László Végel: „Exterritorium: prizori s kraja tisućljeća“

Gdje su korijeni onoga čemu su građani SR Jugoslavije bili izloženi u proljeće 1999. godine? Végelova knjiga poteže pitanje odgovornosti u društvu u kojemu se naprosto vjeruje da „nitko nije dužan pogledati se u zrcalo“

​Ernesto Sabato: „Abadon, Upropastitelj“

Ovaj roman donosi i razmatranje problema uloge javnog intelektualca – iskustva koje, prema junaku Sabatu, pokazuje kako se svaki istup u javnosti „plaća“, najčešće tako da onaj koji se u javnosti nečim ističe dobiva nove neprijatelje a da i ne zna zašto, za koje ne zna niti tko su – zove ih „ljudi bez lica“

​Andrzej Stasiuk: „Istok“

Knjigom „Istok“ Andrej Stasiuk nedvosmisleno proziva savjest vlastita naroda – naroda koji nije htio, i ne želi znati, što se događalo na tlu njihove zemlje

Anton Pavlovič Čehov: „Debeli i mršavi“

Čehov, ime koje označava književnost, ono što čitalac od književnosti očekuje, kada se spram nje odnosi krajnje predano, i uz visoke zahtjeve

Svetlana Aleksijevič: „Rat nema žensko lice“

Aleksijevič piše povijest osjećaja, povijest duše, „ne državnu niti ratnu povijest, i ne živote heroja, već povijest maloga čovjeka koji je iz obična života bačen u epsku pogibelj kolosalna događaja“

Italo Calvino: „Naši preci“

Društvo kontrole koje, dubinski, unesrećuje čovjeka, a koje je svoja „izražajna sredstva“ naročito objelodanilo u vremenima takozvanog „hladnog rata“, svoju je opreku, svoje energično protivljenje pronašlo u bajkovitom svijetu ovih pripovijesti

Antonio Tabucchi: „Tristano umire“

Antonio Tabucchi veliki je pisac našega vremena, a njegova veličina izranja iz malenosti čiju stranu odabire, istinski prakticirajući ideju koju iznosi i njegov junak Tristano, koji kaže kako „Bog prebiva u sitnome“

Vladimir Sorokin: „Mećava“

Put je bio uzbudljiv, vođen je i velikim nakanama, tijekom njega bilo je i hrabrih i spontano plemenitih gesta, a ukoliko je bilo i kakvih posrnuća – i ona su dio, pa čak i potreba, nužda, prirodnoga, ljudskoga bivstvovanja

Zdravko Malić: „Stazom pored druma/Dnevnik osamdesetih“

Malićevi zapisi mogu se čitati i kao kritika kukavičke i snishodljive malograđanskosti, svjesno i dobrovoljno eutanazirane kritičke svijesti i zakržljalosti osobnoga stava domaće inteligencije, u cilju napretka u karijeri i zajedničkoga „mira u kući“

​Edgar Morin: „O estetici“

Edgar Morin je jedan od najupornijih suvremenih boraca protiv jednostranosti, jednodimenzionalnosti spoznaja, znanja i uvjerenja, sav je njegov rad usmjeren protiv redukcije kompleksnosti, ka transdisciplinarnosti i ka propitivanju metode

Bruno Schulz: „Dućani cimetne boje“

Autor je sposoban da, uz pomoć vodstva rafinirane senzualnosti, nizove običnih svakodnevnih prizora, poput ljuljanja neke zavjese, vidi i tumači kao izvor ili prostor čuda, nasuprot kojega su postavljeni ljudi, često oslikani poput životinja u kavezima, čije fizičke pojave i ponašanja bude odvratnost i sažaljenje istovremeno

Zygmunt Bauman: „Modernost i holokaust“

Holokaust se ne može promatrati kao iracionalan izljev ostataka predmodernoga barbarstva – on je bio legitiman stanar u kući modernosti, koja ga je kreirala

Witold Gombrowicz: „Ferdydurke“

Ono što književnost uobičajeno preskače i zaobilazi, to je Gombrowicz objeručke privukao k sebi i prigrlio kao svoj književni manir
Učitavam...