Svaka moja posjeta TikToku rezultira makar jednim videom o traumi. Ponekad se priča o traumatskom događaju koji je neko preživio (#traumadumping), dok se nekad objašnjava šta je to trauma uz upute kako ju prepoznati. Pritom razlozi za traumatizaciju mogu biti različiti i kreću se od ozbiljnih problema poput seksualnog i fizičkog zlostavljanja, preko problema u školi, gubitka bake ili kućnog ljubimca, rođenja mlađe sestre/brata, pa sve do neuspjelog kostima za Halloween party, uništavanja najdražeg plišanca u mašini za veš ili povlačenja omiljenog lipsticka s tržišta. Načini otkrivanja traume su također različiti pa i problemi s vezivanjem, odsustvo ambicije, krivo držanje ili problemi s leđima, izbjegavanje određene muzike ili šampona za kosu, čak i nesvjesno skrolanje po društvenim mrežama, sve to može značiti da smo traumatizirani, a da to ni ne znamo. Ukratko, svako moguće odstupanje od nekog savršenog modela ponašanja te emocionalnog i psihičkog stanja tumači se djelovanjem neke svjesne ili nesvjesne neprocesuirane traume i označava se kao #traumaresponse.


Trivijalizacija traume i problema mentalnog zdravlja

Iako se na prvu može činiti da je ovo dobra stvar jer se o traumi naveliko i naširoko priča, normalizira se i destigmatizira, to ne znači da ovo nije istovremeno i pogrešno.

Istina je da su Internet i društveni mediji značajno osvijestili različita negativna ljudska iskustva koja su prije bila skrajnuta i obavijena misterijom. Na mreži su se počeli dijeliti sadržaji koji su do tada bili rezervisani za ”četiri zida”, najbolju prijateljicu ili psihoterapeuta, što je zaista predstavljalo revoluciju u samoprihvatanju. Ljudi su se počeli osjećati bolje nakon što bi drugi saznali za njihovo iskustvo, možda im i pomogli, a mentalno zdravlje i psihičke teškoće su postali svakodnevna tema i ono o čemu se prije nije pričalo postalo je uobičajena stvar.

Međutim, i pored puno dobrih strana tog procesa koji još traje, postoji i druga strana medalje. Psihičke teškoće i problemi se često trivijaliziraju i banaliziraju te se o njima daju potpuno pogrešne informacije. Ovo u kontekstu traume znači da svaki negativan događaj postaje traumatičan, a svaka neugodna reakcija na njega traumatičan odgovor. Na isti način neko s kim imamo konflikt ili nam se ne sviđa postaje toksičan ili psihotičan, dok partner iz loše veze postaje narcis (narcistički poremećaj ličnosti). Psihička bolest se popularizira, a često i romantizira; popularni su videi iz psihijatrijskih ustanova i ”influenseri sa psihijatrijskom dijagnozom”, što bi samo po sebi bilo pohvalno da ne postaje trend, naročito među adolescentima i mlađom populacijom. Bivajući u fazi identitetskog otkrivanja podložniji su različitim utjecajima, pa se dešava da im psihički problemi postaju”furka”, nešto što je kul imati.

I sve nas ovo, koliko god da nas približava problemima mentalnog zdravlja, istovremeno udaljava od njega jer se pravo značenje stvari gubi i zamagljuje. Kada trauma postane sve, onda je to veoma slično kao da postane ništa.


Razlika između traume i adverzivnog događaja

U tome je pravo pitanje kako na to gledaju oni koji su zaista traumatizirani i pate od PTSP-a ili se bore s nekim drugim ozbiljnim psihičkim stanjem. Sigurno im nije lako kada vide kako se njihovo iskustvo patnje banalizira te se mogu osjetiti još neshvaćenije i usamljenije. Da bi se makar malo ispravili nepravda i nesporazum u kontekstu traume, potrebno je prvo napraviti razliku između traumatskog i nepovoljnog, adverzivnog događaja iz djetinjstva. Nisu svi nepovoljni događaji iz djetinjstva ujedno i traumatični za svakoga, ma kako se ozbiljnim činili. Prema nekim podacima, više od 50% ljudi je doživjelo nešto negativno u djetinjstvu, bilo da su pretrpjeli psihičko, fizičko i seksualno zlostavljanje, zanemarivanje, gubitak člana porodice, svjedočili suicidu ili drugom nasilnom činu, odrastali s roditeljima alkoholičarima, narkomanima, kriminalcima ili psihičkim bolesnicima, preživjeli rat, elementarne nepogode, saobraćajne nezgode i sl. Međutim, nisu svi doživjeli i traumu jer ovi događaji nisu traumatični sami po sebi, samo imaju potencijal da izazovu traumu. Za razliku od popularnog uvjerenja, činjenica je da su ljudi veoma rezilijentni i samo manji broj od onih koji su svjedočli adverzivnom događaju zapravo razviju traumatsku reakciju i PTSP.

Trauma nije ono što nam se desilo, nego ono što se u nama promijenilo zbog toga što nam se desilo (Gabor Maté), u odsustvu empatičnog drugog (Peter Levine). Maté i Levin, koji spadaju među najznačajnije teoretičare traume danas, dali su gotovo identičnu definiciju traume, akcentirajući više posljedice događaja nego sam događaj. Prema Besselu van der Kolku, autoru knjige The Body Keeps the Score (Tijelo pamti), koji i sam spada među najpoznatije istraživače traume, radi se o iskustvu koje u tolikoj mjeri preplavi osobu da se više nije u stanju nositi s događajem – ne reaguje na njega i ne može da ga preradi, događajem koji mijenja neurološki sistem koji upravlja regulacijom emocija i tjelesnim senzacijama. Ovo znači da kada govorimo o traumi, uvijek mislimo na kombinaciju neuroloških, fizioloških i psiholoških elemenata. Ovo nije isto kao i kada nas preplavi neko loše sjećanje pa u nama proizvede tugu, krivicu i strah, nego traumatska reakcija podrazumijeva i promjenu funkcionisanja našeg autonomnog nervnog sistema. Prema polivagalnoj teoriji Stephena Porgesa, traumu karakterizira aktivacija simpatičkog i dorzalnog vagalnog sistema, koji nas priprema za reakciju borbe ili bijega, ili nas pak dovodi u stanje zamrzavanja (paralize) ili čak kolapsa, što se desi kada je percepcija opasnosti toliko velika da nismo u stanju nikako reagovati, što vodi do disocijacija ili osjećaja odsutnosti. U procesu liječenja traume potrebno je djelovati na nervni sistem i prebaciti ga iz stanja ugroženosti u stanje sigurnosti.

Neki stručnjaci koriste metaforu s ubodom komarca i pčele da bi jasnije prikazali razliku između traumatskih i adverzivnih događaja. Ubodi komarca su dosadni i naporni, ali generalno ne ostavljaju nikakve posljedice. Ubod pčele je bolniji i duže osjećamo njegove posljedice, ali u suštini i on se zaboravlja i ne utječe na život. Međutim, ovo nije slučaj ako smo alergični jer onda posljedice mogu biti itekako ozbiljne i dovesti do smrti. Upravo tako je i s nepovoljnim događajima kojima smo bili izloženi i našim različitim osobnostima kojima smo reagovali na njih. Rat smo preživjeli svi, nekima su se desile puno gore stvari nego drugima, ali nismo svi zato razvili traumatsku reakciju.


Ako nismo doživjeli traumu, ne znači da nam nije bilo loše

Trend prelakog dijagnosticiranja sebe ili drugih te opisivanja sopstvenog lošeg iskustva kao traumatskog (stvarnog ili ne), ulazi u opis perioda koji živimo i TikTok pseudopsihologiziranja.

Nikad nije bilo više toksičnih osoba, graničara, narcisa, patologa i sociopata oko nas, a nikad više tinejdžera nije imalo bipolarni poremećaj ili ADHD, barem ako je suditi po društvenim mrežama. Trauma je obavezna tema i u kontekstu ratova kojima stalno direktno ili indirektno svjedočimo, makar je svi nismo ni doživjeli u pravom smislu riječi, tj. ne prema definiciji. Međutim, to ne znači da nam nije bilo teško niti na bilo koji način umanjuje našu patnju i bol. Kakva je ona bila, to znamo samo mi koji smo je preživjeli i nama je bila najgora. Ali isto tako, prelako nazivanje svakog lošeg iskustva traumom, obesmišljava i samu tu traumu, a ljude koji su je stvarno razvili može učiniti još nesretnijim i neshvaćenijim kao i povećati njihovu bol. U jednom trenutku je potrebno stati i opet početi nazivati stvari pravim imenom, jer kad one postanu sve, ona veoma lako mogu postati ništa.

Emina Žuna, Prometej.ba