Danas više nema stabala kao ni ljudi koji pod njima sjede na način na koji se pod stablima sjedilo prije. Tek ponegdje, kao toponim, preživjela je neka murva, košćela, dub ili orah
Kundera je govorio kako je zadatak prevodioca knjigu ponovo napisati. Neka je samo pola istine u ovoj njegovoj tvrdnji, puno je. Jedan od takvih pisaca je Munib Delalić, koji već decenijama sa norveškog prevodi na naš jezik
Pjesnici poput Marka Vešovića prava su rijetkost i u puno većim jezicima nego je naš. Dodao bih da je počinjena nepopravljiva šteta što se Vešovića nije više prevodilo
Ne znam tačno šta je to što me veže za Lovrenovića pa toliko svojim osjećam to što piše, ali znam da ima veze sa čestitošću iz koje ovaj pisac progovara
Mir i tišina ateljea likovnjaka svetija su mjesta od radnih soba književnika. Mnogi od njih su ustvari pjesnici koji nikada ne napišu svoje pjesme. Neki ih možda naslikaju, neki ni tako
Ima pjesnika koji će uzeti svaku riječ koja im dođe pod zub. Gudelj nije takav, on ima svoje riječi i kao pčele ih čuva u svojim ulištima. One su njegov mal koji izvodi na ispašu, šiša, odvodi veterinaru, hrani sijenom, tikvom
Kultura je važna i sve će nas nadživjeti, pa ako će ovaj moj tekst samo jedno čeljade motivisati da priđe Tontićevim sabranim djelima, bit će i više nego dovoljno. A ako ovaj moj tekst po tom pitanju bude pucanj u prazno, neću se ni tad ljutiti
O ratu u Ukrajini dovoljno znaju samo žrtve. I taj će rat, kao i svi drugi ratovi, živjeti u onima koji ga prežive. Svi oni će iz velike buktinje ponijeti po plamičak
Drugačija su vremena, tehnologije su naprednije i odnosi u svijetu nisu isti pa ta dva rata možda i nisu slična onoliko koliko se meni čini. Ali u jednom su, siguran sam, identični: i u ovom ratu kao i u onom našem, očaj će najduže živjeti u majkama čiji će sinovi poginuti
Ne mogu iz glave da otjeram to što se nekad dešavalo samo sto metara od kuće u kojoj danas živim. Zvjezdanu i sparnu noć, bez ijednog svjetla u selu, s puno zvijezda na nebu. Noć u kojoj samo dođu – i odvedu
Uspomenu na selo sam nosao po izbjeglištvu i kad bi me pitali odakle sam, redovno bih spomenuo Branka Šotru kao nekoga ko je iz istog mjesta kao i ja. Šotra je bio slamka za koju sam se hvatao iz te prognaničke anonimnosti
Duhovi umrlih su sadržani u životima živih. Između rečenica koje čitamo, neprestano vidimo svijet mrtvih. Kada jedan od likova priziva duhove svojih pokojne supruge i djece, čitatelj shvati da u tekstu duhovi nisu nimalo manje živi od živih
Učitavam...