Brojni domaći i svjetski medijski komentatori već su primijetili promjenu društvenog statusa znanosti u periodu razvoja pandemije. Glas epidemiologa, virusologa i infektologa zauzeo je mjesto vrhovnog autoriteta, a njihovi naputci i procjene vodilje su novog oblikovanja društvene organizacije. I ne samo to, znanstvenici i zdravstveni stručnjaci su postali medijske zvijezde, pa čak i političke nade. Neki u tom razvoju vide potencijalni spas od prijetnji koje predstavljaju desni populisti, dok drugi u znanstvenoj i medicinskoj autoritarnosti vide podlogu, legitimaciju i “inspiraciju” za uvođenje trajnijih diktatorskih režima.

I dok ugled znanstvenika i znanosti nesumnjivo raste, ne miruje ni suprotni tabor. Već tjednima se u medijima i na društvenim mrežama nezaustavljivo šire raznolike teorije zavjere o izvoru i “motivima” pandemije. Pritom prednjači teorija o 5G mreži koja se predstavlja kao neka vrsta infrastrukturne podrške prijenosu virusa. Iako teorije zavjere o 5G mreži kruže odavno, a pratile su i prijašnje inačice razvoja internetske infrastrukture, prvu poveznicu između 5G mreže i koronavirusa možemo precizno locirati. Radi se o izdanju belgijskih novina Het Laatste Nieuws od 22. siječnja ove godine. U tom je izdanju objavljen intervju s Krisom Van Kerckhovenom, liječnikom opće prakse iz jednog malog grada pored Antwerpena.

Novinar je upitao Van Kerckhovena može li se dovesti u vezu izgradnja brojnih 5G repetitora u Wuhanu od početka 2019. godine s pojavom virusa. Liječnik je svoj odgovor započeo oprezno, tvrdeći da nema činjeničnih dokaza, ali to ga nije smetalo da improvizira: “ali može postojati poveznica s trenutnim događajima.” Iako je Van Kerckhoven bio relativno oprezan, oprema članka je bila dovoljno bombastična da pokrene val. Nije pomoglo ni što su belgijske novine nakon nekoliko sati uklonile članak sa svojih internet stranica. Nakon što se nekoliko dana “otkriće” zadržavalo u belgijskom i nizozemskom internetskom prostoru, vrlo brzo se raširilo i na anglofonske zemlje, što znači i na cijeli svijet. Doduše, i tamo se na početku zadržavalo na grupama, forumima i profilima standardnih promotora teorija zavjere, no, vrlo se brzo proširio u mejnstrim. Tome su pridonijeli algoritmi koji prepoznavaju viralne sadržaje i potiču njihovu distribuciju bez obzira na sadržaj.

Kao i kod svih popularnih teorija zavjera koje se zasnivaju na opskurnim temeljima, nije dovoljno samo znanstveno opovrgavanje, već i društveno razumijevanje njihove uvjerljivosti za nezanemariv broj ljudi. Ono što valja istražiti jest društvena potreba za takvim tipom narativa i objašnjenja. Naravno, tu treba razlikovati one koji promoviraju ta objašnjenja s ciljem ubiranja političkih poena i stjecanja moći od onih kojima teorije zavjere predstavljaju svojevrsnu političku i epistemološku utjehu.

Obrazac koji i danas primjećujemo u teorijama zavjera datira još od početka 19. stoljeća.[1] Bilo je, dakako, sličnih obrazaca i prije, pogotovo u religijskom obliku, ali teorije zavjere koje se zasnivaju na političkom objašnjenju svijeta i tajnim grupama koje upravljaju tim svijetom, rađaju se u sklopu velikih društvenih promjena početkom tog stoljeća. Te se promjene uglavnom tiču Francuske revolucije i postupnog prevladanja kapitalističkog načina proizvodnje. Revolucija je predstavljala šok, otvorila pukotinu u društvenom poretku. Ali cijelo naredno stoljeće obilježeno je gušenjem i sputavanjem narodne volje, tj. srednjih slojeva koji su je predstavljali. Ta stalna dinamika previranja svoj je objasnidbeni oblik dobila u romanu ili, preciznije, u novinskim feljtonima kojima je rastom pismenosti rasla i popularnost. Oni su obrađivali razne imaginarne i nešto stvarnije zavjereničke grupe kojima se pridavala moć orkestriranja društvenih odnosa i političkih prevrata. Pribjegavale su im obje strane, i rojalisti i republikanci.


Izdanak kapitalističke konkurencije

Kasnije je taj obrazac zadobio globalnu popularnost. Osim književnosti, važnu ulogu je odigrao i film. Kroz filmsku se povijest neprestano nastojao dešifrirati svijet i ponuditi objašnjenje tko zapravo stoji iza svega. Naime, nakon uklanjanja feudalnog poretka koji se oslanjao na osobnu dominaciju i jasnu hijerarhiju, na snagu su stupili kapitalistički odnosi koji se zasnivaju na impersonalnoj dominaciji i puno kompleksnijim društvenim odnosima. Potreba za dešifriranjem tih odnosa i za stvaranjem jasnog i uobličenog narativa koji ludilu svijeta daje neki smisao leži u podlozi atraktivnosti teorija zavjera. Nekad te potrebe rezultiraju društveno opasnim posljedicama i demoniziranjem žrtvenih jaraca, a nekad se transformiraju u političke pokrete koji se bore protiv izvlaštenja i dominacije.

Drugim riječima, konspiracionizam je svojevrsna reakcija na manjak demokracije, pogotovo u ekonomskoj sferi. Netransparentnost ekonomskih odnosa i sustavno onemogućavanje širih slojeva da o tim odnosima odlučuju – upravo je to temelj neoliberalizma, a ne strah od države – za svoj simptom ima teorije zavjere. One mogu biti različito ideološki obojane i sklepane, ali društvena pozadina i potreba koju nastoje zadovoljiti su im isti. Naizgled, priča s koronavirusom izgleda drukčije. Posrijedi je, čini se, pojava koja više sliči na neka srednjovjekovna vremena i pandemiju kuge, kao i da su društvena pozadina i potreba koje generiraju trenutne teorije zavjere lišene netransparentnosti kapitalističkih odnosa. To je, dakako, djelomično točno. Međutim, širenje pandemije i pokušaji suzbijanja odvijaju se unutar kapitalističke ekonomije. A o opstanku te ekonomije su ovisni oni koji moraju prodavati svoju radnu snagu da bi preživjeli. I rasplet same krize bit će presudno određen odnosima moći u toj ekonomiji.

Ova situacija u konspiracionističkim smislu u sebi nosi još jednu specifičnost. Kao što smo napomenuli na početku, pandemiju je obilježio uspon znanstvenog autoriteta, ali taj autoritet u ovom konkretnom slučaju ne barata konačnim saznanjima. Ne znamo sve o virusu, nemamo još cjepivo, razna znanstvena istraživanja čak pokazuju i proturječne rezultate. Zapravo svjedočimo znanstvenom savladavanju problema uživo, s manje ili više uspjeha, što dodatno otvara prostor ne-znanstvenim tumačenjima. Tome pridonosi i “svjetsko prvenstvo” u broju zaraženih i mrtvih te natjecanje različitih epidemioloških pristupa u broju testiranja, stupnju izolacije i drugim mjerama. Razlike u statističkim pristupima i metodološki nacionalizmi dodatno raspiruju teorije da tu netko nešto skriva. Na primjer, i to da se virus širi 5G mrežom.

Naravno, glavni sumnjivci su Kinezi. Ne samo zato što je virus tamo otkriven već i zbog tzv. ekonomskog rata Kine i SAD-a oko 5G mreže koji je prethodio izbijanju pandemije. Kao što je poznato, Kinezi su najdalje odmakli u razvoju tehnologije koja je nužna kao infrastrukturna podrška razvoju interneta. I to ne samo zbog povećanog prometa, sve većeg broja uređaja i razvoja “interneta stvari”, već prvenstveno zbog industrijske proizvodnje. Razvoj 5G mreže, smatra se, utjecat će na razvoj “industrijskog interneta stvari” i proizvodnje u čitavim sektorima. Tko uspije prije razviti 5G mrežu imat će značajnu konkurentsku prednost, ali i priliku da širi svoj političko-ekonomski utjecaj kroz sudjelovanje u razvoju mreže u drugim državama. Dakle, radi se o možda ključnom kapitalističkom okršaju našeg vremena čiji je ishod pandemija samo usporila. Ali i dodala nove slojeve tumačenja tog okršaja i metoda. Jer ga se ne sagledava kao sasvim uobičajen izdanak kapitalističke konkurencije, već kao plan nekog tajnog ovladavanja svijetom.

Dakle, ne samo što je nastanak virusa postao predmetom teorija zavjere, već se unutar teorija zavjere počeo tretirati i kao alat za stjecanje globalne političke dominacije. Pogrešan korak u političkoj borbi protiv teorija zavjere, pored infantilizacije ljudi, nalazi se u pripisivanju razloga uspješnosti tih teorija demokratizaciji komunikacije i razvoju interneta koji su otkrili “pravu” ljudsku narav. Društvene mreže jesu pridonijele brzini širenja “informacija”, ali uvjerljivost i uspješnost teorije zavjere prvenstveno duguju nekim drugim procesima. U prvom redu sve slabijem utjecaju masa na političke odluke, pogotovo na ekonomskom planu. Što je, vidljivo, primjerice i na sve slabijim izlaznostima na izboru i raspadu nekad stožernih stranaka diljem Europe. Ako vam stručnjaci stalno tvrde da će slobodno tržište riješiti sve probleme, pa i vaše, a ne rješava ih, onda, u nedostatku ozbiljnijih političkih projekata, i teorije zavjere zvuče uvjerljivo.

Autor: Marko Kostanić, Bilten.org

[1] O kulturnoj, ekonomskoj i političkoj povijesti teorija zavjera vidi u specijalnom dosjeu 30. broja ugašenog hrvatskog izdanja Le Monde Diplomatiquea