Peterson vs. Žižek

Ako je ovo bila najveća debata 21. stoljeća, onda je pred nama 80 izrazito dosadnih godina. Rasprava Jordana Petersona i Slavoja Žižeka u Torontu, ispred 3000 gledalaca koji su ulaznice plaćali po 1500 dolara i stotinama hiljada navijača pred ekranima, najavljivana je kao spektakularni okršaj intelektualnih titana, akademski celebrity duel superteške kategorije, razorna ideološka bitka do posljednjeg argumenta: pod naslovom ‘Sreća: kapitalizam protiv marksizma’ dobili smo sukob dva dezorijentirana profesora od kojih prvi misli da može kritizirati marksizam iako o njemu ne zna ništa, a drugi da može kritizirati kapitalizam tako što će o njemu govoriti svašta. Nije pomoglo ni što su obojica, pomalo zbunjeni publikom koja je zviždala i skandirala kao na nogometnoj utakmici, brzo zanemarili svoj imidž provokativnih i politički nekorektnih autsajdera, pa neprestano podsjećali nestašne gledaoce kako su na scenu došli s ozbiljnom, uzvišenom misijom, ne bi li se suočili s dubokim i teškim problemima današnjice. Nije pomoglo ni što su se spremno složili oko ključnih pitanja, pronašavši zajedničkog neprijatelja u lijevo-liberalnoj ideologiji, odgovor na većinu problema u radikalnom pesimizmu, a veliku zabludu u shvaćanju sreće kao vrhunske vrijednosti ljudskog života. Nije naposljetku pomoglo ni to što nitko nije branio nijedan od preostala dva naslovna pojma: Žižek nije zagovarao marksizam jer se, kako stvari stoje, s vremenom naprosto previše udaljio od marksističkih pozicija, a Peterson je dobro pazio da umjesto apologije vladajućeg poretka ponudi oprezne izjave o kapitalizmu kao najmanje lošem od svih sistema koje smo do sada isprobali.

Obojica su se zato koncentrirala na napad. Peterson je čitavo uvodno izlaganje posvetio kritičkom čitanju ‘Komunističkog manifesta’, ostavivši pritom dojam nekoga tko se s Marxovim i Engelsovim tekstom susreo najranije prethodne večeri. Sama zamisao da se s marksizmom može obračunati na ovakav način pokazuje koliko su mizerni njegovi intelektualni dometi: za Petersona je ‘Manifest’, valjda, neka vrsta klasnog self-helpa, nešto poput skupa jasnih pravila za sastavljanje revolucije iz kojih je onda moguće deducirati kompletnu povijest marksizma, skupa s njegovim najrazličitijim strujama, predstavnicima i interpretacijama. A kada je premisa spektakularno stupidna, onda i zaključci moraju biti tragikomični. Peterson vjeruje da Marx i Engels klase zamišljaju kao ‘dobre’ radnike i ‘zločeste’ kapitaliste, on je iskreno iznenađen jer se prvi put susreo s Marxovim isticanjem enormnih povijesnih zasluga kapitalizma, on smatra da se Marx nije bavio odnosom čovjeka i prirode: uvodno polusatno izlaganje djelovalo je kao kratki pregled najblesavijih zabluda koje o marksizmu imaju ljudi što se marksizmom nikada nisu bavili. Znali smo i ranije da Peterson uglavnom priča besmislice: ovoga puta, međutim, do kraja se razotkrio kao jeftini intelektualni klaun. Čovjek koji karijeru gradi na izmišljanju sveprisutne opasnosti ‘kulturalnog marksizma’ naprosto ne poznaje marksističke osnove. U jednom trenutku, hvaleći prednosti slobodnog tržišta, prisjetio se vlastitih poslovnih poduhvata: ‘Postoje oblici gluposti u koje se nisam smio upustiti naprosto zato što bi me tržište kaznilo.’ Jordan Peterson je, utoliko, hodajući argument protiv slobodnog tržišta: postoje fantastični oblici gluposti, neupućenosti i skandaloznog neznanja koje je prošloga petka predstavio publici, ali ga tržište zbog toga neće kazniti. Naprotiv, prodaja njegovih knjiga će rasti, njegove savjete slušat će novi milijuni ljudi, popularnost će mu se samo uvećati. Promatrajući slijeva, zato, u činjenici da globalna neokonzervativna scena za svoga intelektualnog gurua bira šarlatana ovakvog formata ima istodobno nečeg utješnog i nečeg strašnog.

U Žižekovom nastupu, s druge strane, bilo je nečeg žalosnog i nečeg smiješnog. Žalosno je kako prepričava svoje stare viceve, ne shvaćajući koliko je u međuvremenu izgubio na teorijskoj subverzivnosti. Smiješno je što se i dalje predstavlja kao opasni ljevičar, iako godinama klizi prema sve konzervativnijim pozicijama. Ono što je u njegovom izlaganju bilo dobro ionako spada u abecedu današnje lijeve misli i sa samim Žižekom nema previše veze: zdravorazumsko demontiranje paranoidnih fantazija o ‘kulturalnom marksizmu’, recimo, ili upozoravanje na prijetnju ekološkog kolapsa koju Peterson poriče. Čovjek od kojeg smo naivno očekivali ozbiljnu analizu kontradikcija kapitalizma sam se zapleo u elementarne kontradikcije. Započeo je prizivajući prosvjetiteljsku tradiciju odbacivanja bilo kakvog autoriteta u ime slobode, završio zazivajući autoritet koji će nas ‘natjerati da budemo slobodni’. Započeo je nazivajući sebe ‘nekom vrstom marksista’, završio zalažući se za malo bolje regulirani kapitalizam. Započeo je lamentirajući o tome kako akademska scena i njega i Petersona gura na marginu, završio ismijavajući ljevicu koja insistira na vlastitoj marginalizaciji.

Možda je, uostalom, samo o tome riječ. O dvojici superstarova kojima očajnički treba privid ugroženosti – bilo ‘kulturalnim marksizmom’, bilo lijevo-liberalnim mainstreamom – ne bi li navodnu marginalizaciju prikazali kao vlastitu subverzivnost, a subverzivnost zatim prodali široj publici. Možda je riječ samo o teorijskom brendiranju, samo o samopromociji. Možda je spektakl u Torontu, pred gledaocima koji navijaju, skandiraju i zvižde, ustvari idealna pozornica za obojicu: scena na kojoj je dozvoljeno lupetati bilo što, pod uvjetom da lupetanje donosi klikove i lajkove. Možda je, kvragu, ovo zaista bila debata stoljeća. Promašena i suvišna, popularna i gledana, taman po mjeri svoga vremena.

Boris Postnikov, Portal Novosti