Razmišljam kako je ljudima sigurno dosta tih neprestanih ciklusa nade i razočarenja, pa više nitko niti ne pokušava da još jedan put protrese ovu zemlju
Kako je moguće da je društvo koje je prije par godina tražilo korjenite promjene jučer odbacilo prijedlog ustava koji je nudio stvaranje socijalne i plurinacionalne države koja bi se legalno obavezala osigurati dostojanstven život svim njenim stanovnicima?
„Neko ko nikad nije proživio ovo što mi preživljavamo, neko ko nije osjetio ovaj bijes, ovu bol, ili ovu tjeskobu koja dolazi iz pripadnosti nižim klasama, taj mi ne može ni o čemu govoriti. One ne žive teškim životom. One ne poznaju stvarni svijet.“
Uvijek sam imao dojam da u Čileu vrijeme teče sporije. Možda baš zbog Andi, ovog zida od stijena. Volim tu ideju da su Ande naše drugo more koje nas pretvara u otok
Može se reći da Bolaño utjelovljuje lik deteritorijaliziranog latinoameričkog pisca, koji je istodobno i prognan. Ali, njegovo izgnanstvo nije samo političko, nego je ono i egzistencijalno
Od prvog doseljenika iz Hrvatske u Čile do danas, kroz 160 godina su mnogi Hrvati ostavili značajnog traga u povijesti te zemlje: neki kao ljevičari i borci za društvenu emancipaciju, neki kao desničari i ljudi režima
Mapuče (mapu = zemlja; če = ljudi) su južnoamerički domorodački narod koji je historijski nastanjivao južne dijelove današnje Argentine i Čilea. Unutar procesa stvaranja čileanskog nacionalnog identiteta, Mapuče, kao i ostali domorodački narodi, su uglavnom dobili ulogu bliskog, nepoželjnog drugog
„Na kraju krajeva, naše nasilje je političko nasilje. I ono u sebi nosi određene političke osjećaje i određeni politički projekt. I to je projekt naše klase. I taj projekt se neće ispuniti ako mi ne koristimo ove metode. I povijest nam je pokazala da je ovo jedini način da nešto postignemo u ovoj zemlji“
Može se reći da funa problematizira funkcionisanje postojećih struktura jer nastoji natjerati društvo da prepozna kao nasilne one prakse koje su prihvaćene kao „normalne“
Učitavam...