Ernest Hemingway: „A sunce izlazi“

Kod Hemingwaya je prisutna apsolutna lišenost iluzija, koja, s jedne strane obeshrabruje, dok sa druge otvara mogućnost razmišljanja – time i nade – koje bi u ideji deziluziranosti vidjelo polazišnu točku za dalje

Agota Kristof: „Velika bilježnica“

Roman „Velika bilježnica“, o gradiću K. i blizancima zatočenima u vlastitoj povezanosti, potom rastrgnutima povijesnim zbivanjima, donio je Agoti Kristof svjetsku slavu

Péter Esterházy: „Ništa od umjetnosti“

Polje literature može podnijeti ono što sam život nije u stanju, one vrste težina i patnji pod kojima ljudski životi pucaju, ili od kakvih se, u najmanju ruku, okreću glave na drugu stranu

László Végel: „Exterritorium: prizori s kraja tisućljeća“

Gdje su korijeni onoga čemu su građani SR Jugoslavije bili izloženi u proljeće 1999. godine? Végelova knjiga poteže pitanje odgovornosti u društvu u kojemu se naprosto vjeruje da „nitko nije dužan pogledati se u zrcalo“

​Ernesto Sabato: „Abadon, Upropastitelj“

Ovaj roman donosi i razmatranje problema uloge javnog intelektualca – iskustva koje, prema junaku Sabatu, pokazuje kako se svaki istup u javnosti „plaća“, najčešće tako da onaj koji se u javnosti nečim ističe dobiva nove neprijatelje a da i ne zna zašto, za koje ne zna niti tko su – zove ih „ljudi bez lica“

​Andrzej Stasiuk: „Istok“

Knjigom „Istok“ Andrej Stasiuk nedvosmisleno proziva savjest vlastita naroda – naroda koji nije htio, i ne želi znati, što se događalo na tlu njihove zemlje

Anton Pavlovič Čehov: „Debeli i mršavi“

Čehov, ime koje označava književnost, ono što čitalac od književnosti očekuje, kada se spram nje odnosi krajnje predano, i uz visoke zahtjeve

Svetlana Aleksijevič: „Rat nema žensko lice“

Aleksijevič piše povijest osjećaja, povijest duše, „ne državnu niti ratnu povijest, i ne živote heroja, već povijest maloga čovjeka koji je iz obična života bačen u epsku pogibelj kolosalna događaja“

Italo Calvino: „Naši preci“

Društvo kontrole koje, dubinski, unesrećuje čovjeka, a koje je svoja „izražajna sredstva“ naročito objelodanilo u vremenima takozvanog „hladnog rata“, svoju je opreku, svoje energično protivljenje pronašlo u bajkovitom svijetu ovih pripovijesti

Antonio Tabucchi: „Tristano umire“

Antonio Tabucchi veliki je pisac našega vremena, a njegova veličina izranja iz malenosti čiju stranu odabire, istinski prakticirajući ideju koju iznosi i njegov junak Tristano, koji kaže kako „Bog prebiva u sitnome“

Vladimir Sorokin: „Mećava“

Put je bio uzbudljiv, vođen je i velikim nakanama, tijekom njega bilo je i hrabrih i spontano plemenitih gesta, a ukoliko je bilo i kakvih posrnuća – i ona su dio, pa čak i potreba, nužda, prirodnoga, ljudskoga bivstvovanja

Zdravko Malić: „Stazom pored druma/Dnevnik osamdesetih“

Malićevi zapisi mogu se čitati i kao kritika kukavičke i snishodljive malograđanskosti, svjesno i dobrovoljno eutanazirane kritičke svijesti i zakržljalosti osobnoga stava domaće inteligencije, u cilju napretka u karijeri i zajedničkoga „mira u kući“
Učitavam...