Gdje su korijeni onoga čemu su građani SR Jugoslavije bili izloženi u proljeće 1999. godine? Végelova knjiga poteže pitanje odgovornosti u društvu u kojemu se naprosto vjeruje da „nitko nije dužan pogledati se u zrcalo“
Ovaj roman donosi i razmatranje problema uloge javnog intelektualca – iskustva koje, prema junaku Sabatu, pokazuje kako se svaki istup u javnosti „plaća“, najčešće tako da onaj koji se u javnosti nečim ističe dobiva nove neprijatelje a da i ne zna zašto, za koje ne zna niti tko su – zove ih „ljudi bez lica“
Knjigom „Istok“ Andrej Stasiuk nedvosmisleno proziva savjest vlastita naroda – naroda koji nije htio, i ne želi znati, što se događalo na tlu njihove zemlje
Aleksijevič piše povijest osjećaja, povijest duše, „ne državnu niti ratnu povijest, i ne živote heroja, već povijest maloga čovjeka koji je iz obična života bačen u epsku pogibelj kolosalna događaja“
Društvo kontrole koje, dubinski, unesrećuje čovjeka, a koje je svoja „izražajna sredstva“ naročito objelodanilo u vremenima takozvanog „hladnog rata“, svoju je opreku, svoje energično protivljenje pronašlo u bajkovitom svijetu ovih pripovijesti
Antonio Tabucchi veliki je pisac našega vremena, a njegova veličina izranja iz malenosti čiju stranu odabire, istinski prakticirajući ideju koju iznosi i njegov junak Tristano, koji kaže kako „Bog prebiva u sitnome“
Put je bio uzbudljiv, vođen je i velikim nakanama, tijekom njega bilo je i hrabrih i spontano plemenitih gesta, a ukoliko je bilo i kakvih posrnuća – i ona su dio, pa čak i potreba, nužda, prirodnoga, ljudskoga bivstvovanja
Malićevi zapisi mogu se čitati i kao kritika kukavičke i snishodljive malograđanskosti, svjesno i dobrovoljno eutanazirane kritičke svijesti i zakržljalosti osobnoga stava domaće inteligencije, u cilju napretka u karijeri i zajedničkoga „mira u kući“
Edgar Morin je jedan od najupornijih suvremenih boraca protiv jednostranosti, jednodimenzionalnosti spoznaja, znanja i uvjerenja, sav je njegov rad usmjeren protiv redukcije kompleksnosti, ka transdisciplinarnosti i ka propitivanju metode
Autor je sposoban da, uz pomoć vodstva rafinirane senzualnosti, nizove običnih svakodnevnih prizora, poput ljuljanja neke zavjese, vidi i tumači kao izvor ili prostor čuda, nasuprot kojega su postavljeni ljudi, često oslikani poput životinja u kavezima, čije fizičke pojave i ponašanja bude odvratnost i sažaljenje istovremeno
Holokaust se ne može promatrati kao iracionalan izljev ostataka predmodernoga barbarstva – on je bio legitiman stanar u kući modernosti, koja ga je kreirala
Učitavam...