Veoma je značajno shvatiti citat uvaženog austrijskog pjesnika Rainer Marie Rilkea, da parafraziram: „Sve što je strašno, treba našu ljubav“. Svi trebamo ljubav i vjerovatno nedostatak toga „vitamina“ uzrokuje „strašnost“ koja se nakuplja sve dok poput plinske boce ne eksplodira i konačno nas pridobije na onu mračnu stranu. Svako ima svoju priču i svako u sebi mora pobijediti ono trulo što ga izjeda – nagon da čini zlo drugome. Nepravda je svakako jedan od segmenata koji nas čini potencijalno strašnim. Režiser Kornél Mundruczó nam je predočio par razloga zašto se to dešava. Šarolika produkcija kao “Banana split“, sačinjena je od mađarskog filmskog instituta, Proton cinema, švicarske Pola Pandore, pa sve do njemačkog ZDF-a i internacionalnog kanala za kulturu Arte-a. Priča je podjednako posvećena i ljudima i životinjama, čije sudbine se isprepleću, uzimajući obrise i jednog i drugog, a sve je to postavljeno u mađarsku metropolu na Dunavu. Metropola nema sentimenta – jer nema adekvatnu većinu koja će joj podariti taj sentiment. Ima kulturu, ali ona je rezervisana samo za one superiornije, što ne znači da je oni upražnjavaju na pravi način. Tako svaki put kada čujemo prekrasnu Lisztovu Mađarsku rapsodiju No.2 znamo da će se nešto desiti. Muzika po nekom nepisanom pravilu bi trebala da povezuje, smiruje i pokorava onoga koji je sluša ili svira, posebno ako je riječ o klasičnoj kompoziciji. Baš u jednoj zanimljivoj sceni glavna glumica, trinaestogodišnja Lili, vješto očita bukvicu svom vođi orkestra, kako takvu muziku, poput Lisztove, koja promovira čistoću i iskrenost, ne može svirati ili dirigovati onaj koji nagoni u laž i ucjenjuje. U muzici nema mjesta lošoj karmi i takvoj licemjernosti. Tako i u našem životu ne bi trebalo da bude rasizma, ne bi trebalo da bude elitizma, nepotizma, privilegije jednih nad drugima, iživljavanja, kao i ostalih stvari koje čine nepoštenu razliku, a što nam u neku ruku izgleda potpuno normalno, dok nije i ne bi trebalo biti. Šta je to u ljudima toliko loše, destruktivno, pa da zbog svoga ličnog nezadovoljstva želimo nauditi drugome? Kornél je, koristeći sudbine jednog slatkog mješanca i adolescentice čiji su roditelji razvedeni, želio prikazati razloge i eventualne posljedice „strašnosti“, odnosno kako i kada postajemo čudovištima, i to najmanje svojom krivicom.

Tinejdžerka Lili i pas Hegen jako su povezani. Hegen je mješanac, a na takve pse je ustanovljen novi porez, kojeg Lilin otac, nakon što mu šinteraj pokuca na vrata, ne želi da plati. Kasnije, uz negodovanje svoje kćeri, psa otjera na ulicu i time naruši ionako labav odnos sa svojom buntovnicom. Hegen i Lili se traže i upadaju u razne probleme, koji su upravo posljedica njihovog čistog srca „željnog ljubavi“ i naivnog vjerovanja u dobro. Loše iskustvo, psihičke i fizičke torture, jednog ljupkog psa, pretvaraju u monstruma koji kreće u osvetnički pohod protiv ljudske rase.

Režiser otvara priču po svim frontovima, od problema pasa lutalica, familijarnih odnosa i brakorazvodnih rana koje nisu zacijelile, ličnih poraza, sunovrata zajednice, pa sve do kritične adolescencije i globalnog nedostatka empatije prema ugroženim kategorijama, bez obzira da li se radi o ljudima ili životinjama. Sve to je tehnički jako dobro potkovano, posebno fantastično i realno režirane scene i rad sa psima, dok je na ljudskim karakterima bio prilično neuvjerljiv i nedorečen. Iskreno, pas Hegen je glumački zasjenio čitav ljudski ansambl. Njegova priča je zaokružena, brutalna, punokrvna i proživljava se jako emotivno (svaka čast dreserima koji su uradili paklen posao). Što se tiče žanrovskih odrednica i tu bi mogao nastati problem, posebno ako se film gleda sa djecom. Počinje kao porodična drama poput „Lassie se vraća kući“, ali onda skreće u „revenge horor“, u globalnu društvenu kritiku, gdje scene postaju izrazito potresne. Pozor i za one koji su slabi na mučenje životinja. Neće im biti ugodno gledati torture kroz koje je prolazio Hegen. Nekako, i bolesno sadistički, navijamo da ljudska gamad dobije zasluženu kaznu, iako znamo da je osveta i opravdavanje zločina „oko za oko, zub za zub“ pogrešan način uzimanja stvari u svoje ruke. Za vrijeme mračnog drugog dijela filma, kroz glavu mi je prolazio Fullerov „White Dog“ iz 1982 godine. Tu je riječ o psu koji je dresiran da ubija Afroamerikance. Kornél se ipak nije bavio rasizmom, nego je težište priče prebacio na nedostatak solidarnosti i porast uskogrudnosti koju najviše osjete oni bližnji kojima je baš ta povezanost prijeko potrebna. Lančana reakcija problema nastaje upravo, što bi se narodski reklo, „nabijanjem maka na konac“ – kada roditelji jednoj djevojčici, koju tretiraju kao svojinu, oduzmu jedini oslonac i ogluše se na njene vapaje . Uglavnom, kao što nas je život i iskustvo naučilo, tek kad se nešto loše dogodi onda shvatimo koliko griješimo. Moramo biti zahvalni i sretni, ako te greške nemaju fatalne posljedice, nego su nam svojevrsno upozorenje da tako više ne postupamo. Vizualnost je jača karika filma, a siva melanholična boja Budimpešte divno pristaje uz radnju. Moj favorit je svakako početna scena prazne drumske petlje, na koju sunčeve zrake padaju pod određenim uglom, a kojom naša heroina vozi bicikl. U jednom trenutku slika uspori i muzika nagovijesti da će se nešto desiti – tada iza ugla sporedne ulice promaja čopor pasa. Naravno, tada nam to nije jasno, ali kasnije se ta ista scena ponavlja i predstavlja neki simbolički čin oslobađanja od ropstva i ponižavanja. U pamćenju su mi ostali pseći trzaji na svaki oblik piskanja, posebno u sceni kada brodice po „Amazonki Evrope“ najavljuju svoje prisustvo.

Fehér Isten je zanimljiv film i preporučujem ga publici koja preferira evropsku kinematografiju i koja je spremna na raspravu, jer se film između ostalog, bavi i jednim od naših gorućih pitanja: „Problemom pasa lutalica".

Tekst uz dopuštenje prenosimo s portala za književnost i kulturu: www.strane.ba