“Zahvaljujem se svima, a posebno se zahvaljujem Bogu, koji me načinio ateistom”, našalio se popularni britanski komičar i ateista Ricky Gervais na ceremoniji dodjele Golden Globea 2011. godine. Ukoliko bi kojim slučajem na nekoj sličnoj manifestaciji ili prijemu kod nas neko pokušao nešto slično, bez ikakve sumnje bio bi poprijeko gledan i društveno prezren. U bosanskohercegovačkim okvirima vjerske zajednice ateizam posmatraju uglavnom kroz neku vrstu antidarvinizma i antimarksizma, a udomaćeno je da je, ako je neko ateista, automatski i “komunjara”.



Nepoštovanje ljudske mašte. Deklarirani ateista, scenarista Feđa Isović smatra da su ateisti u BiH itekako ugrožena skupina. Negiranje Boga za vjernike je uvreda. Drugim riječim, ono što Isović jeste, vrijeđa ljude u  okruženju. “Potpuna besmislica. Kako to da nas ateiste ne vrijeđa stalno i uporno, ponekad čak i agresivno, isticanje da Bog postoji?”, pita se Isović. Dodaje da smo često svjedoci da našim ulicama, iz ko zna kojeg razloga, demonstriraju ljudi koji uzvikuju: “Bog je jedan!” ili “Bog je najveći!”  “Zamisli sada da mi ateisti izađemo na ulice i uzvikujemo: ’Nema Boga!’ Teško bi bilo prebrojati kamenje koje bi letilo u na naše glave”, priča Isović. Muzičar Damir Imamović smatra da bi vrijedilo uraditi ozbiljnije analize prije nego kažemo u kojoj mjeri su ateisti kao grupa ugroženi institucionalno i na druge načine. “Ljude se zaglupljuje vjerom radi ostvarivanja moći nad njima tako da je danas jak društveni pritisak na individue da vjeruju u žbunje koje govori, zmiju bezobraznicu, pauka kojim navigira božja ruka i sl. Sam čin uzimanja ozbiljno takvih gluposti koje idu protiv zdravog razuma (a kojih su sve religije prepune), već je ’velika doza nepoštovanja’. I to, što je vrlo važno, ne ’nepoštovanja ateista’, nego nepoštovanja ljudske mašte, ljepote, snage ljubavi, nauke, napora i, trebao sam to reći prvo – rada!”, govori Imamović.


Dekan Franjevačke teologije u Sarajevu, fra Mile Babić naglašava da je položaj ateista danas  otprilike onakav kakav je bio položaj teista u bivšem socijalističkom sustavu. U demokratskoj državi pripadnici svih religija i svih svjetonazora, a to znači i ateisti i teisti, moraju biti ravnopravni pred državom, državnim institucijama i zakonima. Babićeve simpatije su na strani manjine, a danas su u BiH ateisti manjina: “Oni unatoč pritisku većine ostaju vjerni svome ateističkom svjetonazoru. Njihov je ateizam vjerodostojan stav, jer oni vide kako svaki dan oni koji se smatraju vjernicima ne žive u skladu sa svojom vjerom, neki čak žive kao neprijatelji svoje vjere”, kaže Babić. Današnje klerikalno bh. društvo je prema Babićevom mišljenju proizašlo iz toga što u BiH nikada nismo imali pravu demokraciju. “Kod nas se naglašava samo kolektivni identitet (nacionalni i religijski), a zaboravljeno je da je individualni (moralni) identitet temeljan. U nas ljudi pripadaju svojoj religiji, ali uglavnom ne vjeruju. Mi uglavnom imamo pripadnike, a ne osobne vjernike. Osoba vjeruje u Boga, a ne kolektiv. Vjera je čin osobe, a ne kolektiva”, smatra Babić.



Agresivni klerikalizam. Damir Imamović smatra da je normalno da imamo sve društvene i političke probleme kada religija ima tako prominentno mjesto u društvu. Vojska, policija, sudstvo, javne ustanove, politički procesi svih vrsta, javno objedovanje, slavlja, tugovanja, sve to ne može proći bez nekog oblika ispoljavanja vjeroispovijesti. “Naše političko zasniva se na pripadnosti kolektivitetu koji je kolektivitet religijske grupe. Ako sam pravoslavac, Srbin sam; ne mogu biti Ukrajinac nikako, ili mogu, ali uz goleme administrativne probleme i uz to da pristanem da mi se oduzme čitav niz ljudskih prava. Obratno, ako ne želim biti pravoslavac, znatno teže mi je biti Srbin. Isto tako, ako hoću biti pravoslavac, nema šanse da budem Hrvat. Taj sistem spojenih posuda počiva na prevelikom uticaju vjere i religije. U BiH je do kraja zaoštren paradoks veze između religije i na njoj zasnovanih kolektiviteta”, kaže Imamović. Feđa Isović poziva se na događaje od prošle godine i način kako su vjerske zajednice reagovale kada je bivši ministar obrazovanja KS-a Emir Suljagić pokušao da ukine ocjenjivanje vjeronauka u školama. “Dakle, nije pokušao ukinuti vjeronauk, nego je pokušao ispraviti nepravdu koja se svakodnevno, i još uvijek, nanosi našoj djeci koja ne pohađaju taj predmet pa ga i nemaju u procentnom određivanju završnog uspjeha”, govori Isović. Na takav agresivan nastup vjerskih zajednica, državne institucije su reagovale blago rečeno kukavički. Epilog je svima poznat – Suljagić se na kraju povukao, a postavljanje pitanja o tome šta vjeronauk uopšte radi u javnim školskim ustanovama,  je dalje i nezamislivo. Priča oko vjeronauka u školskim klupama, izazvala je reakciju i kod režiserke Jasmile Žbanić koja se deklarirala kao ateista. Ona je na portalu Radiosarajevo.ba napisala da je diskriminisana kao ateista zbog toga što direktno kroz porez plaća finansiranje vjeronauka.


Fra Mile Babić smatra da u tom slučaju treba uvesti alternativu: “Omogućiti i njezinu djetetu da umjesto vjeronauka ima Kulturu religija ili nešto tome slično te da joj se zagarantira da će vjeronauk u školi služiti svojoj pravoj svrsi: poštivanje drugoga i povjerenje u drugoga, a ne strah od drugoga.” Za razliku od Babića, Damir Imamović dijeli stavove Jasmile Žbanić: “Vuk Bačanović u to doba je napisao odličan tekst u kojem je na vrlo plastičan način pokazao direktan finansijski interes vjerskih zajednica u tome da se vjeronauk uči u školama.” Imamović još dodaje da vjerske zajednice ne bi znale šta bi s toliko vjerskih službenika koje “odgajaju” u svojim “obrazovnim” institucijama da ih (uz pomoć političkih stranaka kojima posvećuju hudbe i kudbe) nisu uhljebili na državnim jaslama, dok bi Feđa Isović pristao da kroz porez izdvaja novac za vjeronauk, ali pod uslovom – da ga se izmjesti iz javnih ustanova.  Vjerovatno najveća besmislica jeste učestala tvrdnja da su ateisti nemoralne osobe. Kazati da je pripadnik bilo kojeg svjetonazora a priori nemoralna osoba je neistina. Fra Mile Babić smatra da oni vjernici koji svoju religiju pretvaraju u ideologiju, izriču takve laži ateistima. “Pošteno govoreći, treba reći da je u BiH preko 95 posto vjernika, i da su ti vjernici vodili rat i bili nosioci uzajamnoga nasilja. Treba sociološki provjeriti tko je širio mržnju u BiH, ateisti ili teisti? Čini mi se da su ateisti u moralnom i u ljudskom smislu vjerodostojniji od velike većine deklarativnih vjernika, koji su vjernici samo po riječima, ali ne po djelima”, kazat će Babić. Feđa Isović ističe da je, prije svega, moral stariji od vjere. I prije nastanka religija postojali su moralni i nemoralni ljudi. Njemu ne treba religija u svrhu moralnog vodiča: “Dovoljno sam samosvjestan da mogu razlučiti razliku između moralnog i nemoralnog, i spoznati povode zbog kojih bih svoje djelovanje kanalisao kao moralno. Nije mi potreban strah od Boga da bih bio moralan”, govori Isović.


“Loša vijest – nema Boga. Dobra – ne treba nam!” Damir Imamović kaže da to rade neobrazovani i intelektualno neradoznali ljudi. Nažalost, veliki broj njih su lak plijen za razne vjerske vođe. “Veći problem je kada intelektualci s religioznim habitusom pokušaju od toga napraviti ideologiju. To je već bezobrazluk i vrlo opasno propagandno djelovanje koje hrani one prve: ti ljudi namjerno, usprkos tome što cjelokupan razvoj ljudskog znanja pokazuje suprotno, žele ljubav, moralnost, osjećaj za pravdu i ostale ’fine stvari’ svesti samo na niz tablica koje su nekad davno poslužile nekom plemenskom vođi da uvede red u selo”, smatra Imamović.


Prije tri godine u Velikoj Britaniji, novinarka i spisateljica Ariane Sherine pokrenula je kampanju promoviranja ateizma u toj zemlji. Stotine crvenih autobusa kružilo je Londonom na kojima je pisalo: “Bog vjerovatno ne postoji, prestanite brinuti i uživajte u životu.” Njena kampanja bila je odgovor na kampanju kršćanske internet stranice jesussaid.org koja je poruku da će svi nekršćani gorjeti u paklu cijelu vječnost postavile na poznate londonske autobuse. Sagovornici Dana smatraju da bi slična kampanja imala odjeka u BiH. Feđa Isović misli da bi autobusi sa tim porukama bili kamenovani. “Sjećam se te kampanje koja je krenula iz Velike Britanije, a ubrzo se prenijela na ostali dio Zapadne Evrope. Zanimljiv je slogan koji se našao na autobusima u Rimu: “Loša vijest – nema Boga. Dobra – ne treba nam!” Eto, takvi autobusi mogu prolaziti centrom Rima, centrom katoličanstva. Bilo bi interesantno vidjeti šta bi se desilo takvom autobusu u Širokom Brijegu. Ili, ne dao bog, u Međugorju. A tek Sarajevo, Banja Luka...”, kaže Isović. Damir Imamović, također, misli da bi kampanja privukla pažnju: “Vjerujem da kod nas postoji mnogo više ljudi koji ne vjeruju u religijske dogme, a pogotovo ne u to da vjerski službenici trebaju imati političku, ekonomsku i uopće društvenu moć koju imaju. Kampanja je pokazala je da su brojke ateista u SAD, kao zemlji koja je strašno vjerski zatucana, ogromne! Siguran sam da su kod nas još veće”, ističe Imamović. Fra Mile Babić, pak smatra da ne treba propagirati i nametati ni ateizam ni teizam, jer je svaki čovjek i jedno i drugo. “Kod nas u BiH ljudi projiciraju svoje zlo u druge ljude, a zaboravljaju da je svatko od nas i jedno i drugo, i vjernik i nevjernik”, govori Babić. On za kraj dodaje da su i ateisti i vjernici neiskreni prema samima sebi jer zaboravljaju da su teizam i ateizam dva oblika vjere, a ne egzaktno znanje. “Teist vjeruje u Boga ali ne može dokazati da Bog postoji. Ateist ne vjeruje u Boga, a ne može dokazati da Bog ne postoji. Prema tome, nije riječ o dokazivom znanju i svatko je od nas kao živo biće čovjek vjere, nevjere, znanja i neznanja. Vrlo je važno da istim mjerilom mjerimo sebe i druge”, kaže Babić.
 
 
Antiklerikalizam nije militantni ateizam

Dino Abazović, doktor socioloških nauka mišljenja je da osobe koje se samodeklariraju kao ateisti su u većini društava, pa tako i u bosanskohercegovačkom, na specifičan način uvijek stigmatizirane, međutim konkretna pozicija ovisi o tipu društva i tipu ateizma -- naime, kao što je razrađena tipologija vjernika, tako imamo i razrađenu tipologiju ateista, pa tako govorimo o indiferentnim ateistima, praktičnim ateistima, militantnim ateistima, prosvjetiteljskim ateistima, čak i o prividnim ateistima. “U Bosni i Hercegovini se pitanjima religije u javnom životu pristupa isuviše površno i previše ostrašćeno, tako da i o ovoj temi imamo previše nerazumijevanja, neznanja, i socijalne konfuzije. Ono sto zabrinjava jeste da se antiklerikalizam kao političko stajalište često klasificira kao militantni ateizam što nikako nije i ne mora biti uvijek slučaj", kaže Abazović.


Religijske zajednice u svakom društvu imaju veliki utjecaj, što samo po sebi nije problem, ali je problem našeg društva što se ovdje religija smatra za izrazitu političku činjenicu. Abazović smatra da u BiH nikada nije otvorena ozbiljna rasprava, sa najširim brojem zainteresiranih, o mjestu i ulozi religije u BiH društvu. “Religijskim zajednicama se mora obezbjediti da učestvuju u javnom životu i zagovaraju vrijednosti koje smatraju važnim. Ali sama činjenica da su religijske zajednice ne znači da im se mora obezbjediti privilegovana pozicija u odnosu na druge aktere u polju javnog života, i da bi zato što su religijske zajednice trebale imati monopol nad bilo kojim pitanjima izuzev dakako njima imanentnog domena organizacije religijskog života svojih pripadnika.”


Autor: Alen Mujkanović, tekst prenosimo iz news-magazina Dani, br. 779, 18. 5. 2012.