi i ne mogu vjerovati da sam već završio prvu godinu. Iako je zbog pandemije sistem ocjenjivanja malo promijenjen, po starom sistemu iz svih predmeta imam A, što je najveća ocjena, tako da bih definitivno rekao da se dobro snalazim. Naročito sam ponosan na moj uspjeh u drugom semestru u kojem sam uzeo neke prilično zahtjevne predmete iz matematike, koji se inače uzimaju u trećoj ili čak četvrtoj godini. Ovo je, također, jedna od prednosti studiranja u Americi. Naime, iako ste prva godina, imate slobodu da uzmete bilo koji predmet, čak i predmete koji uopšte ne ulaze u okvir oblasti koju vi studirate. Osim toga, velika većina predmeta ima više nivoa tako da npr. možete da odlučite da li ćete uzeti najlakšu linearnu algebru ili ćete možda krenuti sa trećeg nivoa.
Kakav je sistem obrazovanja i studiranja u Americi, konkretno na MIT-u, i koliko se razlikuje od onoga što znaš o Bosni i Hercegovini? Kako bi ocijenio naš obrazovni sistem?
Naše cjelokupno obrazovanje definitivno mnogo zaostaje za američkim. Prvi problem je što se u našim školama učenje svodi na ponavljanje i prepričavanje lekcija, po mogućnosti napamet, umjesto na razmišljanje, razumijevanje i izvođenje zaključaka. Drugo, naš sistem je napravljen za apsolutni prosjek ─ prosjek interesa, prosjek sposobnosti, prosjek svega. Svako ko imalo odstupa od tog prosjeka, na bilo koju stranu, osuđen je ili da radi sam, što je jako teško ako niko oko vas ništa ne radi, ili da se naprosto uklopi u prosjek da bi mogao opstati. Kao što sam već spomenuo, u Americi svako bira svoje predmete i njihov nivo. Uspješni srednjoškolci čak imaju mogućnost da uzmu časove i polažu predmete na lokalnim koledžima dok su još u srednjoj školi, i oni im se priznaju i u srednjoj školi i kad odu na fakultet. Dok sam se ja morao zadovoljiti matematikom 1 i 2 u srednjoj školi, oni su mogli uzeti čitavu paletu predmeta iz matematike. Kad sam tek došao na MIT, shvatio sam da mnogi moji prijatelji iz Amerike naprosto znaju više matematičkih oblasti od mene, te su u samom startu bili u prednosti u odnosu na mene, iako sam ja išao na Međunarodnu matematičku olimpijadu i bilo je očigledno da imam potencijala za matematiku. Treće, mnogi naši ljudi su totalno nezainteresovani za obrazovanje i učenje. Koliko sam samo puta čuo izjavu „kad će mi ovo trebati u životu“. Poenta obrazovanja nije da nas nauči nešto što će nam trebati u životu. Nevjerovatno je lagano naučiti ono što nam treba da preživimo, a većinu tih stvari ni ne treba da učimo jer su to jednostavni evolucioni instinkti. Mi Pitagorinu teoremu učimo da bismo vidjeli kako praktično ni iz čega logičkim dedukcijama možemo doći do istinitih zaključaka, a Pitagorina teorema je samo nuspojava tih dedukcija. Tek kada se budemo obrazovali iz tih razloga, moći ćemo shvatiti da Bill Gates ne želi potrovati čitav svijet i da 5G mreža nema nikakve veze sa koronavirusom i moći ćemo napredovati kao civilizacija. Ovo je generalni problem u svijetu, koji je prisutan i u Americi, ali je kod nas naročito naglašen zbog kolektivne nezainteresovanosti i male sredine. Četvrta stvar koja ne funkcioniše u našem sistemu je apsolutni manjak akademskog integriteta. Copy-paste sa interneta je ustaljena praksa, a prepisivanje na testovima i ispitima je najnormalnija stvar. Ako ste vi „štreber“ i odbijete pomoći na testu nekome ko nije učio, označeni ste kao državni neprijatelj broj 1. Poređenja radi, na MIT-u su mnogi testovi i ispiti bili online nakon evakuacije, i profesori su morali odobriti vremenski period od 24-48 sati da se uradi ispit jer studenti dolaze iz raznih vremenskih zona. Kada su došli rezultati, vidjelo se da su ispiti urađeni otprilike isto kao i kada su rađeni u normalnim okolnostima, što znači da nije bilo malverzacija. Profesori za vrijeme ispita ni ne dežuraju, a asistenti su tu više da odgovore na pitanja nego da nadgledaju. Varati je jednostavno loša stvar i ljudi to ne rade, kao što ne udaraju svakog čovjeka koji kaže nešto sa čim se ne slažu. Nažalost, ta kultura varanja je kod nas standardna i duboko je uvriježena u sistem. I kao zadnji problem bih naveo ogromnu inflaciju ocjena. Biti odličan učenik nije nikakav izazov i često prolazi uz kombinaciju učenja napamet, prepisivanja, moljakanja, poklonjenih ocjena, veza i vezica, a najmanje znanja i truda. Tako učenici koji su stvarno dobri gube motivaciju. Što se tiče samih fakultetskih sistema, oni su dijametralno suprotni. U Americi je sasvim normalno da možete da studirate kreativno pisanje i matematiku, muziku i fiziku. Na boljim univerzitetima se često traži da se polože neki opšti predmeti, pa tako MIT traži da se polože dvije predodređene matematike, dvije fizike, jedna biologija, jedna hemija i još osam društvenih nauka po izboru. Za nekog ko je vrlo određen, ovo može biti prava noćna mora. Ni meni se to nije pretjerano sviđalo u početku, ali zahvaljujući uvjetu da položim osam predmeta iz društvenih nauka, otkrio sam da me interesuje matematička ekonomija, te ću najvjerovatnije time popuniti taj zahtjev. Takav sistem mi omogućava da studiram opštu matematiku kao jedan glavni predmet, kompjutersku nauku i inženjering kao drugi glavni predmet (tzv. double major), i ekonomiju kao sporedni predmet (tzv. minor). U Bosni i Hercegovini, a i u većini Evrope, to nije moguće. Osim toga, ovdje su svi univerziteti puno otvoreniji, tako da, na primjer, studenti sa MIT-a mogu pohađati predavanja i polagati ispite na Harvardu i obratno, za razliku od naših fakulteta koji su prilično zatvoreni. Na kraju, naveo bih i prilike koje vam se ovdje daju da radite bilo u nekim malim ili velikim kompanijama ili na projektima i istraživanjima zajedno sa svjetski priznatim naučnicima, pa ću i ja ovo ljeto najvjerovatnije provesti radeći na jednom takvom istraživanju.
Nije lako otići na studij na jedan takav univerzitet, koji je decenijama među najboljima na svijetu. Šta je tebi najviše pomoglo da budeš primljen na MIT, i da – što je još bitnije – možeš bez problema pratiti predavanja?
Nešto što me zaista dobro pripremilo za MIT su predavanja iz takmičarske matematike, koja sam prvo pohađao u mojoj srednjoj školi, a potom u Školi za nadarene matematičare pri PMF-u, koju toplo preporučujem svim istinskim ljubiteljima matematike. Mislim da ni ja ni predavači u Školi matematike nismo bili svjesni koliko ta atmosfera dobro simulira atmosferu na MIT-u. Predavanja koja sam tamo slušao su bila o kompleksnim oblastima, gdje često nismo znali ni kako početi rješavati problem, a kamo li kako ga završiti. Zbog njih sam naučio puno iz matematike, a znanje, disciplina i samopouzdanje koje sam tamo stekao su mi jako pomogli na MIT-u. Druga stvar koja mi je bila od pomoći je što sam pohađao Međunarodnu srednju školu na kojoj je nastava bila na engleskom jeziku i gdje sam redovno morao čitati literaturu na engleskom i usavršiti engleski jezik tako da ga sada pričam blizu perfekcije. Tamo su se profesori zaista trudili da mi pruže prostor da napredujem i da tako ne završim u apsolutnom prosjeku koji sam spominjao. Čak mi je žao što nisam iskoristio više prilika koje su mi pružali. Što se tiče prvog dijela pitanja, vrlo je teško odgovoriti šta mi je pomoglo da me prime jer ne postoji nikakav bodovni sistem. Moj cjelokupan angažman je proizveo određene rezultate na međunarodnom planu za koje sam siguran da su dobro izgledali na prijavi i pomogli mi da se izdvojim iz mase, jer MIT prima zaista malo internacionalaca po generaciji ─ svega stotinjak, s tim da oko 60% tih internacionalaca već živi u Americi godinama, samo nemaju njihov pasoš. Vjerovatno su mi pomogli i dobri rezultati koje sam ostvario na njihovim prijemnim testovima, a spomenuo bih i to da sam bio redovan član organizacije EducationUSA. Ipak, iako izgleda kao kliše, rekao bih da mi je najviše pomoglo to što sam polu-slučajno našao nešto što me jako zanima i uz šta sam rado provodio sate i sate. Istinski sam uživao radeći takmičarsku matematiku, iako je nekada znalo biti jako stresno. Ja na matematiku danas gledam kao na neko utočište gdje mogu pobjeći od vanjskog svijeta kad god to poželim. Jako je lijepo kada imate tako nešto u životu.
Iz Sarajeva si, tu si odrastao i završio osnovnu i srednju školu. Kako danas s te distance gledaš na naš glavni grad? Jesi li se tokom odrastanja ikada susreo s problemima iz – da tako kažemo – domena poremećenih kolektivnih odnosa?
Prije nego što bilo šta kažem, želio bih da se strateški ogradim i da naglasim da je ovo moje generalno mišljenje i nikako ne bih želio da neko ovo lično shvati. Prvo, Sarajevo je moj rodni grad, i ja ga kao takvog volim, bez obzira što mislim da je prilično nefleksibilno, i to ne samo kad su u pitanju međuetnički odnosi. Postoji određen skup osobina, fizičkih, intelektualnih, emocionalnih i društvenih koje se očekuju od pojedinaca i svaka devijacija od tih osobina se strogo kažnjava. Ako neko ima drugačije mišljenje, druga strana ga ne želi ni saslušati i često se drugačiji označava kao izdajnik. Svi izgledaju uniformisano, jer ako drugačije izgledate, možete biti izloženi podsmijehu. Tako ćemo šetajući gradom sresti disproporcionalan broj momaka koji su: sa strane ošišani na kratko, gore zalizani (mada ne postoji konsenzus o tome da li treba da budu skroz obrijani sa strane ili je ipak bolji „fade“); preuske farmerke, često poderane; posjeduju sat ili lančić koji je malo vredniji i ne suzdržavaju se da svima to pokažu; nabildani (ili takav utisak ostavljaju) tako da jedva zakopčaju košulju; itd. Ako imate čupavu frizuru, treba da se stidite jer ste neuredni; ako ste mršavi ili niste redovni u teretani, slabašni ste; ako nemate sat ili lančić, manje ste vrijedni. Jedna od prvih stvari na koju su nam skrenuli pažnju u Americi je da ne osuđujemo druge na osnovu toga kako izgledaju i kako se osjećaju, već da ih saslušamo i prihvatimo jer kako se oni razlikuju od nas tako se i mi razlikujemo od njih. Ovdje, na primjer, neke djevojke na predavanja idu kao na modnu pistu, a druge u pidžami i papučama, i oboje je apsolutno prihvatljivo ─ čak bih rekao da su papuče najzastupljenija obuća. S te strane je na MIT-u puno manji pritisak na studente. Ono što želim da kažem je da kod nas nisu poremećeni samo međuetnički odnosi, već i međureligijski, među-modni, među-interesni, među-politički, i mnogi drugi. Imao sam problema sa otprilike svim gore navedenim i to nije nimalo zabavno. Kad još tome dodamo da sam ja „ludi“ matematičar, dobijemo pravi koktel. S vremenom te ljudi prestanu aktivno odbacivati, ali i dalje pasivno pripisuju negativne konotacije nekim tvojim osobinama, za koje je potpuno nelogično da imaju negativne konotacije. Lijepo je doći u sredinu gdje se ne susrećete sa takvim komentarima. Razumijem da postoje određeni trendovi koji se prate, ali ako radikalno odbacujemo sve drugačije onda nemamo modu, nego problem. Osim toga, naše društvo je veoma statično i stvari se presporo mijenjaju. Nakon što sam u novembru sa ovdašnjim prijateljima otišao do Njujorka na par dana bez ikakvog razloga, moj prijatelj iz Sarajeva je napravio komentar koji savršeno opisuje tu situaciju: „Ti si stigao do Njujorka, a ja ne mogu ni do Vogošće sa ovim svojima“. Da ne bude sve negativno, ima Sarajevo i svojih dobrih strana. Tamo su, na primjer, ljudi opušteniji i imaju više slobodnog vremena. Mogao sam izaći napolje i uvijek sresti nekoga sa kim ću popiti kafu. Ovdje toga nema, ljudi su previše zauzeti i sredina je jednostavno prevelika, tako da se sve radi planski.
Prerano je da se o tome detaljnije razmišlja, no ovako na prvu: gdje se vidiš u budućnosti? Je li Bosna i Hercegovina uopće opcija?
Otkako sam otišao od kuće nekako mi je proradio avanturistički duh, pa sam čak i za vrijeme pandemije ostao u Americi. Želim vidjeti što više raznih stvari, sve bih da probam, ko zna gdje ću otići. Iskreno, nemam problema ni u Japan da odem, čisto da vidim šta se tamo dešava. Kako sada stvari stoje, najvjerovatnije ću magisterij završiti na MIT-u jer postoji odličan 4+1 program, ali nije isključeno da odem i negdje drugo, možda u Kaliforniju jer, zašto ne otići malo i na zapadnu obalu? Imam želju da neko vrijeme radim na Wall Streetu i u Sillicon Valleyju, ali moguće da će me ovaj adrenalin kasnije popustiti i da ću poželjeti da radim u manje stresnim okolnostima. Mislim da je očigledno da ni sam ne znam precizno gdje se vidim u budućnosti. Trenutna vjerovatnoća za Bosnu i Hercegovinu je mala, ali ko zna, ne bih da se ograničavam. Znam da ću se rado, kad god budem mogao, odazvati pozivu da predajem u Školi matematike ili na matematičkim kampovima.
Razgovarao: Franjo Šarčević, Prometej.ba