Imali smo strogo pravilo da se nikad ne kupuje ništa iz uvoza, ništa iz inostranstva, ukoliko se može kupiti takav isti proizvod domaće proizvodnje. Ipak, kad smo odlazili u bakalnicu gospodina Austera, na uglu Avdijeve i Amosove ulice, morali smo birati između sira iz kibuca, sira proizvedenog u jevrejskoj zadruzi Tnuvi, i arapskog sira: je li se arapski sir iz obližnjeg sela Lifte računao kao domaći ili uvozni proizvod? Klizav teren. Istina, arapski sir je bio neznatno jeftiniji. Ali ako kupiš arapski sir, zar nisi izdajnik cionizma? Negde, u nekom kibucu ili mošavu, u Dolini Jezrel ili u brdima Galileje, umorna pionirka sedi, možda sa suzama u očima, pakuje ovaj jevrejski sir za nas – kako bismo joj mogli okrenuli leđa i kupiti tuđi sir? Imamo li srca? S druge strane pak, ako bojkotujemo proizvode arapskih suseda, produbićemo i ovekovječiti mržnju između naša dva naroda. I snosićemo deo odgovornosti za krv koja se prolije, ne dao bog. Skromni arapski felah, jednostavan, pošten ratar, čija je duša još neuprljana pokvarenim gradskim životom, sigurno nije bio ništa drugo do tamnoputi brat jednostavnog mužika plemenitog srca iz Tolstojevih priča! Možemo li biti toliko bezdušni da njegovom seoskom siru okrenemo leđa? Možemo li biti toliko okrutni da ga kažnjavamo? Zašto? Zato što ga lažljivi Britanci i potkupljene efendije huškaju protiv nas? Ne. Ovog puta ćemo sasvim sigurno kupiti sir iz arapskog sela, koji je, uzgred, ukusniji od sira iz Tnuve, a i košta manje. Ali, s treće strane, šta ako arapski sir nije dovoljno čist? Ko zna kakve su mlekare tamo? Šta ako se ispostavi, i to prekasno, da je njihov sir prepun bakterija?

Bakterije su nam jedan od najgorih košmara. One su kao antisemitizam: nikad zapravo ne uspevaš da ugledaš ni antisemitu ni bakteriju, ali vrlo dobro znaš da vrebaju sa svih strana, nevidljivi. U stvari, nije istina da niko od nas nikad nije video bakteriju – ja sam je video. Dugo i veoma pomno posmatrao sam komad starog sira dok iznenada nisam razaznao hiljade sićušnih uzvrpoljenih stvorenja. Kao što je i gravitacija u Jerusalimu u to vreme bila jača nego sad, i bakterije su bile mnogo veće i jače. Video sam ih.

Omanja prepirka umela je da izbije između kupaca u bakalnici gospodina Austera: kupiti ili ne kupiti arapski sir? S jedne strane, „povedi brigu najpre o svojoj kući pre no što pomogneš drugome“, pa nam je bila dužnost da kupujemo jedino Tnuvin sir; s druge strane, „zakon jedan da je i rođenomu u zemlji i došljaku koji sjedi među vama“ (Stari zavet, Druga knjiga Mojsijeva koja se zove Izlazak, prim. prev.), pa treba ponekad da kupimo sir od naših arapskih suseda, „jer ste bili došljaci u zemlji Misirskoj“ (Stari zavet, Druga knjiga Mojsijeva koja se zove Izlazak, prim. prev.). A uostalom, zamislite prezir s kojim bi Tolstoj posmatrao svakog ko bi kupio jednu vrstu sira a ne drugu samo zbog razlike u religiji, naciji ili rasi! A šta je s univerzalnim vrednostima? Gde je humanizam? Bratstvo među ljudima? A opet, kako je žalosno, kako je slabo, kako je uskogrudno kupiti arapski sir samo zato što košta dva mila manje nego sir koji su proizveli pioniri, koji su ginuli od posla za naše dobro!

Sramota! Sram i stid! Kako god okreneš, sram i stid!

Čitav život bio je prepun takvog srama i stida.

Ulomak iz autobiografije Amosa Oza, Priča o ljubavi i tami, Laguna, Beograd 2013. Prevela: Žermen Filipović