[Glasoviti francuski pisac i filozof te jedan od najutjecajnijih europskih intelektualaca Pascal Bruckner ekskluzivno je za HRT komentirao strašan pokolj u Parizu, događaje i život u Francuskoj. S njime je razgovarao reporter Damir Matković.]

Kako objašnjavate tužnu činjenicu što su francuska djeca, dakle rođena i odrasla u Francuskoj, ubila drugu francusku djecu? Što se dogodilo?

Svi Francuzi kao da ne žive u istom dobu. Jedan dio francuskih muslimana, svakako druga ili treća generacija, odlučio se odcijepiti od francuskoga društva, više ne dijeliti vrijednosti Republike - jednakost i slobodu. Prihvatili su vjerski radikalizam koji potpiruju imami, internet i oblik islama koji dolazi iz Saudijske Arabije, a to je vehabizam ili salafizam.

Upućuje li to možda u određenoj mjeri na podbacivane model jedinstvene i nedjeljive nacije jer u stvarnosti ima više identiteta koji se kriju iza pojma nacije?

Da, naime od 1970-ih u Francusku dolazi puno useljenika koji se zapravo nisu prilagodili Francuskoj. Jedinstvena i nepodijeljena nacija je ideal, a ne stvarnost. Ali na takvu podjelu nailazimo posvuda. U Italiji, Španjolskoj, Njemačkoj, Belgiji i u SAD-u na koji je bilo nekoliko žestokih napada. Zbog toga se ponovno postavlja pitanje imigracije. Treba li s njom nastaviti kao do sada ili je pokušati kontrolirati. Naime, vidimo da mnogo ljudi koji su rođeni u Francuskoj ne osjećaju se Francuzima. Smatraju da je Francuska zemlja džihada koju treba preobratiti i napadati svim sredstvima.

Je li možda stvar i u tome što školski sustav i sustav integracije u francusko društvo nije dobro funkcionirao?

Mnogo toga u Francuskoj ne funkcionira, ali ne reagiraju svi Francuzi tako da masakriraju svoje sunarodnjake. Problem je možda u nedovoljnoj integraciji, ali je i u religiji koju vjernici ne doživljavaju kao jednu od mnogih, nego je žele nametnuti nevjernicima. U ubojstvima koja su se dogodila u petak, mladi džihadisti zapravo su ubili duh Pariza. Dakle, radost življenja. Žene na terasama otkrivenih glava. No oni to nazivaju porokom i izopačenošću kojih je Pariz glavni grad. Trebamo ustrajati na tome da smo mi civilizacija, a oni barbarstvo. Ali izuzmemo li te mlade, pravi je problem islam. Filozof Abdelwahab Meddeb rekao je da je islam bolestan. Ta svjetska religija ne može se reformirati kao kršćanstvo i metastazira po cijelom svijetu.

U Vašim člancima vidio sam da ne rabite riječi terorist, islamist, fanatik, nego islamofašist.

Da. Smatram da postoje dva izvora džihadizma. Jedan je mesijanski koji postoji u sve tri monoteističke religije koji tvrdi da dolazi kraj svijeta. I što ima više masakra i pokolja, to će se prije dogoditi povratak kalifata. Drugi izvor su fašizmi 20. stoljeća. To je frankizam sa sloganom 'viva la muerte', generala Francove vojske. Zatim nacizam sa simbolom mrtvačke glave i željom za istrebljenjem sve do zadnjeg neprijatelja. Dakle, dva su izvora, vjerski i politički. I veze između džihadizma i nacizma prilično su očite u slučaju ISIS-a.

Predložili ste prilično stroge mjere protiv...

Protiv unutarnjeg neprijatelja.

Osobito protiv islamističkih fanatika.

Nisam ih samo ja predložio. I lijevi i desni složili su se da je potrebno uvesti određene mjere zbog kojih bi prije petnaest godina urlali da su fašističke: prognati radikalne imame, oduzeti državljanstvo najopasnijim osobama, uvesti elektroničke narukvice za osobe na uvjetnoj slobodi, izolirati najopasnije džihadiste. Sve to predlažu i ljudi iz vlasti. Ali te smo ekstremne mjere predložili samo zato što je situacija postala veoma teška.

Što Europa može učiniti u ovoj situaciji? Postoji li jedinstvena Europa ili ima mnogo različitih Europa? Možda u ovom času ne može naći realan odgovor na ove prijetnje.

Odgovor je vrlo jednostavan. Europe nema. Europa je fikcija. Imamo Bruxelles koji određuje normative za banane i čokoladu za 28 zemalja članica, ali nema europske vojske, vlade, diplomacije. Imamo glavne gradove Pariz, London, Berlin, Madrid, Rim i druge koji su odlučili voditi onu politiku koja se tiče njih. Vidjeli smo da Europa nije sposobna poslati carinike u Grčku kako bi kontrolirali sirijske izbjeglice. Ne možete spriječiti dotok migranata na Lampedusu. Ova je kriza pokazala koliko je uzaludan europski projekt. Suočene s ovom situacijom, nacije od kojih se sastoji Europa moraju reagirati same. Danas je šefica Europe Angela Merkel. Ali smatram da se ponijela pomalo nehajno, osobito prema zemljama na jugu Europe, Srbiji, Hrvatskoj, Sloveniji i Mađarskoj. Dala im je naredbe kao da smo se vratili u doba 'Reicha'. Tako je postupila i prema Grčkoj. Sve je bilo neusklađeno i neorganizirano. Tužno je shvatiti da 60 godina nakon završetka Drugog svjetskog rata Europa sliči dvorani jeke u kojoj nema ni predsjednika ni šefa i u kojoj se svaka nacija mora snalaziti sama kako zna. Ova kriza mnogo je toga otkrila. Kao i svaka kriza, može imati razorne, ali i pozitivne učinke. Na primjer, da se Europljani nakon vremena pripreme, ujedine.

Čitao sam članak čiji je naslov bio „Pearl Harbour na francuski način“. Pisali ste o ovim tužnim događajima.

Da, jer je to objava rata Francuskoj. Francusku islamski fundamentalisti mrze zato što je to sekularna zemlja koja je zabranila nošenje vela u školi i nošenje hidžaba, vela koji pokriva cijelo tijelo. To zato što napadamo ISIS u Siriji i Al Qa'aidu u Maghrebu. U Francuskoj su kondenzirani svi grijesi koje mrzi radikalni islamizam i to je prva zemlja koju treba napasti. Ali mi smo to sad shvatili. Uz pomoć Rusije i SAD-a, koji su pomalo mlitavi, iskorijenit ćemo ISIS bar u Siriji. Za Irak ćemo morati tražiti potporu Kurda, koji se jedini ozbiljno bore protiv ISIS-a, i iračke vojske ako je sposobna sukobiti se s Islamskom državom.

Vratimo se još malo na događaje u petak. Kako vidite budućnost? Što će biti? U Francuskoj postoji velika muslimanska zajednica. Nisu svi ekstremisti. Ovo će sigurno izazvati nove tenzije između francuske, tj. kršćanske većine i muslimanske zajednice. Kako smiriti tenzije?

Prvo treba reći da su svi teroristi muslimani, ali nisu svi muslimani teroristi. Strašna pogreška koju ne smijemo počiniti bila bi da počnemo demonizirati muslimansku zajednicu. Jer u toj borbi više nego ikada trebamo, kako u Francuskoj, tako i u svijetu, potporu umjerenih i prosvijećenih muslimana koji su prve žrtve radikalnog islamizma. U Pakistanu, Afganistanu, Iraku i drugdje. I Francuska je također na udaru. Imamo najveću muslimansku zajednicu u Europi, 5-6 milijuna, i najveću židovsku zajednicu. U našoj zemlji su napetosti najjače. To je za nas strašan izazov u kojemu ne smijemo podbaciti. Kako odgovoriti na njega?

Mislim da trebamo poduzeti brojne mjere, i to hitno. Prva je da se nagodimo s muslimanima u Francuskoj kao što je Napoleon učinio sa Židovima. Znači da u Francuskoj moramo napraviti muslimanski vjerski institut kako bi se imami obrazovali kod nas, kako bi džamije financirala država Francuska, a ne više Alžir, Maroko, Tunis, Turska ili Saudijska Arabija. Osobito ne Saudijska Arabija! To bi značilo da bi imami morali prisegnuti da će čuvati načela Republike. Tako je u Rusiji. To je vrlo korisna mjera. Islam se zaista treba ukorijeniti u francusko tlo. Francusko načelo sekularizma sastoji se od tvrdnje da su sve vjere zakonom dopuštene na teritoriju Francuske, ali je prakticiranje vjere osobna stvar. Vjera ne može imati utjecaj na javni prostor kao što je imala do Francuske revolucije. Čini mi se da bi od tim uvjetima islam u Francuskoj mogao krenuti u smjeru koji bi bio više u skladu s drugim religijama. To su katoličanstvo, protestantizam, budizam, hinduizam, šintoizam i sve religije prisutne na teritoriju Francuske. To je izazov za francusko društvo u idućim godinama. Dakle, treba inegrirati muslimane u naš način života radije nego islamizirati Francusku.

Što trebamo učiniti da bismo spriječili mlade od 15 ili 17 godina da postanu džihadisti? Što društvo treba ili može učiniti kako bi spriječilo da novi teroristi odlaze boriti se u Siriju ili drugamo?

To je u prvom redu zadatak imama u džamijama. Moraju prepoznati vjernike koji skreću u radikalizam i razgovarati s njima te eventualno o njima obavijestiti policiju. I obitelj mora raditi na tome. U Francuskoj u nekoliko bolnica postoje odjeli za deradikalizaciju na kojima te mladiće i djevojke na neki način pokušavamo urazumiti, to jest navesti ih da razumno prakticiraju svoju vjeru. Nažalost, nužne su i razne represijske mjere. Oni koji odlaze u Siriju i Irak ne bi se smjeli moći vratiti, osim da budu pod kontrolom. Trebat će sigurno poduzeti i oštre mjere, npr. izvanredno stanje koje je predložio predsjednik Republike. A to znači privremeno ukidanje određenih sloboda, osobito za džihadiste u zatvoru. Svi bi sumnjivci bili podvrgnuti oštrijem nadzoru, a latentne džihadističke ćelije treba eliminirati. Ili, korektnim vojničkim jezikom, treba ih neutralizirati. Znači da ulazimo u ciklus nužnog nasilja. Trebat će u predgrađima otkriti skrovišta oružja, razoriti bande koje su povezane s istočnoeuropskim zemljama i bave se trgovinom oružja, droge i prostitucijom. One često skrenu u džihadizam. Dakle, to je ideološki, filozofski, teološki, politički i vojni posao. Već dugo određen broj francuskih intelektualaca objašnjava da je situacija mnogo teža nego što mislimo. Da sve ovo nije iznenađenje. Da se sve ovo sprema već 15-20 godina. Ali tradicionalisti i desnice i ljevice nisu ništa htjeli čuti i to nam se obilo o glavu u petak 13. smrću 130 muškaraca i žena čiji je jedini zločin bio to što postoje.

Izvor: HRT