Nakon što je njegova majka svjedočila eksperimentima nad ljudima, odlučila se na bijeg iz Kine. Sa sobom je povela osmogodišnjeg dječaka koji danas svijetu želi ukazati na sistematske zločine
U Bosni i Hercegovini nikad kao danas nije zapravo iznutra, iz samih tih pojmova bila jasnija razlika između države i zemlje. Hoću reći ovo: Bosna i Hercegovina kao država ne znam hoće li opstati, to nitko ne zna, ali kao zemlja ona ne može propasti. E, sad, šta je zemlja?
Edith Stein, koju citiram i u predstavi je napisala: “Tek kad napustite ovaj svijet stječete snagu da ga mijenjate.” Ali svoj život i živote ljudi koje svakodnevno susrećemo imamo priliku mijenjati svaki dan
Prepoznajući relevantnost ovog udruženja za gradnju solidarnog, aktivnog i kulturno emancipiranog društva budućnosti, postavili smo članicama i članovima nekoliko pitanja u nadi da informacije o njihovom djelovanju dopru do onih koji_e bi željeli_e biti dio DKC-a
Malo je prostora svijeta doživjelo tako regresivnu, agresivnu eskalaciju politika identiteta s kraja 20. i s početka 21. vijeka, kao što je to doživio ovaj naš prostor. I to ne bilo kakvih, već upravo onih konzervativnih, nazadnih identiteta kakvi su nacionalni i vjerski... Pogledajte samo tugu Bosne i Hercegovine
Ja bih uvijek samo za lijeve glas’o i samo za antinacionalne. Jedini razlog što ja tamo ne bih glasao bi bio taj da su svi na neki način nacionalni i da ti moraš da imaš lakmus papir pitanja koja moraš zadovoljiti da bi dobio ikakvo biračko tijelo
Generacije iza mene, a možda i ova moja, baš i nemaju pojma šta je to zaista rat i koja je stvarna cijena toga. Ne znaju šta znači izgubiti bukvalno sve. Plaše se drugog i drugačijeg jer su tako naučene. A, opet, i ove starije kao da su zaboravile pa se vraćaju na stare puteve
Njima nisu potrebni svesni ni empatični građani, njima su potrebni dehumanizovani sledbenici koji i dalje veruju u mit o ugroženom narodu koji se bori za svoje teritorije i svoje nacionalno jedinstvo
Najopasnija stvar na svijetu je emocionaliziranje političkog života. Kao što u privatnom životu ne možemo živjeti bez emocija, tako u javnom životu emocije štete
„Kad nemate ništa da ponudite u sadašnjosti, dajte bar prošlost. Pa dajte onda kraljeva, careva, velikih država, osvajanja... Zaboravite što sad bedno živite. Bili ste nekada veliki“
Ricœur govori o potrebi da se, pri konstrukciji sjećanja, postavimo u poziciju Drugoga i dopustimo da i on ispriča našu priču. To nam pomaže da postanemo svjesni bolnih mjesta koja je povijesna trauma izazvala drugoj strani i uvidimo manjkavosti u svojoj verziji događaja
Učitavam...