​Ingmar Bergman: „Povjerljivi razgovori“

U Anninom pasivnom prepuštanju vlastita života u nečije mudrije i mjerodavnije ruke, unatoč posjedovanju vlastite volje i inteligencije, pa bile te ruke personificirane u jednoj osobi, ideji, ideologiji, ili u nečem četvrtom, čitalac će prepoznati sveprisutan, tragičan obrazac mnogih ljudskih egzistencija

Zbigniew Uniłowski: „Zajednička soba“

Ovu je pripovijest moguće vidjeti i kao globalnu sliku ljudskoga života determiniranog nesretnim okolnostima – političkim i ekonomskim, kakve su pritiskale poljsku mladu inteligenciju drugom polovinom dvadesetih i tridesetih godina prošloga stoljeća

​Georges Bataille: „Moja majka“

Roman „Moja majka“ odražava iskustvo razapetosti između oprečnih sila, religijskog i svjetovnog, mističnog i racionalnog, zla i svetog, erotske žudnje i vjerskoga zanosa. On svojom naizgled pornografskom temom manifestira ovu oprečnost, na kojoj je sazdan svijet

​Witold Gombrowicz: „Opsjednuti“

Upravo je prekoračenje granica dobroga tema koju ovaj roman neizravno sprovodi unutar sebe, i može se kazati da je on i svojevrsna, neobavezna, alegorijska i psihološka mini studija o rađanju zla i ustrajavanju na njemu

​Andrej Tarkovski: „Zapečaćeno vrijeme“

Tarkovski je držao da je sposobnost percipiranja umjetnosti nešto što je čovjeku urođeno, i što ne ovisi o njegovoj stručnoj pripremljenosti da se suoči sa različitim temama i načinima oblikovanja, već o „otvorenosti za lijepo i dobro“

Rüdiger Safranski: „Nietzsche: biografija njegove misli“

Safranski zamjećuje kako se Nietzsche sam sebi čini poput nekoga tko reprezentativno, poput Atlasa, na svojim plećima nosi sve probleme bivanja u svijetu. Uz napomenu da on još pokušava izvoditi majstorstvo time što želi žonglirati i plesati sa tim teretom

Gyula Krudy: „N. N.: roman o djetetu ljubavi“

U romanu „N. N.“, bogatoj metaforično-alegorijskoj pripovijesti prepunoj simbola, legendi, gdje se spominju i junaci starih mađarskih epskih poema, kao i junaci saga mađarskoga folklora, Gyuli Krudyu uspjelo je ostvariti umjetnički izvanredan tekst

​Henry James: „Poslanici“

Henry James u ovome romanu do perfekcionizma razvija vrst profinjenog pripovijedanja, koje obiluje potankostima i nijansama u postepenosti razgradnje i razotkrivanja karaktera

Annie Ernaux: „Godine“

Iako imamo posla sa spisateljicom vrsna senzibiliteta koji bilježi svoje visoke realizacije, zamjećuje se kako je Annie Ernaux istovremeno ipak sklona blagim ili malo većim kompromisima, i kako joj prilagodba ukusu i očekivanjima šire publike nije odbojna niti strana

​Mark Thompson: „Danilo Kiš. Žamor povijesti“

Kiš je smatrao da literatura ima odgovornost prema povijesti, u smislu da je njena dužnost da povijest ispravlja, tako što će mijenjati ravnodušnost povijesnih podataka i nedostatak konkretnosti, konkretnim pojedincem

Dezső Kosztolány: „Anna Édes“

Ukoliko bi ga se željelo čitati na političkoj razini, što je dio autorove intencije, tada je poruka ovoga djela jasna – tlačenje i izrabljivanje nižih klasa od strane povlaštenih gospodara ne može se trpjeti do u beskonačnost

​John Maxwell Coetzee: „Gospodar Petersburga“

Coetzee je elegantnim jezikom ispisao pripovijest o gubitku i boli i o težnji oca da prodre do zagonetke sinovljeve smrti, ali i života koji je toj smrti prethodio
Učitavam...