Te večeri, pošto je doneo kašu Geršomu Valdu i sačekao da je pojede, pokusao u kuhinji ostatke, oprao tanjir i kašiku, nahranio ribe, zatvorio prozorske kapke u biblioteci i popeo se u svoju sobu, Šmuel nije legao u krevet. Nije imao budilnik i znao je da ako jednom zaspi, nema izgleda da će se na vreme probuditi za noćni sastanak. Zato odluči da probdi celu noć i siđe u pola tri da bi sačekao Atalju u kuhinji. On uključi lampu na pisaćem stolu, upali naftaricu i sačeka da se ravnomerno razgori plamen koji se kao skerletni cvet ogledao na metalnom zidu peći. Onda sede za sto i zagleda se neko vreme napolje, u mrak. Iz jednog od susednih dvorišta dopirao je mjauk mačaka u teranju i remetio tišinu noći. Noć je bila svetla, ali obrisi visokih čempresa skrivali su zvezde i opadajući mesec. Šmuel otvori jednu knjigu, pa drugu, prolista je, proveri svoje beleške, zatim izbrisa ceo pasus od pre dva dana koji mu se sada učini isuviše literaran. Stade da piše, ali kako je hemijska bila siva, prekopa fioku i pronađe jednu staru koja je možda pripadala nekom od ranijih stanara. To je bila lepa hemijska, pomalo teška, sa zlatnim uzdužnim prugama, zračila je toplinom koja je prijala njegovim prstima. Šmuel je pogladi, gurnu je u kosu, počeša se njom i poče da piše.

„Rabin Leone da Modena, koji je krajem XVI i skoro do sredine XVII veka živeo u Veneciji, bio je sin bogate bankarske i trgovačke porodice. Izučavao je Toru kod različitih učitelja, ali je studirao i svjetovne predmete, kako je sam rekao: ’Pored ostalog sam naučio da sviram jedan instrument, pevanje, ples i pomalo latinskog.’ Zanimao se za pozorište i muziku, čak je napisao nekoliko komedija i organizovao pozorišne predstave i koncerte. Na njegove propovedi su dolazili ne samo Jevreji nego i hrišćani, među kojima je bilo i običnih ljudi, plemića, pa čak i sveštenika. Rabina Leonea da Modenu je u životu zadesila samo jedna velika nesreća, a to je bila njegova zavisnost od igara na sreću, što ga je dovelo na rub propasti i prosjačkog štapa. Poslednje godine proživeo je u bolesti i siromaštvu.

Često je vodio rasprave sa hrišćanskim naučnicima i sveštenicima, a na kraju života je napisao raspravu protiv hrišćanstva pod naslovom Štit i mač (štit zbog napada hrišćana na jevrejstvo, a mač u rukama Jevreja, ne bi li dokazao ludost hrišćanske vere). Ta knjiga se razlikovala od svih prethodnih po tome što nije sadržala ni traga apologetike niti oštrih reči protiv hrišćanstva, već je načelno pozivala na upotrebu čistog razuma u dokazivanju istinitosti jevrejske i unutrašnje protivrečnosti hrišćanske vere. Da bi to objasnio, čitao je Novi zavet na svoj način, koji bismo danas nazvali kritičkim, zabeleži Šmuel u svesci. Rabin Leone je umro nakon što je završio samo pet od planiranih devet poglavlja dela Štit i mač. Smatrao je Isusa farisejom koji je svojim učiteljima protivrečio u sporednim pitanjima tradicije, ali nikada nije poricao načelno. isusu nikada nije palo na pamet, naglasio je rabin Leone, da sam sebe nazove božanskim.

Za to ne postoji dokaz ni na jednom mestu Novog zaveta: u celom se Jevanđelju ne može naći dokaz da je sam sebe zvao božanskim, on je sebe zvao čovekom, manjim od svog bližnjeg. ’A ja sam crv, a ne čovek; podsmeh ljudima i rug narodu.’ On sebe, naprotiv, na desetine mesta u Jevanđelju naziva ’Sinom čovečijim’. Kad je prao noge apostolima, rekao je između ostalog: ’Jer Sin čovečji nije došao da Mu služe nego da služi, i da dâ dušu svoju u otkup za mnoge.’“

Rabin Leone je napisao još nešto, i Šmuel nastavi da piše sve budniji i radosniji, umor spade sa njega dok mu se srce topilo, pa je skoro zaboravio noćni sastanak koji ga je čekao. „Znaj da je tada među Jevrejima bilo nekoliko sekti ... svi su priznavali Mojsijevo učenje, ali su se razlikovali po tumačenju u zavetima. Postojali su fariseji i književnici, od kojih su potekli učenjaci koji su napisali Mišnu, a pored njih sadukeji, boetusi, eseni i slične grupe... Nazarećanin je birao između njih... i naš rabin je odlučio da sledi sektu fariseja. I tako vidimo u Jevanđelju da je rekao svojim apostolima: ’Na Mojsijevu stolicu sedoše književnici i fariseji. Sve dakle što vam kažu da držite, držite i tvorite; ali šta oni čine ne činite...’ Isus je dakle priznao ne samo pisanu Toru nego i usmena predanja. ’Ne mislite da sam ja došao da pokvarim zakon ili proroke: nisam došao da pokvarim, nego da ispunim.’ I takođe je rekao: ’Dokle nebo i zemlja stoji, neće nestati ni najmanje slovce ili jedna titla iz zakona dok se sve ne izvrši.’ Zatim je rabin Leone da Modena objasnio kako je i zašto Isus sebe nekoliko puta ’u zagonetkama’ opisao kao Božjeg sina. Učinio je to iz didaktičkih razloga da bi pridobio mnoge pristalice, a ne zato što je sebe smatrao Božjim sinom. Sve ostalo, po rabinu Leoneu, samo su izmišljotine koje su mu pristalice pripisali posle smrti, stvari koje se nikada nisu mogle dogoditi i u koje nijedan razuman čovek na svetu ne može poverovati.“

Pored toga, Šmuel oko pola jedan zapisa u svoju svesku: „Juda Iskariotski je osnivač hrišćanske religije. Bio je imućan čovek iz Judeje, a ne ribar i prost seljak iz zabačenog sela kao ostali apostoli. Sveštenici u Jerusalimu čuli su čudne glasine o jednom neobičnom čudotvorcu iz Galileje, koji je tu i tamo po selima i zabitim gradićima na obali Galilejskog jezera pridobijao pristalice provincijalnim čudima. Jedan od nekoliko desetina navodnih proroka i čudotvoraca, od kojih su svi odreda bili ludaci ili varalice, ili oboje u isto vreme. Ali ovaj Galilejac je privukao više pristalica od ostalih varalica i njegova se slava širila. Zato je jerusalimsko sveštenstvo izabralo Judu Iskariotskog, imućnog, obrazovanog i pametnog čoveka upućenog u Toru, kako u pisanom tako i usmenom obliku, bliskog farisejima i književnicima, i poslalo ga da se priključi grupi vernika koji su sa Galilejcem išli od sela do sela. Trebalo je da se predstavlja kao jedan od njih i obaveštava jerusalimsko sveštenstvo o tom čudotvorcu i da li predstavlja posebnu pretnju. Pored toga, taj šarlatan je činio sva čuda u zabačenim selima, pred neukim seoskim stanovništvom koje je bilo sklono da poveruje svim mogućim čarobnjacima, vešcima i varalicama. I tako Juda Iskariotski obuče poderanu odeću, zaputi se u Galileju, potraži i nađe Isusa i njegove pristalice, i priključi im se. Ubrzo se sprijateljio sa pripadnicima sekte, skupinom rđavo odevenih ljudi koji su pratili proroka iz jednog sela do drugog. Juda se sprijateljio i sa Isusom. Ubrzo je zahvaljujući bistrom umu i pritvorstvu postao Isusu veoma blizak, njegov čovek od poverenja, pripadao je najužem krugu apostola i čak postao blagajnik te skupine, dvanaesti u krugu apostola. Pored Mateja, bio je jedini koji nije poticao iz Galileje niti bio seljak ili siromašan ribar kao ostali.

A onda se tokom vremena desilo iznenađenje. Čovek koga su poslali jerusalimski sveštenici da bi uhodio lažnog proroka iz Galileje i njegove pristalice i raskrinkao ih, postao je oduševljeni sledbenik. Isusova ličnost i topla, privlačna ljubav kojom je zračio i koju je širio oko sebe, ta mešavina jednostavnosti, skromnosti, srdačnog humora i tople bliskosti sa svim ljudima, zajedno sa etičkim poletom, uzvišenom imaginacijom, pronicljivom lepotom Isusovih parabola i fascinacijom poruka preobrazili su razumnog, trezvenog, skeptičnog čoveka iz Kariota u vernog pristalicu koji se potpuno predao Galilejcu i njegovoj poruci. Juda Iskariotski je postao najbolji i najodaniji Nazarećaninov učenik.

Nije poznato da li se to dogodilo u jednoj noći ili je bilo plod procesa, preporoda“, zabeleži Šmuel u svesku, „ali to pitanje i nije naročito važno. U svakom slučaju, Juda Iskariotski je postao Juda hrišćanin. Najstrastveniji među apostolima. I više od toga: bio je prvi čovek na zemlji koji je svim srcem verovao u Isusovu božansku prirodu. Verovao je da je Isus svemoćan. Bio je ubeđen da će se uskoro otvoriti oči svim ljudima, od jednog mora do drugog, i da će videti svetlost, a onda će svet biti spasen. Ali da bi to postigao, Isus mora napustiti Galileju i otići u Jerusalim, odluči Juda, svetski čovek koji je mnogo znao o uticaju javnosti. Isus mora da osvoji kraljicu svih gradova na njenom terenu, da stekne ime u Jerusalimu i učini čudo pred narodom i očima celog sveta, neviđeno čudo od kada je Bog stvorio nebo i zemlju. Isus koji je u Galileji hodao po vodi, Isus koji je oživeo mrtvu devojčicu i Lazara, Isus koji je vodu pretvorio u vino i pukim polaganjem ruke ili dodirom svog poruba umeo da istera đavola i duhove iz bolesnika, mora da bude raspet pred očima celog Jerusalima. I pred očima celog Jerusalima živ će stići sa krsta i pred krstom stajati na svojim nogama, zdrav i prav. Ceo svet, sveštenici i običan narod, Rimljani i Edomljani, fariseji i sadukeji, eseni i Samarićani, bogati i siromašni, stotine hiljada hodočasnika koji su u čast proslave Pesaha pohrlili u Jerusalim iz celog Izraela i susednih zemalja, svi će pasti na kolena i ljubiti prašinu pod njegovim nogama. I tako će carstvo nebesko početi na zemlji. U Jerusalimu. Pred narodom i svetom.

I upravu u petak pre praznika, pred okupljenim narodom“, zabeleži Šmuel. „Ali Isus je oklevao da prihvati Judin predlog i ode u Jerusalim. Njegovo detinje srce nagrizala je sumnja: Da li sam ja pravi čovek? Da li sam ja stvarno onaj pravi? Možda nisam podesan? Šta ako sam u zabludi? I šta ako me Otac na nebu iskušava? Šta ako to što sam uspeo da učinim ovde u Galileji, ne uspem da ostvarim u trezvenom Jerusalimu, u tom asimilovanom gradu, u tom helenizovanom, nepoverljivom gradu koji je već sve video i čuo i više se ničemu ne čudi? Možda je i sam Isus čekao na znak odozgo, na otkrovenje ili nagoveštaj, na neku vrstu božanskog odgovora na svoje sumnje: Da li sam ja onaj pravi? Juda nije odustajao: Ti si taj čovek, ti si Bog. Ti si Božji sin. Ti si božanski. Ti si predodređen da spaseš sve ljude. Nebo ti je dalo zadatak, ostvarićeš u Jerusalimu najveće od svih čuda, sići ćeš živ i zdrav sa krsta, i ceo Jerusalim će ti pasti pred noge. Čak će i Rim pasti pred tvoje noge. Dan tvog raspeća na krstu označiće spasenje sveta. To je poslednji ispit pred koji te stavlja tvoj božanski otac i položićeš ga, jer si naš spasitelj. Posle tog ispita nastupiće spasenje čovečanstva. Tog dana započeće carstvo nebesko.

Posle mnogo razmišljanja, Isus se sa svojim apostolima zaputi u Jerusalim. Ali tu ga ponovo obuzeše sumnje. I ne samo sumnje već i strah od smrti u doslovnom smislu. Ljudski strah od smrti, krajnje ljudski strah ispuni mu srce. On ’posta žalostan u duhu’, ’ležao je u samrtnim mukama’, i govorio da je ’žalosna duša moja do smrti’. U Jerusalimu, posle poslednje večere, u Getsimanskom vrtu, Isus se molio Bogu: ’Sve je moguće Tebi; pronesi ovu čašu mimo mene.’ Ali Juda mu je ulivao hrabrost i snagu: čoveku koji je hodao po vodi, pretvarao vodu u vino, isceljivao gubavce, izgonio đavole i oživljavao mrtve, neće biti nemoguće da siđe sa krsta i tako će navesti ceo svet da prizna njegovu božansku prirodu. Pošto Isus nije prestao da razmišlja i sumnja, Juda Iskariotski preuze na sebe pripremu raspeća. To uopšte nije bilo jednostavno: Rimljani se nisu interesovali za Isusa, jer je zemlja bila prepuna lažnih proroka i vračeva-mesečara, kao što je bio i on. Juda je jedva ubedio prijatelje među sveštenstvom da izvedu njegovog proroka pred sud: Isus im nije delovao opasniji od desetine njegovih podražavalaca koji su tumarali Galilejom i drugim zabitim područjima. Juda Iskariotski je morao da povlači veze, koristi dobre odnose s farisejima i sveštenstvom, ubeđuje, možda čak i podmićuje da bi izdejstvovao Isusovo raspeće na krst između dvojice inferiornih razbojnika na petak uoči Pesaha. Što se tiče trideset srebrnjaka, to su kasnije izmislili Judini neprijatelji. Ili ih je izmislio sam Juda da bi zaokružio priču. Jer zašto bi tom imućnom čoveku bilo potrebno trideset srebrnjaka. U ono doba je prosečni rob koštao trideset srebrnjaka. A ko bi platio trideset srebrnjaka za izdaju čoveka koga je svako poznavao? Čoveka koji ni na tren nije pokušavao da se sakrije i zataška svoj identitet? Juda Iskariotski je to dakle izmislio, on je bio tvorac, impresario, reditelj i producent pozorišnog komada o raspeću na krstu. Što se toga tiče, bili su u pravu oni koji su mu se tokom svih generacija podsmevali i optuživali ga, možda još više nego što su slutili. Ali čak i kada se Isus u strašnim mukama na krstu borio sa smrću, sat za satom, pod žarkim suncem, a krv lila iz njegovih rana i muve sltale na njih, čak i kada mu dadoše ocat da pije, Juda nijedan trenutak nije prestao da veruje: ovog trenutka, sad će kucnuti čas. Sada će se raspeti bog uzneti, oslobodiće se klinova i sići sa krsta, pa će reći narodu koji će sa strahopoštovanjem pasti ničice pred njim: ’Ljubite jedan drugog.’

A sam Isus? Još je na izdisaju kada mu se mnoštvo ruglalo: ’Pomozi sam sebi; ako si sin Božji, siđi s krsta’, uočavala njegova sumnja: da li sam ja stvarno onaj pravi? Možda se u smrtnom času grčevito držao Judinog obećanja. Poslednjih trunkama snage trzao je ruke prikovane klinovima na krst, trzao i urlao od bola, trzao i dozivao oca na nebu, trzao i umirao, sa rečima iz psalama na usnama: ’Bože moj! Bože moj! Zašto si me ostavio?’, sa rečima koje je mogao da izgovori samo samrtnik koji je verovao ili barem upola verovao da mu Bog može pomoći da izvuče klinove, da bi učinio čudo i sišao sa krsta živ i zdrav. Dok je izgovarao te reči, umro je od gubitka krvi, kao i svaki drugi čovek od krvi i mesa.

A Juda, kome je ovaj prizor uništio životni cilj, Juda koji je shvatio da je svojim delima prouzrokovao smrt čoveka koga je toliko voleo i poštovao, napusti mesto i obesi se.

Da“, napisa Šmuel u svoju svesku, „tako je umro prvi hrišćanin. Poslednji hrišćanin. Jedini hrišćanin.“

Ulomak iz romana Juda izraelskog pisca Amosa Oza; Laguna, Beograd 2016. str. 149-156

Napomena: Nakon tehničkih problema usljed kojih su neki tekstovi nestali sa portala, ponovo postavljamo dio tih tekstova. Zbog toga su moguće greške koje su nakon prvog postavljanja na portal bile ispravljene.