Ima pjesnika koji će uzeti svaku riječ koja im dođe pod zub. Gudelj nije takav, on ima svoje riječi i kao pčele ih čuva u svojim ulištima. One su njegov mal koji izvodi na ispašu, šiša, odvodi veterinaru, hrani sijenom, tikvom
Kultura je važna i sve će nas nadživjeti, pa ako će ovaj moj tekst samo jedno čeljade motivisati da priđe Tontićevim sabranim djelima, bit će i više nego dovoljno. A ako ovaj moj tekst po tom pitanju bude pucanj u prazno, neću se ni tad ljutiti
O ratu u Ukrajini dovoljno znaju samo žrtve. I taj će rat, kao i svi drugi ratovi, živjeti u onima koji ga prežive. Svi oni će iz velike buktinje ponijeti po plamičak
Drugačija su vremena, tehnologije su naprednije i odnosi u svijetu nisu isti pa ta dva rata možda i nisu slična onoliko koliko se meni čini. Ali u jednom su, siguran sam, identični: i u ovom ratu kao i u onom našem, očaj će najduže živjeti u majkama čiji će sinovi poginuti
Ne mogu iz glave da otjeram to što se nekad dešavalo samo sto metara od kuće u kojoj danas živim. Zvjezdanu i sparnu noć, bez ijednog svjetla u selu, s puno zvijezda na nebu. Noć u kojoj samo dođu – i odvedu
Uspomenu na selo sam nosao po izbjeglištvu i kad bi me pitali odakle sam, redovno bih spomenuo Branka Šotru kao nekoga ko je iz istog mjesta kao i ja. Šotra je bio slamka za koju sam se hvatao iz te prognaničke anonimnosti
Duhovi umrlih su sadržani u životima živih. Između rečenica koje čitamo, neprestano vidimo svijet mrtvih. Kada jedan od likova priziva duhove svojih pokojne supruge i djece, čitatelj shvati da u tekstu duhovi nisu nimalo manje živi od živih
Igrali smo s čim smo stigli. Nekad su to bile odbojkaške, nekad košarkaške lopte, napuhane ili čak izdušene. Tek kad se počnu iz bijela svijeta vraćati naši očevi logoraši, dobit ćemo prve prave poslijeratne lopte
Ta lopta, koja napucana mojom nogom ide smjerno i prolazi između dva kamena – vjerovao sam da negdje gore, u velikom svemiru, mijenja brojeve na semaforu
Kad kažem da je Pazin grad po mojoj mjeri, mislim na to da bih u takvom mjestu mogao živjeti i imati sve što mi treba. Iako, kad zamislim scenarij kako se tamo stvarno selimo, prođe me neka čudna jeza
Strah od nestanka vode u čatrnji za mene je jedan od najranijih strahova. Sjećam se kako bi majka svako malo odlazila i otvarala poklopac na botniku i provjeravala koliko još ima i trebamo li zvati da nam dotjeraju cisternu
Učitavam...