Hannah Arendt: „Ljudi u mračnim vremenima“

Svaki od pojedinih eseja iz ove knjige zaslužuje posebnu pažnju, jer se, između ostaloga, na posvećen i upućen način bavi sudbinama i djelovanjem vrlo iznimnih pojedinaca

Jean Genet: „Dnevnik lopova“

Genet želi opisati sramotu i poniženje ne samo onih koji su okrenuli leđa zakonu, već ljudskoga roda općenito

Andrej Platonov: „Iskop“

Čovjekov um zarobljen ideološkim, Platonov pokazuje u njegovoj verbalnoj i misaonoj razgolićenosti

Ernest Hemingway: „A sunce izlazi“

Kod Hemingwaya je prisutna apsolutna lišenost iluzija, koja, s jedne strane obeshrabruje, dok sa druge otvara mogućnost razmišljanja – time i nade – koje bi u ideji deziluziranosti vidjelo polazišnu točku za dalje

Agota Kristof: „Velika bilježnica“

Roman „Velika bilježnica“, o gradiću K. i blizancima zatočenima u vlastitoj povezanosti, potom rastrgnutima povijesnim zbivanjima, donio je Agoti Kristof svjetsku slavu

Péter Esterházy: „Ništa od umjetnosti“

Polje literature može podnijeti ono što sam život nije u stanju, one vrste težina i patnji pod kojima ljudski životi pucaju, ili od kakvih se, u najmanju ruku, okreću glave na drugu stranu

László Végel: „Exterritorium: prizori s kraja tisućljeća“

Gdje su korijeni onoga čemu su građani SR Jugoslavije bili izloženi u proljeće 1999. godine? Végelova knjiga poteže pitanje odgovornosti u društvu u kojemu se naprosto vjeruje da „nitko nije dužan pogledati se u zrcalo“

​Ernesto Sabato: „Abadon, Upropastitelj“

Ovaj roman donosi i razmatranje problema uloge javnog intelektualca – iskustva koje, prema junaku Sabatu, pokazuje kako se svaki istup u javnosti „plaća“, najčešće tako da onaj koji se u javnosti nečim ističe dobiva nove neprijatelje a da i ne zna zašto, za koje ne zna niti tko su – zove ih „ljudi bez lica“

​Andrzej Stasiuk: „Istok“

Knjigom „Istok“ Andrej Stasiuk nedvosmisleno proziva savjest vlastita naroda – naroda koji nije htio, i ne želi znati, što se događalo na tlu njihove zemlje
Učitavam...