Sve prećutane istine postaju otrovne, F. Niče

I pre gledanja filma potpisnik ovog teksta pisao je o opasnosti zloupotreba bilo čijih trauma – pa i zloglasnog ustaškog logora Jasenovac – ne prejudicarajući tada filmu „Dara iz Jasenovca“ zloupotrebu te ne samo srpske traume, nego imajući u vidu činjenicu da živimo u sredinama zatrovanim nacionalizmima koji se hrane manipulacijama. A manipulisati sa bilo koje strane sa takvim mestom, sa žrtvama Jasenovca, morbidnost je najgore vrste. Jasenovac – njegove žrtve likvidirane na morbidne načine – vapi samo za istinom bilo da je reč o istoriografiji, publicistici, literaturi, filmu, komemoracijama, politici. Laži i falsifikati sa bilo koje strane degradiraju žrtve i prizivaju nova zla. Istina i samo istina jedini je ljudski način memorisanja tog strašnog mesta i strašnih vremena. Svaki drugi pristup – pogotovo ako je u službi nacionalističkog politikantstva – truje nove naraštaje, hrani stara i priziva nova zla.

Suočen sa negativnim kritikama u značajnijim američkim medijima – što je konsterniralo ovdašnju nacionalističku javnost koju su prorežimski mediji i propagandisti „palili“ bajkama kako će Srbi ovim filmom konačno svetu pokazati ko su Srbi, a ko Hrvati – te izostavljen iz užeg izbora za Oskara i konkurencije za prestižni Zlatni globus – film je nenadano, pre predviđene aprilske premijere, prikazan na RTS u udarnom terminu. Možete li pretpostaviti po čijem nalogu je to urađeno?

Šta reći o filmu koji se bavi bolnom temom, šta reći o državnom projektu iza kojeg su materijalno i svakom drugom podrškom stali Vlada Srbije i Vučić lično sa znanom ratnohuškačkom biografijom? Malo je onih koji su film gledali, a nisu pod utiskom mučnine izazvane strašnim prizorima patnje i ubijanja žrtava. Javnost je u jednoj vrsti groznice. Nacionalisti smatraju da je pokazano premalo bestijalnosti, da je trebalo još više razobličiti ustašku – po njima hrvatsku – krvoločnost. Manji deo javnosti smatra da je film isključivo u funkciji jačanja nacionalističke homogenizacije i produbljivanja mržnje prema Hrvatima, da ovim filmom vlast šešeljevaca i miloševićevaca zapravo traži alibi za zla koje su proizvodili devedesetih, po logici: pa eto, vidite s kim smo mi bili u sukobu, vidite ko je ustvari nedužna žrtva, a ko notorni zločinac.

Kad je reč o ustaškim bestijalnostima, prema zabeleženim svedočenjima preživelih jasenovačkih logoraša, nikakav film ne može prikazati sve strahote koje su se u logoru dešavale. Ako neko snima film o Jasenovcu, zavisi od autora koju meru bestijalnosti će prikazati. Nekima (propagandistima) su u prvom planu eksplicitna zverstva i egzekucije za zgroziti publiku; nekima (onima koji na fenomene zla gledaju dublje, šire) je do demistifikacije zla kao takvog, do spoznaje njegovih uzroka, do spoznaje šta neke ljude svodi na nivo bespomoćnih žrtava a neke na nivo monstruma. Iz koje perspektive su kritičari koji mu daju negativne ocene gledali film, procenite sami. Režimski mediji i propaganda odmah su kritičare diskvalifikovali svrstavajući ih u antisrbe, u one koji su podlegli hrvatskim lobistima. Eto još jednog autogola koji srpski nacionalisti – koji žive u uverenju da se svet vrti oko njih – nisu u stanju da shvate.

Ključni nedostatak filma je što nema kontekstualizacije jasenovačkog stratišta, što barem kroz kratku formu nije objašnjen nastanak NDH, pojam ustaša i njihova ideologija i – najvažnije – nije jasno razdvojen ustaški režim, injihova deologija i državna tvorevina utemeljena na rasnim zakonima od hrvatskog antifašizma koji se borio protiv ustašluka, njegovih ideologa, egzekutora i državne tvorevine satelita nacističke Nemačke. Kad izostane jasna distinkcija između ustašluka i hrvatstva, između ustaša i hrvatskih antifašista (kojih po srpskim nacionalistima nije ni bilo), onda se zlo pripisuje čitavom hrvatskom narodu. Opasne su i nečasne te stvari najpre sa stanovišta činjenica, potom sa stanovišta slabije upućenih u ovdašnje traume i najgore – sa stanovišta socijalizacije mladih naraštaja koji iovako stasavaju u uslovima posvemašnih nacionalističkih revizionizama istorije i propagandnih laži. Kratka sekvenca iz uvodnog dela filma – kad Hrvatica zgrožena time što ustaše sprovode dugačku kolonu Srba u logor, nazivajući to velikim grehom, spašava od Srpkinje iz kolone dojenče – ne pravi dovoljnu distinkciju između Hrvata kao naroda i ustaša kao ekstremnih nacionalista kojima su bestijalnosti način života. Bez vidljive distinkcije između dobra i zla u hrvatskom (kao i u svakom drugom) narodu, filmovi i sve druge naracije se svode na generalizacije i propagandu. Iskusili smo krajem prošlog veka šta znače nacionalističke generalizacije čije posledice i danas trpimo.

Ustaše, NDH i njihovi zločini prvenstveno su hrvatski moralni i politički problem, kojim prioritetno treba da se bave Hrvati. Imali su oni i imaju snage za to, ma koliko se sada bore sa demonima nacionalizma poput celog regiona. Dakako da i Srbi imaju svojih moralnih problema, svog mraka sa kojim se moraju suočiti iako beže od toga. Za svaki narod suočavanje sa sobom, sa svojim mrakom, test je moralnog zdravlja i civiliziranosti.

A što se Dara u Jasenovcu tiče, naravno da ih je bilo. Moralno smo obavezni ne samo prema njima, nego prema svim senima jasenovačkih žrtava. Niko nema prava da njihove žrtve koristi sa bilo koje strane. Ni sa one koja zločine i žrtve minimizira i čak negira, ni sa one koja žrtve preuveličava i koristi za propagandne svrhe dnevne politike. Mir senima žrtava ne samo Jasenovca, nego svih stratišta po ovim našim nesrećnim prostorima.

Pavle Radić, Autonomija.info