I kаdа me pitаte ko je nа mene presudno uticаo, kаko mogu dа vаm odgovorim? Onаj izlog s knjigаmа čije nаslove nisаm rаzumevаo? Moždа bаš on! Ili onа jednа jedinа knjigа kojа se nаšlа nа mom stolu? Moždа bаš onа! …
Tako je to već odavno ovde u nas: ko je srčan i ponosan, taj brzo i lako gubi hleb i slobodu, imetak i život, ali onaj koji povije glavu i preda se strahu, taj opet toliko izgubi od samog sebe, toliko ga strah pojede, da mu život ne vredi ništa
Fra Lukina mršavost bila je poslovična u celoj Provinciji. ('Dvije stvari ni najučenija ulema ne zna, na čemu zemlja stoji i o čem habit na fra Luki visi.') Fra Luka je bio rodom iz Zenice. Ćelija mu je puna lončića, ćupova i kutija, a po zidovima i na šišetu (stropu) povešane u kesicama ili snopovima suve trave, grančice i korenje
Slušam te, a jednako mislim: kakav bi mujezin mogao biti od tebe; ne bi bilo takvog odavde do Šama. Glas bi ti se čuo na sahat hoda; izdaleka bi svijet dolazio da te čuje. I neka ti nije što krivo, ali kad te tako slušam, ja uvijek u sebi zažalim što si u toj vjeri i što se ne poturčiš
Video sam principe i sisteme koji su izgledali čvršći od granita kako se razilaze kao magla pred ravnodušnim ili zluradim očima svetine, a do maločas uistinu maglu kako se pred tim istim očima krutne i izgrađuje u neprikosnovene i svete principe
U poslednjim danima novembra meseca, kad pod sunčevim lukom, koji sa svakim danom biva kraći, leže pred nama plodovi jeseni, nastupa za svakog od nas vreme sećanja. Kroz granje drveta koja naglo odlažu poslednje lišće otvaraju se vidici i još jednom nam pokazuju ono što smo saznali i doživeli u toku minulih godina i decenija. I ja se tada sećam.
Kad dan stane ovako primetno da kraća i beogradske pijace zamirišu jesenjim voćem, a minulo leto i njegove žege stanu da blede i prelaze u sećanje, meni se uvek čini da se sve oko mene širi i udešava i otvara kao pozornica za neke neobične prizore i zanimljive susrete. Sve nekako postane tiho i svečano kao da se sprema neko lepo i veliko iznenađenje.
Kad dođe vreme i počnu da nam umiru roditelji i učitelji, ta se činjenica useli u nas kao nešto teško i sudbinsko, i izaziva onu nepoznatu krizu koju proživljavaju ljudi kad su bliže četrdesetoj nego tridesetoj godini života, a koja je kao neka po zlu sestra gorkoj i opasnoj krizi prve mladosti.
Ne sećam se i ne bih mogao pouzdano odrediti kad sam počeo da pišem, jer se u meni moja prva želja za pisanjem i potreba za izrazom u toku vremena pomešala sa stvarnim počecima moga pisanja. Čini mi se da je uz prve knjige koje sam čitao, ili samo gledao, vezana i prva pomisao da nešto i sam napišem ili bar u mašti uobličim. A knjiga, to je bila velika strast i velika muka naših mladih godina. Ona je bila i ostala želja moga detinjstva.
Laž i lažovi. U mlađim godinama, pa još i kao ljudi u „punoj snazi“, mi smo vrlo strogi prema laži i onima koji se njom služe. Šibamo je svojom ironijom, progonimo je i kad nikakva razloga nemamo za to, onako, „istine radi“. A naročito ne razlikujemo laž jednu od druge, po njihovoj prirodi, poreklu, i ciljevima.
Od svega što čovek u životnom nagonu podiže i gradi, ništa nije u mojim očima bolje i vrednije od mostova. Oni su važniji od kuća, svetiji od hramova. Svačiji i prema svakom jednaki, korisni, podignuti uvek smisleno, na mestu na kom se ukrštava najveći broj ljudskih potreba, istrajniji su od drugih građevina i ne služe ničem što je tajno ili zlo.
Na hiljadu raznih jezika, u najraznoličnijim uslovima života, iz veka u vek, od drevnih patrijarhalnih pričanja u kolibama, pored vatre, pa sve do dela modernih pripovedača koja izlaze u ovom trenutku iz izdavačkih kuća u velikim svetskim centrima, ispreda se priča o sudbini čovekovoj koju bez kraja i prekida pričaju ljudi ljudima. Način i oblici toga pričanja menjaju se sa vremenom i prilikama, ali potreba za pričom i pričanjem ostaje, a priča teče dalje i pričanju kraja nema.